Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

petak, 29.04.2005.

ONI ŽELE LJUBAV

Cura koja ne dobiva zato što je poštuju. ONI ŽELE LJUBAV!

Pokrećem temu sexa. Ne znam jesam li do sada o tome pisao, ali i nije važno, no ovo, ovakvu piču još nisam čuo.
Sjedim nekidan popodne na kavi sa dvije dobre, stare prijateljice. Bio je jedan od onih tmurnih dana sa izrazom na licu "samo što kiša ne počne", što se najbolje odrazilo na ljudima. Čak sam ponovo obukao zimsku jaknu. No kada sam sa njih dvije, nema te loše biometeorološke prognoze koja bi nam mogla pokvariti raspoloženje. Sjedimo u jednom novom caffeu u centru grada, razglabamo kojekakve teme i tako između ostaloga dođemo do teme veza, kako proljeće djeluje na ljude i na kraju do sexa. Jedna od njih dvije je u dužoj vezi, dok je druga malo slobodnija, skoro poput mene. Baš ona se žali kako već neko vrijeme ne može naći nikakvog "prijatelja za jednu noć", da se međusobno fizički iskoriste i to je to. Citiram: "I mi cure imamo potrebe!" Ne traži nikakvu vezu, samo malo zabave. Baš sa nekoliko zadnjih potencijalnih nema sreće. Lijepa uvertira i baš kada treba doći do najzanimljivijeg dijela, oni obzanjuju da oni ne bi odmah htjeli preći u akciju, to im je prebrzo! Da ju poštuju te jako im se sviđa i to joj ne bi htjeli napraviti. Ili još gore, zaljube se. Meni osobno je najbolji dio priče sa nekim rockerom koji ima na tone gruppies curica oko sebe i iskorištava ih. Na to se pojavi "The ona" i lik plazi okolo zajubljen. Hej, momak! Kvariš nam ugled! Istina da bi se bar 80% momaka usralo istog trena da im cura uleti u stilu "kod tebe ili kod mene" a da joj još nisu ni ime dobro zapamtili (sorry, moram biti iskren), a vjerujem i ja. Ali ovo je trajalo neko vrijeme i oni opet štopaju.
Izgleda da su zapravo cure napokon došle na svoje, probudile su feminističku stranu u nama, no to i nosi svoje posljedice. Mislim da uz sve one homoseksualce, metroseksualce, neseksualce i slične (ti pojmovi se tako brzo mijenjaju sa ostalim trendovima da sam ih odavno odustao pratiti) mi obični muški postajemo ugrožena vrsta. Ali još se mi ne predajemo. Dok god postoje cure poput moje prijateljice (a vjerujte da ih ima) i onih sitnih stvari što nas muške čine takvima kakvi jesmo (to ne moram nabrajati jer se to već zna) mi nećemo nestati. U ovom svetom ratu protiv ostalih x-seksualaca mi još uvijek vodimo!
- 00:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 27.04.2005.

Sinoć sam bio na moru

Sinoć sam bio na moru.
Nisam zapravo, ali u sam si dao malo oduška u mislima. Nisam bio sam, bila je i ona.
Nakon plesnog tečaja na putu prema doma i ugodnog koračanja s noge na nogu oslonjeni jedno o drugo, odlučili smo predahnuti i sjeli se u obližnji parkić. Zavaljeni i isprepleteni u pomalo neugodnoj drvenoj klupici, u tišini gledali smo zvijezde, zahvalni na napokon toplom vremenu. Oboje smo malo odlutali, da bi zaključili nakon nekog vremena da smo zapravo odlutali na isto mjesto, naš intimni svemir:
Probudio sam se oko deset sati na velikom, bijelom, prostranom krevetu sa baldahinom, okružen mrežom protiv noćnih, letećih napasti da nam ne ometaju blaženi san. Ona još spava pokraj mene, topla, nježna, pokrivena bijelom plahtom koja ocrtava siluetu njena plesom lijepo oblikovana tijela. Promotrim ju još koji trenutak, te tiho poput mačke iskliznem van kreveta, sobe, tiho zatvarajući vrata za sobom. Otvaram vrata velike terase puštajući svjetlo unutra i otkrivam još jedno predivno jutro udišući opojni slani zrak što više mogu, dok sunce pršti na sve strane i puni mi baterije. Odlazim u kuhinju, cijedim svježe naranče koje je Petko donio još dok smo spavali i ostavljam da se rashladi. Skuham si mali espresso, čiji miris ugodno popuni prostor i popijem ga uz lagano prelistavanje novina. Uzimam čašu rashlađenog juicea i nosim je u sobu da ju razbudim. Ona još uvijek žmireći leži i promrmlja da me čekala. Protegne se izvijajući i da mi poljubac za dobro jutro. Vratim se da postavim stol za doručak.
Nakon doručka, lagano se pješke zaputimo do obližnje lagune koju smo jučer otkrili. Drvored palmi ispred nas, a vjetar se lagano poigrava njihovim velikim lišćem, donoseći sa sobom miris borovine iz obližnjih šumaraka. Ja ronim dok ona pliva i sunča se. Prilično je vruće pa smo se odlučili malo provozati gliserom uz obalu. Jede nam se nekakav rižoto od morskih plodova pa javljam Petku da nas ugodno iznenadi. Vozeći uz obalu tražimo nove lagune, žalove i plaže koje nas zovu da budu otkrivene. Već pomalo umorni od potrage i previše sunca, vraćamo se na ručak. Petko nas je stvarno iznenadio. Za predjelo donio dam je Paškog sira, suhog, narezanog na kockice te lagano prelivenim maslinovim uljem i fino tanko narezanog pršuta. Uz to je poslužio najbolje lokalno crno vino da lagano uz sve to zalijevamo. Jednostavno i ukusno. Glavno jelo je bio naručeni rižoto sa dodatkom ružmarina i sve lagano preliveno limunovim sokom da pojača aromu. Nakon ručka i par čaša vina, preselili smo se na naš ogromni crni kauč gdje smo nakon kraćeg vremena lagano zadrijemali uz miris ugaslih svijeća koje su ispunile sobu i zvukove ambient-jazza sa idiličnom pratnjom zrikavaca izvana.
Pred večer se budimo. Ja skočim na još jedno kratko plivanje dok se ona tušira jer ne voli osjećaj soli na sebi, za razliku od mene. Pozivamo društvo na roštilj uz krijes na privatnoj plaži ispod kuće. Dok se ljudi skupljaju, ja lagano okrećem ražnjiće, kobasice, šampinjone na žaru. Ona mi nosi salatu i potrebne stvari, te poslužuje ljude oko krijesa u blizini. Nakon klope prijatelj vadi gitaru i tucet nas okupljenih sluša njegovo savršeno prebiranje prsima po žicama i ugodni glas prijateljice. Osjetim kako njeni prsti traže moje, te joj dodah svoju ruku, kao igračku. Kasnije se svi odlučujemo prošetati do ne tako udaljenog noćnog kluba na kubansku večer na otvorenom. Nakon cijele plesne noći uz zvukove rumbe, chace i salse, te nekoliko koktela, nas dvoje sami i zagrljeni, zadovoljno umorni se šećemo natrag prema kući. Zastanemo na našoj plaži, sjednemo u veliku mrežnu ljuljačku i pričekamo sunce da ga prvi pozdravimo. Bez riječi, riječi su suvišne, ona mi leži na ramenu i prsima se igra mojom kosom dok ju ja lagano prstima prelazim po trbuhu, znam da to voli. Dočekavši sunce, kada je odzdravilo našem pozdravu, vratimo se u naš veliki krevet, opijeni doživljajem, opijeni međusobno, opet se stisnuvši jedno uz drugo, usnuli smo. Jutros smo pronašli jutro.

U ovoj šumi, betona čelika, samo rijetki sanjaju, zaista.
- 13:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2005.

Lebdim ili ti o jastozima

Lebdim.
U zadnih par dana sam napisao podosta tekstova, ne znam broj, ni ne želim znati. Pisao sam više nego zadnjih nekoliko mjeseci. Nisam čak ni tražio inspiraciju već sam uzeo lap-top i zatvorio se u sobu. Izlazi sam samo radi posla, jela i ipak osnovne higijene. Nisam samo pisao, i čitao sam neke stare članke sa kojekakvih net stranica što su mi se u tom trenutku učinili interesantnima. A bili su prazni. Čitao sam ta slova, te riječe. Skupovi rečenica bez ikakvog značenja, ispraznost. Gomila nevrijednih informacija. Naravno, sve sam ih pročitao i napunio glavu još većom ispraznošću. Uzaludno utrošeni prostor. Opet. Ne da mi se ni razmišljati o prioritetima i kategorizacijama što bi bilo dobro za mene. Naravno, svi drugi pokušavaju nametnuti nekakve svoje principe i mišljenja kao moje prioritete. No vidi se u njihovim očima da nisu ni sami sa sobom to do kraja rasčistili već su samo odlučili slijepo slijediti. Možda bi mi to trebao biti prioritet, slijepo slijediti. To me podjeća na jedan dokumentarni film. I to o jastozima. Naime, dotično društvo u sezoni parenja se seli u toplije krajeve slijedeći jedan drugoga. Kamera ih je odlično pikazala. Hodaju u koloni, veliki i ponositi slijepo slijedeći svoga prethodnika. No onda se kamera diže. Što je kamera više to vam je jasnija bizarnost situacije i postane vam ih žao. Slijede jedan drugoga u krug, veliki krug. Najvjerovatnije će uzaludno uginuti jer svu će energiju potrošiti na put. Nagon ih tjera dalje, tjera u smrt. Bojim se da ni mi nismo bolji. Jedina razlika je u tome što mi imamo puno veći krug, nepregledan krug kojeg naravno ne možemo vidjeti.
- 23:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.04.2005.

CRNO - BIJELO

Nešto mi nije jasno. Gledam našu kulturu kroz različit spektar kojekakvoga izražavanja, vjere, običaja, umjetnosti, najviše medijske i nametnute, sve se svodi na principe dobro – loše, good guy – bad guy. Sve se svodi na dvije "boje", crno – bijelo, a sami znamo da nije tako. Nije čak ni raznoliki spektar sive kao mješavine bijele i crne, već je svijet šaren, u boji! Zar smo mi nesposobni prikazati išta drugačije od usvojenoga koncepta, staroga kalupa, monotonije vječne bitke dobra i zla ili stvarno samo to postoji? U kojekakvim vjerama nas uče o velikom dobrom liku koji sve zna i pazi na nas i ako ga ne budemo štovali, lako se pretvori u lošeg lika po nas osobno. Ili je već u početku podijeljeno na Bog – dobar, vrag – loš. U filmovima, kazalištu, romanima, stripovima, pjesmama i kojekakvim različitim načinima nečijeg izražavanja uvijek vidimo samo dobre i zle. Čak nema ni neutralnih jer svojim ne djelovanjem nisi dobrom momku pomogao i automatski si uvršten u kategoriji loših momaka. Ni ljubavne priče nisu bolje prošle. Ona i on kad su zajedno svi su dobri, no znamo da uvijek tu netko nešto spojebe (pardon na izrazu) i automatski prelazi na drugu stranu. Pa ima li tu kraja. Evo ni sam se ne mogu sjetiti ikakvog primjera gdje ne možeš naći tu diobu. Znamo li mi uopće razmišljati bez te diobe? .......
Mislim da od toga ne možemo pobjeći. A tko je za to kriv? Tko je zbog toga Bad guy?
- 22:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.04.2005.

PRIČA O RUPICI

Prije kojih tjedan dana sa prijateljicom, koju ćemo ovom prilikom zvati M-opijum, nađem se u gradu i krenemo prema određenom mjestu gdje ćemo srkati kavu po predivnom danu. Na to ona meni upadne sa pričom kako je tek prije kojih pola sata shvatila da cijeli dan hoda u trapericama koje imaju rupu i to naravno na prilično nezgodnom mjestu, među nogama. Tako ona meni na sred ceste počne objašnjavati situaciju: "Joj pa ova rupica je stvarno velika, mogu ugurati čak dva prsta unutra. Mislim da mi se čak vide gaćice. A baš danas imam one roza čipkaste! Daj pogledaj dali se vidi rupa odostraga. A bar mi lijepo dolje pirka. Daj me posjeti kad se sjednemo da prekrižim noge."
I sad ja nju gledam blesavo/ljutog izraza na licu i mislim si: kako da mi muški budemo normalni uz ovakve cure/žene? U takvim i sličnim situacijama si mogu predočiti sliku kako nam IQ pada kao živa na termometru kada naglo zahladi i mi se pretvaramo u vuka iz crtića koji je vidio najkomada na svijetu i počinjemo jaukat, zavijati na mjesec, lajat te slinit poput Homera kada vidi krafnu ili pivo.
Cure pa jeste li vi normalne! I same znate da nam ne treba puno (priroda nas je takvima napravila) i onda nam ovakve pizdarije složite. Nije to loše, nemojte krivo shvatiti, ali dajte u manjim dozama, ipak nemojte da moramo pokopati i ono malo dostojanstva što imamo.
- 10:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2005.

Pariz

Sjedim danas na jednom od svojih plesnih tečaja i gledam ljude kako uče jedan od najtežih i najsexy plesova - tango, a u meni nikakve iskre. Možda zato što ga već dosta dobro znam. Nije to. Nekako sam ih sve vidio kao kroz neku maglu. Kao da gledam kroz vrijeme. Oni postepeno usporavaju i pretvaraju se u starinsku žučkastu sliku sa početka prošloga stoljeća, kao u staru uspomenu, staru ranu.
Kasnije doma dok sam si pripremao večeru, imam običaj slušati radio, pustili su Gotan Project, lagana melodija sa zvucima harmonike kao iz nekog haustora i ugodnim, poletnim plesnim ritmom. Na trenutak sam odlutao. Bio sam u Parizu, kasno popodne, mali caffe sa stolovima na popločanoj strmoj i pomalo pustoj ulici. Pogled puca na panoramu, velike vrtove sa vodoskocima, netom izgrađen Eilfelov toranj i baca posebnu boju na krovove grada u predzalazeće sunce. Sve je nekako zlaćano. Miris proljeća i slatkog cvata udaljenih voćki puni mi pluća. Minijaturni stolovi, svaki sa stoljnjakom od crvenog kariranog materijala i svaki sa po tri stolca. Na mome stolu napol ispijena čaša crvenog vina i tanjurić sa sirom i nožić oslonjen onj. Mala vaza napunjena različitim i šarenim cvijećem te pletena posudica sa tri žemlje. Sjedim sam i jedina sam mušterija u caffeu. Preko ceste stari slijepi svirač harmonike, pijeva neku svoju pjesmu na nariječju koje samo on razumije, za sitne novce. Uz harmoniku i pjevača se ništa nečuje, osim pokoje ptice koja obogati tu simfoniju. Vijerni, ofucani i izgledom jednako star pas spava pokraj sviračevih nogu ne mareći za svijet oko sebe. Kao da uživa u dugozasluženom odmoru. Cestom prolazi snažan čovjek, tankih crnih brkova, nakošene kape ispod koje vire crni vijugavi pramenovi masne kose i crvene marame oko vrata. Vuče za sobom kola puna crvenih karanfila. Mrmlja neku psovku dok pokušava jednom rukom namjestiti usku znojnu majicu. Ipak, vuče uzbrdo. Dok ga moj pogled prati kako zalazi za prvi zavoj, pažnju mi privlači polagano ritmičko koračanje, očito ženskih cipela. Okrećem se da pogledam...
...sestra uleti u kuhinju na sebi svojevrsan slonovski način i prene me iz maštarije. Pogledam na sat da vidim koliko sam bio odsutan dok me ona čudno gleda. Gledajući na sat shvatih da će uskoro ponoć i da zapravo ni ne znam kada sam kreno sa večerom. Ista pjesma na radiju bližila se kraju, tako da znam da me nije samo kratko bilo. Kasnije sam se pokušao vratiti natrag da bih dobio nastavak priče, ali nikako. Čak sam si tu istu pjesmu kasnije pustio ponovo jer imam taj CD, ali to nije bilo to. Šteta, baš me zanima kako je izgledala.
- 09:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Evo me

Evo me. Nije me bilo neka dva tjedna. Fizički sam bio tu, ali glavom jako daleko. Nekako sam "spor" ovih dana. Sve bježi oko mene, svi nekamo trče a ja ih gledam sa nemarnim smješkom na licu kao iz nekog drugog svijeta, kao u nekom filmu. U petak kada smo izašli van jedva da sam se micao. Svratili smo standardno do Melina gdje je već neko vrijeme baza i mjesto sastajanja bez ikakvog posebnog dogovora. Sviđa mi se ekipa koja se nađe gore. Nekako, tu se svi skupimo da bi bili različiti, to nam je jedino zajedničko. Mnogo je večernjih mjesta u gradu gdje se skuplja ovako puno ljudi, mladih, no ovo je jedino na kojem se možeš osjećati ugodno, da nisi sam u masi. Pio sam pivu, samo jednu sam popio, premda je ona više mene pila. Ne znam zašto, ali nije mi pasala. Malo sam pričao sa Lennonom (sorry, znam da ne voliš da te tako zovu) o nekim lijepim danima, sunčanim. Malo o ljetu, malo o blic putovanjima kada samo skupiš sve čisto iz ormara i kreneš, bez love, samo da ideš. Dogovarali smo se za neki roštilj u prirodi. Prvi bi mogao biti već ovaj, nadolazeći vikend (prijateljici je rođendan), pa se priča o Jarunu na cijeli dan. Ako nas vrijeme ne posluži, prebacuje se za sljedeći vikend. Nadam se da će uspjeti.
Onda je došlo nekoliko momaka u plavom, oni koji provode zakon, te nas počelo tjerati jer je "bilo kasno". Kasnije se društvo nakratko razišlo, i neki od nas su završili na Opatovini sa dvije gitare i nekoliko pijanih virtuoza. Bilo je ugodno. Ne znaš ljude, niti imaš potrebu za posebnim upoznavanjem, ali se ponašate kao stari prijatelji. No kada je gitara zasvirala, sve ostalo nije bilo važno. To trzanje, tih šest žica stvarno čine čuda. Naravno, ne smijem zaboraviti prste koje prebiru po njima. Nadam se da su svi ti, za mene virtuozi, svjesni koliku umjetnost posjeduju u vlastitim šakama.
Nakon nekog vremena i tu su se pojavili momci u plavom, pa su nas zamolili da budemo samo malo tiši. Poslije toga nas je zvao drugi dio društva, te smo svi zajedno prešli na Ribnjak do već tradicionalno petkom Purgeraja. Tu su kratko gitare opet zasvirale, a onda smo ušli. Petkom inače svira neki bend live, no ovaj petak uz svu tu galamu, bio je tih. Dani žalosti još nisu prošli. Svi se još sjećaju, po meni, najvećeg velikana našeg doba. Mislim da se to i među nama prilično osjetilo.
Tu sam sjeo kao posađen i ostatak večeri proveo promatrajući ljude. Također interesantna galerija likova. Kako volim reći, kao da ih je sam Dali crtao. Pri početku večeri sam mislio ako izdržim do jedan ujutro, bit će dobro. Došao sam doma u pet i to nakon što smo se počastili sa jednim velikim, vručim i masnim burekom od mesa. Ovo mi je bio "najsporiji" izlazak ikad i baš mi je bilo ugodno.
Iskreno, nemam pojama zašto ovo pišem (opet). Nadao sam se da će moje pisanje kao ventil opet proraditi i da ću se vratiti u pravu brzinu. Čak i ovaj tekst pišem polako. Malo mi tipke bježe pod prstima, ali ipak skoro je pol četri ujutro. Odoh spavati opet sa nadom o snovima, a ovo ću ujutro objaviti. Ostanite mi lijepi i pametni kao i uvijek te pazite jedni na druge.
- 09:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>