Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Četvrta postaja, Split.
Premda imam dosta familije i prijatelja po Splitu (i bližoj okolici), trebalo bi mi oko dva tjedna da svakome posvetim barem jedan dan. Kako sam bio sa vremenom i lovom na izmaku, odlučio sam se samo na jednu postaju.
"Bolesna braća na lozi i vinu" – tako ih zovem (izvedenica iz njihova prezimena). Stariji brat, kojeg sam upoznao preko našeg faxovog plivačkog tima, je upravo diplomirao, a mlađi je apsolvent na Kineziološkom, isto u Zagrebu. Oba su fanatici za Windsurfingom i naravno da su me zarazili. Postoji i njihova, surferska fora kako se ekipa međusobno zove (prepotentno, primitivno, muško pumpanje ega, ali je fora). Svatko tko zna izvesti na dasci barem jedan trik je "Bili As"! Pa ću ih ovom prigodom zvati Stariji i Mlađi As.
Kada sam stigao na kolodvor Stariji As me pokupio autom i direkt na plažu. Oni su "visili" kod Windsurfing škole i u Punti (bircu iza). Tamo se okupljala ekipica (većinom mlađa) i provodila dane čekajući povoljan vjetar. Iskreno, upravo sam opisao sljedećih nekoliko dana.
Prva stvar koju smo napravili je da smo se dobro isplivali. Nismo plivali još od natjecanja u petom mjesecu zajedno (ipak bili smo drugi u Zagrebu, srebro je srebro a i pehar je pehar, ego je ego). Navečer, nakon obilne večere, nas četvero (priključila se dotična draga od Starijeg Asa) prošetali smo ponovo do Punte na neki surferski party.
Uglavnom, puštala se video projekcija najboljih surfera na svijetu po najboljim i najljepšim svjetskim plažama sa takvim trikovima i to na takvim valovima kakvi Jadran nikad nije a ni neće vidjeti (ipak je ocean veći i jači). Kod nas se vozi speed surfing. Kad uhvatiš dobar vjetar, ti letiš. Jedna od surferskih (ovo sada lagano stavljam "kroz" lovačkih, ali ipak, otkud ja znam) priča je: Trajektu od Splita do Brača treba otprilike 45 minuta. Oni su za jedne "Tramontane" uspjeli tu relaciju prijeći za nekih petnaestak minuta. Ne želim ulaziti u detalje, ali kad ti daska zaglisira, jako lijep osjećaj.
Za vrijeme projekcije, cuga je samo curila u nas da nismo ni kužili, pa smo se malo raspoloženiji vraćali doma. I za kraj, vrhunac večeri na putu do doma – piceta! Mala pizza za nekih osam kuna sa svim ekstra dodacima.
Ujutro se ustah u 9 a oni još kao priklani. Onako sam se diskretno nakašljavao, slučajno lupio nekoliko puta ormarima. Ništa. A vrata im širom otvorena. Skuhao sam si kavu, prelistao Globus i neke stare novine, gledao malo televiziju i tek nešto prije jedanaest prvi znakovi života. U jedanaest su svi bili na nogama i onda je nastala panika. "Brzo, brzo, dobar je vjetar, možda potraje." A kojeg ste vraga do sada radili! U pekaru po bureke, natrpali stvari u auto, ostavili dotičnu doma (i uspjeli smo se usput s njom posvađati), doletjeli do Punte, sve stvar pripremili i - vjetar stane. Al su beštimali.
Jedan od surfera radi u bircu pa smo tamo i zasjeli. Ekipica je doletjela sa novostima kako su jučer predvečer maznuli nekome mrežu. Točnije netko ju je bacio i nikad nije dizao. Bila je na nekoliko mjesta pokidana ali nije da je to njih imalo zasmetalo. Pokupili su je i bacili na drugom mjestu. Cugali su do tri ujutro, ali su se ipak digli u šest ujutro da je dignu, i natrag spavati. Sve same male škarpine (koje su prilično oštre) pa se njima nije dalo zajebavati sa time, odmah su ih bacili. A ovi moji Asevi se uhvatili za glavu. Najbolje su bacili. Navečer mi bacamo!
Većinu dana nije bilo nekog vjetra tako da smo se manje-više dosađivali, skočili u more kada sunce pregrije i gledali komade (previše testosterona na jednom mjestu je učinilo svoje, smo što nisu počeli zavijati). Navečer je lagano zapuhalo pa su poskakali na daske. Mlađi As je ostao mene podučavati, ipak je on instruktor. Mogu vam reći da sam se stvarno iznenadio koliko je to fizički i motorički teško. Prvo treba znati balansirati na dasci dok te valovi nose i bacaju. Onda uz balans treba još i jedro održavati. Da, ali ga prvo treba i dići. Postoji posebna tehnika dizanja inače nakon par puta ostat ćete bez leđa. Onda rad ruku, kako i koliko okrenuti jedro pružanjem, skvrčivanjem laktova, naginjanjem naprijed, natrag u stranu, ples na dasci radi promjene smjera kretanja još dok se voziš. Onda još prćenje vjera, penjanje i spuštanje uz, niz vjetar, sistem višeg i nižeg tlaka,… Uf! Ima toga. Tek kada staneš i kada se malo ohladiš, shvatiš po boli koliko je zapravo teško. A ja još kao u formi. Ali kada osjetiš kako te vjetar nosi i ubrzavaš, na sve to zaboraviš.
Kasnije navečer smo se nas petero gumenjakom zaputili do malo udaljenijeg mjesta i bacili mrežu. Poslije u dućan, po klopu i cugu, pa doma. Cuga, večera, cuga, van, do dućana (po cugu) i šetnja po gradu. Ovu večer smo završili na Bačvicama. No bila je nedjelja i Bačvice skoro prazne, a sezona! Tamo smo još koju rundu sredili, opet uhvatili koju filozofsku temu, na cugerski način (kad si popijemo, uhvati nas čudna doza mudrosti) i to u parkiću na ljuljačkama. Ovaj puta smo ponijeli i fotić tako da ima i dokaznog materijala protiv nas (vidiš, još nisam vidio te slike). Nakon toga lagano doma, ali usput u pekaru (naravno, nema ništa ljepše od noćnog after-cugerskog zalogaja, pogotovo ako su u pitanju burek i jogurt).
Sutra ujutro gotovo ista scena kao i prethodnog jutra, samo što sam ovaj puta manje čekao. Istina, prvo sam pogledao prognozu na teletextu i najavili su neko usrano vrijeme (što je zapravo njima dobro). No ja sam već znao što to znači.
Kada su ustali, opet frka, panika, žurba, ajme brale, gle vjetra, brže, propustit ćemo najbolji dio. A ja ih samo gledam. Mi do Punte, a tamo u prvih deset minuta predstava. Prvo dere bura, a oni poskakali slagati jedra. Odjednom bura padne, zatišje petnaestak sekundi, ni daška a onda odjednom udre tramontana. To je trajalo pet, šest minuta, a onda opet padne i nakon kraće pauze udre južina. Oni stoje blijedih lica, ništa im nije jasno, koji se vrag dešava. A onda i to padne. Zatišje. Blesavo se pogledavaju, ne znaju što će. Ja im kažem da slobodno spreme opremu jer ništa od toga. Da, što ja znam. Ni dvije minute kasnije nevera. Onda su spremili opremu. Nije dugo trajala, dvadesetak minuta, a onda je krenula kišica i vjetra je nestalo u potpunosti, ni dašak
Ova druga ekipica je u rano jutro pokupila mrežu. No nisu je izvadili jer su je uspjeli spetljati pa su je samo dovukli i zavezali uz mol. Ova moja dvojica su se opet hvatali za glavu. Digli smo mrežu iz vode i ponovo se uhvatili za glavu kada smo vidjeli kupus od prizora. Na početku je njih petero to počelo otpetljavati, ali su brzo jedan po jedan odustajali. Na kraju sam se ja pridružio i sa starijim Asom sve otpetljao. Istina, trajalo je dobra dva sata, ali svašta se ulovilo (ništa veliko al bit će dobro za brudet). Kasnije ih je As zajebavao da kavi su oni Dalmatinci kad im Purger otpetlja mrežu. Onda su se iznenadili jer nisu primijetili po dijalektu (brzo upijam dalmatinski, ali i nisam purger. Rođen u Zg ali sam ipak napola Zadranin – duga i druga priča).
Popodne smo na povratku doma svratili do kolodvora, uzeo sam kartu za Zagreb. Doma na brudet koji je stariji As odlično spremio. Spremio sam stvari, malo smo se odmorili od ručka, pa lagano krenuli pješke do kolodvora, nije daleko. Izgrlili se, izljubili, oslovljavali i pozdravljali mačističkim izrazima za puhanje ega (tad sam i ja postao Bili As), vidimo se za mjesec dana u Zg.
Od sve love koju sam ponio sa sobom ostalo mi je deset kuna. Rekao odlično, sutra u Zgu imam za kavu. No kada sam došao na kolodvor, trebao sam ostaviti prtljagu (na što sam potpuno zaboravio) i tako mi striček šofer uzeo sedam kuna i uništio onu malu nadu. Dobio sam neki Požeški bus. Totalno starinski, ali prostran sa udobnim sjedalima. U devet navečer smo krenuli. Trebao sam pitati kako vozi jer smo prolazili skoro svako drugo mjesto do Zadra, a onda smo ipak otišli na autoput. No trenutak sreće o skraćivanju puta nije dugo trajao jer smo sišli kod Otočca, jer kakav bi bio to put da nismo posjetili Macolu. Kod Macole smo bili oko jedan ujutro i bogme je zahladilo. Gospon šofer je jedva parkirao autobus jer je bila gužvetina. Cca petnaestak komada autobusa, uzmimo prosjek da bus ima oko šezdesetak putnika to je oko devetsto ljudi. To tamo ja još nikad nisam vidio i stvarno ne pretjerujem, užas. Pokušao sam unutra ući i brzo odustao jer nije imalo smisla, pa sam šetao okolo da protegnem noge. A onda se dogodila jedna zanimljiva stvar. Valjda od tolike količine ljudi i njihovih kojekakvih potreba i očito slabe trafostanice, nestalo je struje. Zamislite scenu od devetsto ljudi na jednom mjestu i nema svjetla. A vani još oblačno tako da se ni zvijezde ne vide. Ma odlično! Sva sreća nije zavladala panika. Posluga se brzo snašla i unutra popalila svijeće a autobusi na parkiralištima svoja svjetla. No onaj trenutak apsolutnog mraka je bio predivan. Naravno, ja sam onda odlučio uči unutra, a i većina ljudi je već bila na parkiralištima. Sigurno sam im bio interesantan prizor jer mi je u mobitel integrirana mala lampica koja stvarno čini čuda i nevjerojatno koliko mi je puta zatrebala. U cijeloj Macoli ja jedini sa svjetlom. Brzo nakon toga smo krenuli dalje. Ludi u busu su većinom spavali, dok ja ne. Ne mogu dok se vozim, niti u jednom prijevoznom sredstvu (osim broda). Naletjeli smo na dvije saobračajke tako da smo morali i dosta stajati.
U Zagreb smo stigli nešto nakon četiri. Taman sam naletio na prve jutarnje tramvaje. A u Zgu možda svega petnaestak stupnjeva. Prvo što sam napravio kada sam sišao je prekopao torbu u potrazi za nečim toplim i dugih rukava. Kada sam stigao doma, nitko od ovih mojih me nije čuo. Legao sam i onda mi se počeo vrtjeti film u glavi, zadnja dva tjedna. Vrijedilo je. Ja bih još…

Treća postaja Zadar.
Na autobusnom sam pričekao tetu i bratića da me pokupe. No dok sam njih čekao, ispred mene scena kao iz nekog lošeg filma. Tri se Talijana prešetavaju po kolodvoru, u potpunosti sređeni, sebi zgodni i zrače zadovoljno ponosni na sebe kao – transvestiti. Jedan debelo zdepast u crnim tajicama i rozoj lepršavoj majici. Na nogama sandalice sa lagano podignutom petom. Naočale zadnji modni (ženski) hit i duga loše izblajhana kosa. "Prijateljica" je bila obučena isto u lepršavu majicu ali tigrastog uzorka. Nosila je kratke uske hlačice i na nogama japankice sa cvjetnim uzorkom. Isto duga malo bolje ofarbana kosa, zalizana unatrag dok ju naočale pridržavaju na vrhu glave i neizostavna dvodnevna bradica. Ona je bila očito dominantna u toj vezi. Treći je bio običan, ne transvestit, ali na oko pretjerano feminiziran. Cijeli kolodvor se smijao. Iznenadilo me što nije bilo nekih ispada.
Kod tete sam bio svega dva tri sata, izljubio se sa prvim djelom familije (vjerujte, ima ih), presvukao se i van. Bratić me malo vodi u život. Ništa puno, kao samo na pivu. Mali, dobro, viši je od mene, je četiri godine mlađi od mene. Ove je godine upisao Kineziološki u Splitu. Prvo smo malo šetali po gradu, klasični đir. Nije me dugo bilo. Skočili smo do morskih orgulja, jer još nisam vidio cijele. Zadnji put sam bio kada su prvu cijev postavili. U svakom slučaju. Da smo tamo ostali ostatak večeri, ne bi se žalio. Predivno. Tko se toga sjetio i pogotovo tko je to uspio napraviti, skidam mu kapu. Gledam ja bratića dok šećemo; pa njega svi znaju i on sve zna. Kao neki Mecena gleda s visoka ljude koji ga pozdravljaju i samo im lagano odzdravlja uz možda zasluženi smiješak. Pogotovo cure. Jebate, ka Šeik je dolje! Postao je pravi "picolovac". Naletjeli smo na jedan dio njegove ekipe (4 cure). Kako znam veći dio njegova društva od prije, tako smo se izljubili i udrili po rundama u ime starih dana. Saznali smo da je rođendan je od njihove prijateljice (njegove bivše), pa bi se mogli naći sa drugim dijelom društva. Produžimo dalje, ne daleko, svega dvije ulice dalje, a tamo već luduju. Kada smo se fino "oraspoložili", svratili smo do Foruma jer je netko izvukao VIP ulaznice. Ali bilo je trulo, pa smo pobjegli i završili u nekom parku, sa nekim Slovencima koje stvarno ne znam gdje smo pokupili. Još u Forumu, drvena od cuge slavljenica je plakala bratiću na ramenu - zašto on ne želi više biti sa njom (prije dvije godine su prekinuli). On nije mogao vjerovati, ali nekako su to sredili. A nisam ni ja bolje prošao. Njena MLAĐA sestra mi se nabacivala. Da izgleda starije, ali kad je spomenula da će sada u treći razred, morao sam stati na kočnicu. Istina, izgledam mlađe nego što stvarno imam, ali ipak ne toliko. Ali mi je zato bilo smiješno i zabavno. Filozofija večeri je bila koliko hobotnica ima mozgova. Nisam siguran kako smo došli do teme, ali odgovor je devet (evo bar jedan koristan podatak od mene). Slomljeni od umora vratili smo se sa svitanjem. Više ne mogu izdržati nekoliko dana tuluma bez spavanja. Vrijeme je učinilo svoje.

Druga postaja Pag.
U katamaranu je bila tona ljudi, jedni preko drugih uključujući njihove stvari. No ipak, ja sam se uspio sjesti i to do prozora. Lijepo je unutra uređen, može se fino i prošetati. Malo tutnji od motora, ali ne smeta. Ispred stražnjeg dijela broda je bio veliki šank sa velikim plazminim televizorom na kojem su trajale "Zvjezdane staze". Na šanku se okupila neka čudna ekipa, već vidno pijana. Nisu bili stariji od mene. Očito da idu tulumariti na Zrče i to se ne srame pokazati. Tamo su se dernjali, nazdravljali za sve i svašta. Čudi me da nitko od posade nije ništa poduzeo. Što je još gore, konobar im je i dalje točio pivu. Ali nisu nikakvo sranje napravili. U relativnom miru smo prošli putovanje.
U Novalji me dočekala Zmija sa prijateljicom. Sjeli smo se na kavu, prošetali po gradiću i lagano pješke zaputili do Gajca. Tu inače prometuju mini-busevi (preuređeni kombiji veselih boja, iščupanih prozora te je u njih nekako natiskano nekoliko klupica i sjedala jednih preko drugih da bi izgledalo kao bus. Al upadne na njega čak do dvadesetak ljudi. Fora je što je sve otvoreno pa osjetiš vjetar u kosi od "vraške brzine" i možeš samo tako ispasti. Vozi čak i cijelu noć relaciju Novalja, Gajce, Zrče. Zadnji put kada sam tamo bio, postojao je samo jedan, "Shuttle", no sada ih je bilo barem četvero. A i skuplji su) ali nikad se ne zna kad voze, i dobro bi nam došli malo protegnuti noge. Čak smo na putu smo i stali u lunapark na vožnju "ringišpilom", malo nama za gušt, da se vratimo u dječje dane. U apartmanu smo se malo odmorili, nešto pojeli, presvukli i krenuli u "Novu Ibizzu".
E sad, Zrče. Već po samom skretanju za plažu i klubove postane ti jasno u što se to pretvorilo. Ljudi i auti se samo slijevaju. Tone različitih registracija, tone različitih dijalekata, a zapravo svi jednako izgledaju. Sjećam se nekadašnjeg Zrča, prije nekoliko godina, kada se tek gradio prvi klub. I onda mi je plaža bila koma. A sada, ista ona plaža sa pet, šest novih klubova, jadan do drugoga. Jako asocira na Zagrebački Jarun, malo jezero, samo sa glasnijom muzikom i dizalicom za Bungee Jumping. Iskreno, Jarun ima sigurno bolju plažu, a ona masovna klupska histerija za nekim "ludim provodom" , oprostite ali kod mene to ne prolazi. Sad mogu reći da sam tamo bio, vidio, i sumnjam da ću ikad više. Mi smo završili u Aquariusu iako se tamo "klinci" skupljaju. Muzika je bila umjerenija nego u drugim klubovima. Okolo je bilo tuc-tuc, a u Aquariusu je tuc - r`n`b. Čak su pustili dvije plesne stvari. Inače Zmija mi je plesna partnerica. Nismo dugo plesali, pa smo si te dvije pjesme dali malo oduška. Ekipa nas je odmah počela strijeljati pogledima kao da se preseravamo, tako da smo i od toga brzo odustali, a i muzika se promijenila na tuc. Tamo sam naletio na tri svoje stare prijateljice (Hrast, Goge i Bull) koje su na putu za Papaju. Zvale su me da s njima odem, bar malo plesati, ali nisam mogao. Bili smo još neko vrijeme, pa smo se lagano pokupili, ipak nisam već par dana spavao. Zmija i ja smo malo prije spavanja prošetali još po Gajcu, kad je počela derati neka buretina pa smo brže bolje doma jer smo se smrzli (opet). Legli smo oko šest. Spavao sam u dnevnom boravku, ipak ne bi bilo primjereno da s njom spavam jer su joj roditelji bili tamo, a i tek su me prije par sati upoznali.
Opet nisam mogao spavati. U devet sam se ustao, pročitao sve novine po kući, kad su se probudili starci. Popili smo kavu, napričali se, u jedanaest sam i nju probudio. Nakon doručka smo završili na plaži. More je bilo vraški ledeno, ali smo se okupali. Popodne joj je došao prijatelj iz Zagreba, pa smo zajedno otišli na ručak. Oko šest mi je trebao ići bus iz Novalje za Zadar, ali tek na kolodvoru smo otkrili da je ipak sat vremena kasnije. To je interesantno koliko su po turističkim agencijama krivo obaviješteni. Zmija, čača joj i ja smo se sjeli na cugu i uživali na kasnome suncu. Zahvalih i oprostih se od njih, ukrcah na bus te nastavih svoje putovanje. Treća postaja Zadar.
Ali prije Zadra, na putu se dogodila jedna interesantna stvar. Paški most. Samo za one koji vole ekstremne sportove (i glavu u torbi). Busom prilazimo mostu i ja osjetim da nas lagano zanosi. Ipak, je onda vozač usporio. Kad ono prije mosta, okolo po stijenama doslovno rastavljene kamp kućice poput kule od karata raznesene vjetrom. Polako prilazimo mostu a na znaku stoji da je trenutačno zabranjeno prelaziti svima osim autima. Ali to nije previše dirnulo našeg vozača. Istina mi smo bili u malom i niskom busu. Dok smo polagano ljuljuškajući prelazili most, vidio sam da naš vozač nije najveći "pacijent". Jedan par na velikom motoru je također prelazio iz suprotnog smjera. Jedva su se držali svoje trake. Motor je bio pretrpan stvarima i oboje je pružilo noge sa strane koliko-toliko se oslanjajući o pod pri sporoj cik-cak vožnji. No vrhunac je bio vozač autobusa na kat. E njima je definitivno bio zabranjen prelazak. No to njega nije dirnulo. Također je iz suprotnog smjera lagano krenuo. No kad je unutra nastala panika od pretjeranog ljuljanja i kada su ostali vozači koji su stajali na pristajalištu prije mosta počeli dizati paniku, vidio je da je Vrag odnio šalu pa se i ipak vratio. Bravo budalo! Ostatak puta je prošao relativno dosadno sa proteklim doživljajima.