Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

subota, 24.09.2005.

VRT - PARK - PRIRODA

Gledam danas popodne neku emisiju na HRTu. Lik uređuje vrtove. Vau, moš misliti. Ružni Britanac (a koji je lijep) kojem još bježi oko i krivih zubi, s toliko ljubavi stvara vlastitim rukama uz pomoć biljaka i male doze kreativnosti, pravi mali raj na zemlji.
Gledam dokumentarac i ne mogu vjerovati da to gledam, ali mi postaje sve zanimljivije. Do kraja dokumentarca sam poželio da mi je veći vrt iza kuće jer ovaj mi je premalen za sve ideje koje su mi odjednom pale na pamet.
Ali gledam sa kojim entuzijazmom lik pokazuje taj proces stvaranja (istina u trajanju od četiri mjeseca), preobrazbe tog vrta. Oblikovanje vrta, postavljanje staza za šetnju gdje mora biti naglasak za dvije osobe da to možeš sa nekim podijeliti. Sađenje svake biljke od samoga sjemena pa do cvata i odnos prema njima kao prema vlastitoj djeci. Stvarno zarazno.
I onda kada pogledam kroz prozor u ovu brutalnu realnost od asfalta i čelika, samo me još veća sjeta hvata. I tko sada ne bi htio do svega ovoga pobjeći. Ali uvijek ima nade. Ovaj grad (sa obzirom na druge svjetske metropole) je prepun parkova i sitnih parkića koje prečesto uzimamo samo zdravo za gotovo. Kada ste zadnji puta sjeli u park, samo da bi sjedili? A onaj najveći, još je uvijek veći od samoga grada, nadvio se iznad nas da nas podsjeti da još uvijek ima nade.
Sutra ujutro svi na Medvednicu! Pobjegnite od monotonih prizora svakodnevice, tramvaja, auta, izloga, tmurnih lica. Potražite svoj kesten, udahnite nešto osim smoga, pomirišite zrak, osluškujte prirodu a ne gradsku vrevu, legnite se na zemlju, zatvorite oči i utonite u prirodu. Zaboravljamo da smo dio nje, neka ovo bude podsjetnik. Napunite baterije. – Vidimo se gore…
- 20:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 21.09.2005.

POGREŠNO SKRETANJE

Moj život je bio davno prije moga rođenja isplaniran. Vjerujem da su mnogi od nas to doživjeli. No, znate kada odete na pomno isplanirano putovanje, te kada samo jednom slučajno krivo skrenete, cijeli plan se izjalovi. Inače samo ti dijelovi ostanu u sjećanju i to kao najbolji provod. E, pa ja nisam siguran gdje sam točno krivo skrenuo, ali znam jednu sigurnu stvar - nisam samo jednom.
- 08:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2005.

ČOVJEK OTOK

Nijedan čovjek nije otok – nije točno. Kad ne bismo bili otoci, bili bismo izgubljeni, utopili bi se u tragedijama ljudi oko nas. Izolirani smo (ta riječ doslovno znači, upamtimo, pretvoreni u otok) od tragedije drugih, svojom otočnom prirodom repetitivnim oblikom i formom priča. Taj se oblik ne mijenja: bilo jednom jedno ljudsko biće koje se rodilo, živjelo, a zatim je, na ovaj ili onaj način, umrlo. Eto. Pojedinosti možete dodati iz vlastita iskustva. Jednako su neoriginalne poput svake druge priče, Jednako su jedinstvene poput svakog drugog života. Životi su pahuljice što oblikuju uzorke koje smo već vidjeli, nalik su jedan na drugog poput zrna graška u mahuni (a jeste li ikad pogledali zrna graška u mahuni? Mislim, zbilja ih pogledali? Nema načina da biste nakon minute pomnog razgledavanja mogli zamijeniti jedno za drugo), ali ipak jedinstveni.
Bez pojedinca vidimo samo brojke: tisuću stradalih , stotine tisuća stradalih, "broj žrtava mogao bi se popeti do milijun". S pričama pojedinaca statistika se pretvara u ljude – ali čak i to je laž, jer ljudi nastavljaju patiti u iznosima koji sami sebi otkupljuju i gube smisao. Gledajte, pogledajte djetetov otekli, otekli trbuh, muhe što mu gmižu po kutovima očiju, udove poput kostura: hoće li vam biti lakše saznate li njegovo ime, njegovu dob, njegove snove, njegove strahove? Pogledate li ga iznutra? A ako i hoće, ne idemo li time nauštrb njegove sestre, koja leži u vreloj prašini pokraj njega kao izobličena, napuhana karikatura ljudskog djeteta? I opet, ako suosjećamo s njima, jesu li nam oni zbog toga važniji od tisuća druge djece koju je pogodila ta ista glad, od tisuća drugih mladih života koji će se uskoro, pak, pretvoriti u hranu za legla nebrojenog muhina potomstva?
Povlačimo crte oko tih trenutaka boli i ostajemo na svojim otocima, gdje nas ne mogu povrijediti. Prekriveni su glatkim, sigurnim, sedefastim slojem, kako bi mogli iskliznuti poput bisera iz naših duša, bez istinske boli.
Fikcija nam dopušta skliznuti u te druge glave i na ta druga mjesta, gledati drugim očima. A onda u priči zastanemo prije umiranja, ili umremo indirektno i bez ozljeda, pa u svijetu izvan priče okrenemo list ili sklopimo knjigu, te nastavimo svoj život.
Život koji je, poput svih ostalih, različit od svih ostalih.
- 11:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.09.2005.

KEMIJA POLJUPCA

Sjećate se onog trenutka kada poteče kemija prvog poljupca? Pogotovo sa osobom koja ti se već duže vrijeme sviđa. Nakon dugog iščekivanja, opet te iznenadi, i tako uvijek. Kad je netko od vas, nas, to zadnji puta osjetio? Sjeća te li se mlađih dana kada smo praktički živjeli u iščekivanju takvog trenutka, onog svakog prvog pravog poljupca? Samo onaj trenutak kao da te struja ošine, digne, gotovo izbaci iz ravnoteže. Znate o čemu pričam. Gdje su ti dani nestali? Od toga je ostala samo navika i lijepi čin. Više kemija toliko ne teče. Kako to ponovo vratiti?
- 11:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>