Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

srijeda, 30.03.2005.

Pitanje

Može li mi tko objasniti zašto smo mi toliko ogorčena i izgubljena u vlastitoj glavi, čudna generacija (pogotovo oni rođeni početkom osamdesetih)? U kakvom smo mi to prijelazu zapeli, koji je uzrok ovog efekta, il` bolje reći, uzrok ovog defekta, jer taj defektni efekat svoj uzrok ima?
- 18:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.03.2005.

Novi početak

Ne znam jeste li primijetili ali u zadnje vrijeme (barem što se tiče ljudi oko mene) masovno pucaju veze i to dugogodišnje. Stvarno ne znam što se događa. Jedna prijateljica mi je to pokušala opravdati u stilu: Sve je to od proljeća, hormoni podivljali. Ali ovo bi nekima od njih trebalo biti čak osmo proljeće!
Jedna višegodišnja prijateljica, koja je upravo okončala svoju petipogodišnju vezu, mi je obznanila jednu interesantnu stvar koju sam primijetio i kod drugih prekidaša. Svi su oni započeli svoje veze dosta rano, negdje oko šesnaeste, sedamnaeste godine i sad, nakon pet do osam godina kasnije treba se vratiti natrag u igru i započeti sve ispočetka. Oni su propustili onaj najzanimljiviji dio tinejdžerskih godina. Nisu osjetili svako malo onu zaluđenost koju su miješali sa zaljubljenošću svaki puta kada su vidjeli neku novu interesantnu curu/dečka, one "leptiriće" u trbuhu, iskustvo svakog novog i drugačijeg poljupca, ne znaju biti "slobodni na tržištu", zaboravili su stvari koje sami vole a ne kao do sada, kao par. Nisu osjetili kako je to biti sam. Oni jako kasne i sada to treba nadoknađivati, htjeli oni to ili ne. Sada moraju puno toga ponovo otkriti. Sebe otkriti. Ali, to je i nova nada, novi motiv. Ovisi kako gledaš.
Ali ne treba zaboraviti da stara ljubav slabo gori, ali dobro tinja.
- 21:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2005.

PREDSTAVA PRIRODE

Zadnjih pola sata sam promatrao igru svoga mačora i ogromnog obada.
Mačak je velik, duži od metra i ima skoro šest kila, sivo-tigrast sa repom koji izgleda kao riblja kost i bijelim vrhovima šapa. Iako ima četiri godine još je jedna velika beba. Volim reći da mi je cimer jer obično spava meni na nogama.
Čuo sam neku frku u kuhinji i mislio sam da opet izvodi neku pizdariju (čemu je sklon), a kad tamo kazalište. Kako je zatoplilo, doma imam gotovo sve prozore otvorene (jedva sam dočekao). Obad veličine bar pola moga palca pokušava poletjeti a mačor ga spusti svaki puta natrag na pod svojom šapom. I tako stalno. Mačor pleše, obilazi i skače oko njega i svaki put mu dopusti da poleti do određene visine, te se digne na stražnje šape ili doskoči na stolicu da ga spusti natrag. Prvo sam se brinuo što ako ga ubode, no onda sam vidio iako se igra, ona zna što radi. Obad ga pokušava ubost, no mačka je prebrza. Kad se obad umorio od letenja pokušao je odšetati, no mačke su poznate po lijenosti, ali i po upornosti. Kada je obad na kraju odustao, mačor ga je pojeo. Nakon tog čina se okrene još se oblizujući i pogleda me u oči onako ponosno, ali flegmatično pokazujući i dokazujući svoju superiornost na njegovom terenu. Dao je do znanja tko je on ovdje, opet. No to je samo jedna mala njegova žrtva iz niza. Najveći gušt mu je na ljeto po mraku natjeravati šišmiše koji su mu delikatesa. Bilo je tu i ptica. Sva sreća da nemamo u blizini miševe i štakore. I uvijek se meni, samo meni od svih ukućana, hvali sa svojim plijenom, prije nego ga pojede.
Iskreno, ne znam zašto ovo pišem. Sviđa mi se to kako priroda pokazuje samo jedno od svojih milijun lica. Sviđa mi se kako je taj hranidbeni lanac zatvoren, gdje nama žaljenja već samo preživljavanja - samo najjači opstaju. Ne smijemo zaboraviti da smo i mi dio te prirode, te da cijeneći prirodu cijenimo i sami sebe. Ne očekujem neke prevelike i nagle pokrete u očuvanju okoliša i sličnim pokretima, ali važno je da smo postali toga svjesni i počeli nešto poduzimati što je veliki korak.
Uživajte u predstavi koja je svaki dan oko vas.
- 14:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2005.

Krojač

Baš si mislim prije koji dan, vražja stvar je ovaj blog. Pročulo se da ja pišem, pa je moja ekipa počela malo šarati, kopati, čitati tuđe blogove i zaključila da to nije to tako teško. Čak je prijatelj ustanovio, sad u svome blogu, da je terapeutski (točnije, rekao je da će psihijatu otkazati daljnje sastanke – nismo ni znali da ga posjećuje).
U zadnje vijeme sam si zadao toliko postla da sam sve zapustio. Ni fax me ne ide (dobro, to nije ni išlo), prijatelje sam podosta zanemario (sve se svodi na cuganje petkom), ljubav ne računam jer je ona jedina pouzdana stvar u cijeloj priči (nema je). Pisanje. Nekada sam svaku večer nešto tipkao, tek toliko da prste držim u formi, a sada dolazim doma sa zadnjim, a katkad i sa prvim noćnim tramvajem potpuno strgan. Malo sam pretjerao. Opet. Radim nekoliko poslova odjednom samo da bi se osjećao korisnim. Da si zabavim mozak sa nečim novim. Kao da nekome nešto dugujem. Nikad si nisam znao odrediti prioritete. Ne znam tko više koga gnjavi, ja fax ili on mene. Ne da mi se ni naći neku curicu s kojom bi mi bilo lijepo na duže vrijeme, koja bi mi možda i donjela neku motivaciju a možda me i uspjela natjerati da se koncentriram na prave stvari. To mi je prevelika obaveza. Ne znam ni šta tražim. Umoran sam od traženja a još ništa nisam našao. Kad bi se bar mogao prepustiti da bar onda netko za mene odlučuje, ne onda odmah moram stvoriti neki dišpet (da imam problema sa autoritetima). Motivacija.
Danas ljudi imaju slabu motivaciju. Prezasićeni smo sa kojekakvim temama, ponudama, smjerovima, izborima, tržištem i tu se u potpunosti gubimo. Često odustajemo od traženja u nadi da će "ona viša sudbina" umijesto nas odabrati. Nas odabrati. Znam ljude koji su diplomirali i još uvijek traže ono nešto. Cjelokupno školovanje im je bila usputna zanimacija dok čekaju. I još čekaju. Vjerujem da postoje i puno stariju ljudi u sličnom položaju. Divim se onim ljudima koji su "oduvjek znali" što hoće. Zato i radim toliko stvari odjednom. Dojadilo mi je čekanje. Opet preuzimam inicijativu u svome životu? Nisam je zpravo ni izgubio. Smetnuo sam s uma svoj pravi cilj. Borbu – moje motivacisko oruđe/oružje. Kako kažu stari ljudi, sam si krojač svoje sudbine. Pa odoh ja krojiti.......
- 10:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2005.

Veliko plavetnilo

Danas sam opet bio na plivanju. Ne znam da li je samo to meni tako poznat osjećaj, ali pod vodom se osjećam bolje nego na kopnu. Ne, nije pravi izraz bolje. Mislim, kao da tamo pripadam, kao da sam doma. Lebdenje kroz vodu je poput leta ptice zrakom samo što se ne moraš brinuti da ćeš ikada pasti. Kako prica jedri vjerom, tako i ja pod vodom letim morskom srujom. E to je sloboda. Katkada me frustrira fizička ograničenost na samo koju minutu pod vodom. Istina da sam ja to pomaknuo koliko mogao, mogu roniti i do 100 metara u dalj (istina da mi je trebalo 13 godina da to postigenem), ali nikad nije dosta. Ronjenje sa bocama, perajama i dodatnom opremom ne daje pravi osjećaj. Tu se osjeća tehnologija. Nema one slobode u prirodnom pokretu, slobodi i pokretljivosti. Bazen je tu samo alternativna zamjena za more koje se ne može ničime zamijeniti. Ipak i mi smo potekli iz mora. I kao završetak priče, sad kada sam došao doma, naletio sam na kraj filma "Duboko modro more". Tu su riječi suvišne.
Ostavljam vas sa dubokim mislima zaronjenim u veliko plavetnilo.
- 08:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2005.

VRIJEME

Imam naviku zadnjih par godina pisati "mini-dnevnik", opisati cijeli svoj dan, važne događaje u privatnom i javnom životu, te popratni zanimljivi sadržaj u svega rečenicu, dvije. Tek sam prije koji dan shvatio da bilježim totalno nepotrebne stvari poput jeo, spavao, gledao TV, sjeo s nekim na kofi, skočio do faxa . Kada sam bacio oko na ono što sam naškrabao do sada, obuzeo me apsolutno isprazan osjećaj. Kao da sam gubio vrijeme zadnjih dve-tri godine. Život mi je ispao monoton osim nekoliko ispada. Nije da nije bilo stvarno zanimljivih trenutaka i znam da imam zanimljiviji život nego većina vršnjaka, većina ljudi, ali…
Htio bih puno toga probati, vidjeti vlastite granice, ispuniti svaki slobodni trenutak, ispuniti život. Svijet je jako brz, a stalno imam osjećaj da kaskam za ostalima. I to nije sve. Kako ja to kažem, u meni se u zadnje vrijeme budi nomad. Ne mogu biti na mjestu. Lud sam ako ostanem cijeli dan doma. Svako malo mi pogled pobjegne na autobuse za van grada, za more. Velegrad, mrcina od grada sa milijun duša, pojava od Zagreba mi je postala seoce. Guši me. A znam da sam zapeo i ne mogu se maknuti, a to guši još više.
Što napraviti? A što mogu. Ne mogu bježati od nekih obaveza.
- 09:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2005.

Posveta

Ovo je jedan stari tekst koji sam nedavno iskopao iz tone smeća koje imam u kompu. Tekst je posvećen curi zahvaljujući kojoj sam odlučio sačuvati tekstove koje sam napisao (jer nekad sam ih odmah brisao -ne pitajte zašto), a po novome i dijeliti sa svijetom ono što napišem. Ovaj pseudonim pod kojim se prestavljam je isto njena zasluga, ne znam jeli uopće toga svjesna.
-----
----
---
--
-

Otrovan sam surovom i neukrotivom stvarnošću. I moje oči su pune blata kao i svima ostalima. Sve se svodi na pipkanje u mraku i nepoštenu nadu. Nekad su mene rado pitali za mišljenje i savjete, što mi je jako laskalo i uvijek sam rado pomagao koliko sam znao, umio i mogao. Do sada. Kako nekoga navesti na pravi put kad si i sam slijep?
Uvijek sam u savjetovanju bio oprezan, ne govorim dvosmisleno, jako slikovito, često objašnjavam poput djetetu uz sve dužno i zasluženo poštovanje. Velika je to odgovornost što rijetki cijene. I meni katkad zatreba dobar savjet i sva sreća da sam okružen kvalitetnim ljudima koji mi mogu pomoći i koji su voljni. Hvala im za to.
Svi su ljudi po rođenju jednaki, ali mali je broj onih koji uspiju prevladati taj urođeni nedostatak...
---

Dosta mi je crnjaka. Svaki put kad krenem pisati uhvatim se kako mi prsti bježe u destruktivne vode. Iskreno, ne znam što pišem sve dok na kraju ne pročitam što je ispalo. Poput opsjedanosti.
Upravo me prijateljica nazvala i prekinula, a najvjerojatnije i spasila večer. Dva teksta koja bi inače obrisao odmah nakon čitanja, ovaj puta neću, zahvaljujući njoj. Neka ih sama čita jer me jednom pitala zašto brišem. Marina izvoli i hvala ti.

A pseudonim koji sam dobio, ma koliko god da je nekima odbojan i mrzak, sad ne mogu pronaći pravi i bolji opisni pridjev za njega, zadržat ću ga jer djeluje mi poput imena nekog antijunaka, a tako se upravo i sam osjećam. Stoga od sada sam

Unholy
- 10:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2005.

ERROR READING FILE

Propuhalo me. Neki opaki orkan mi je prošao kroz uši. Što uđe na jedno uho, na drugo izađe. Što trebam zapamtit, izvjetri mi iz ludare kao da nikad nije ni bilo nutra. Dogodilo vam se sigurno sto puta da se nečeg ne možete prisjetit. Nečeg što je bilo. Ja se sve češće ne mogu sjetit ni što sad hoću.

Jučer sam tako pokušavao dozvat nešto iz moždanog recycle bina natrag, al nikako ne ide. Primjetih da sve što mi u zadnje vrijeme treba imam negdje sejvano. Sve mi je negdje u backupu. Na kompu, u mobu, po disketama i CD-ima.

A u mozgu ništa pametno. Ogromna količina gluposti koje mi u životu neće baš puno pomoći, osim za opaku zajebanciju dok sjedim s ekipom u lokalnoj birtiji. Pričamo baš neki dan, nakon što je frend došao na ideju da otvorimo restoran vjerske prehrane (Jelovnik: Kuhana koljenica Sv. Terezije, Jaja na posljednjoj pomasti i sl.), u kojem nećemo ispostavljat račun nego samo ekipi gurnut "torbu žicaricu" (onu što ti gurnu pod nos u crkvi - za milodare), da nam mozak izgleda kao veliki hard disk. Dve particije.

C: Osnovni programi (disanje, hodanje, jelo, seks) – zauzima vrlo malo prostora

D: Razno (praktične šale, podjebavanje, psovke, glupiranje, alkohol, pišanje u telefonskoj govornici, sportska pravila i sl.) – sav preostali dio mozga

I to je to. Čudno je kako opće funkcioniramo. I sve si mislim kako prije nisam bio takav. Nemojte mi samo one "star si" fore. Nema to veze s godinama. Jednostavno nemam više potrebu pamtit. Sve je negdje ubilježeno. Nije problem doći do podatka i željenih informacija. Ali sam došao u fazu da ne znam di trebam tražit. Di sam ja to spremio? Pa kreneš kopat po kompu i potrošiš dvi ure da nađeš nešto u šumi .pps zajebancija, funny aplikacija koje ti otvaraju ladicu od CD-roma kad nemaš di stavit pivu i par stotina bigboobies.jpg-ova. I kad nešto nađeš, obično je kasno.

Toliko smo napredovali u tehnologiji, da imamo sve više praznog prostora u glavi, koji smo nekad popunjavali adresama, brojevima telefona i imenima, raznim informacijama, a imamo sve manje vremena jer ga gubimo da bi našli ono što smo prije pamtili. Sam čekam kad će nadobudni naučnici izmislili neki hard što ti se direktno ugradi u lubanju pa živčanim podražajima pozivaš u sjećanje svoj brzdej prije tri godine. Tek toliko da se prisjetiš kako si uspio obradit onu malu. Moglo bi se tu podosta toga lijepoga prisjetiti.

Al mogla bi i tvrtka koja bi sve to radila ugradit neki mali programčić u naše slabe mozgove pa nas sve počet kontrolirat. Sve mi se čini da ću, kad tehnološki razvoj ode predaleko, stavit pinklec na rame i otići u ono malo divljine koju još nismo razvalili, daleko od svih tih gluposti. Jer onda će biti stvarno pitanje vremena kada ćemo postali radna snaga za pametne strojeve, svoje nove gospodare.

Pazite što vam kažem. Terminator, Matrix, Johnny Mnemonic, Could happen'.
- 09:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>