Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

nedjelja, 27.02.2005.

ALTER-EGO

Više ni pisanje nema onu čar i utjehu koju je nekad pružalo.

Pustio sam si CD od Gotham Projecta i uživam u ambijentalnim zvucima tanga čija mješavina harmonike i akustične gitare ostavlja neodoljivu sliku i okus Pariškog podzemlja, njegovih duboko skrivenih zadimljenih i mračnih katakombskih okupljališta gdje te nitko ne pita tko si i odakle si, gdje možeš biti ono što želiš i takvim te prihvaćaju. A tko ja želim biti?
Ukrasti ću jednu jako ineresantnu priču i ideju iz jednako zanimljivog filma. Naime, riječ je o filmu «Kill Bill» i priči unutar priče u kojoj sam najveći bad guy u filmu, Bill, priča. Bill objašnjava na primjeru Spidermana kako je njegovo pravo ime Peter Parker a Peterov alter-ego Spiderman. To je slučaj i sa svim ostalim super-junacima. Moralo im se nešto dogoditi da bi postali «super». No kod Supermana je sasvim druga priča. Njegov alter-ego je Klark Kent. On je rođen kao Superman, čak je i njegov plašt zapravo tkanina/dekica u koju su ga roditelji zamotali prije nego su ga poslali na Zemlju da ga spase.
E sad dolazi interesantno pitanje: tko sam ja i tko je moj alter-ego, projekcija mojih želja i gluma određenog lika iza kojeg se skrivam? Ime i prezime koje nosim, ona osoba za koju se predstavljam svih ovih godina da jesam, sam stvarno ja ili moj alter-ego?
Do sada me izračuni i proračuni nisu daleko doveli, no bojim da se da u cijeloj priči ipak prevladava alter-ego.
Ali siguran sam samo u jednu stvar, nisam jedini.
- 10:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 23.02.2005.

LIJEK

Slušam danas vijesti i kažu da su izumili još uvijek eksperimentalni lijek koji će pomoći ljudima u borbi protiv pretilosti i u nepušenju. Navodno smanjuje volju za navedenim "porocima". No boje se kakav će to efekt stvoriti među ljudima. Znanstvenici su u srahu da će ljudi postati još nemarniji prema sebi i svome tijelu. Ne mogu se ne složiti sa njihovim do sada opravdanim strahovima, ali preskače se još veće i šire pitanje ili bolje reći problem.
Trudimo se paziti na prehranu, prestajemo pretjerivati ili u potpunosti se rješavamo poroka poput alkohola, droga, cigareta, začina i još puno nenavedenih stvari koje se sada ne mogu sjetiti. Čemu? Trudimo se produžiti život, varamo smrt iz generacije u generaciju za kojih 2 do 3 godine duže. Zovemo to zdraviji i kvalitetniji život. Riješili smo se staroga neznanja i zabluda u kojima smo živjeli srameći se prošlosti i krenuli u bolju i napredniju budućnost prihvativši više znanstvenu nego li dosadašnju teološku stranu u nadi za vječnim nedostižnim ciljem sveopće prihvaćenim pod nazivom "boji život". Svi ga traže. I ja! Ovo sve što pišem je u nadi da će netko jednog dana pročitati, netko dovoljno jak, netko tko će moći promijeniti svijet ili samo kut gledanja. Ne očekujem nekog super junaka, ne i samo jednu osobu. Ne traži ni razumijevanje. Sve što tražim je svijest. Tražim svjetlo u ovoj magli i svjetlonošu koji će nas iz nje izvući. Jer toliko smo dugo unutra da više ni ne znam idemo li sve dublje ili smo bliže izlazu. Tražim taj bolji život da se riješim kaosa u ovoj glavi. Sve što ja zapravo tražim je jasan cilj.
I dok gubimo vrijeme komplicirajući jednostavnost, slijepi pred pravim vrijednostima i mogućnostima mi ćemo i dalje tražiti lijek protiv svega što bi moglo stati na put ka "boljem životu", makar išli i protiv nas samih. A možda je i za to kasno.
- 03:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.02.2005.

Jutro nakon cuge ili mamurluk

Svaki put nakon pijanstva kažem sam sebi da se nikad više neću tako nalizat.. I svaki put sam sebi pljunem u usta.

A imam o sebi dobro mišljenje, kao o inteligentnom i pametnom stvorenju. Sve dok ne dođe do cuganja, to donekle i drži vodu, ali nakon par piva mozak otkaže poslušnost, pa mi se otvori fergazer. Samo toči, sve će se popiti, šteta baciti. Najgore je kad dođeš do stadija kad prinosiš flašu ustima po čistoj inerciji. Uopće više tekućine ni ne stane u tebe, ali još uvijek cuclaš lagano. Naravno, planu i dve kutije pljugi u par sati, tako da pred kraj večeri dišeš na škrge i to jedva.

Dođeš doma, probudiš pol kuće, bubneš u krevet u boksericama i jednom čarapom na nozi, bez pranja zubi i pišanja. Borba sa centrifugom, soba se vrti kao ringišpil, dišeš duboko i pokušavaš naći položaj u kojem ti se soba najmanje vrti. Zaspiš ni sam ne znajući kako.

Ujutro te zbudi budilica/žena/majka/otac/brat/sestra (nepotrebno precrtati), u sobi smrdi kao u grobu, iz usta miriši kao da je neko otvorio šaht od kanalizacije. Mamuran i lud, pišanje i sranje, peterostruko pranje zubi (uzalud), preskakanje doručka i jaka kava. Pa još jedna. Tableta protiv glavobolje.

Boriš se sam sa sobom, da li javiti na posao da si bolestan ili, kad si se već probudio, krenut radit. Pobjeđuje ono malo zdrave pameti što ti je još ostalo i krećeš. Naravno, tramvaji su puni kao čep, nema šanse da sjedneš, a tak te šoraju valungi kao da si u klimakteriju. Dovučeš se do posla, još jedna kava, Fini Mini od rajčice. Krenu zvonit telefoni, a kao da ti zvone direktno u ludari. Tableta od jutros popušta, piješ još jednu. Pijani proljev te potjera, stenješ i moliš Boga da te ubije, jer ovo nije normalno.

Prva pauza, odeš zapalit i vidiš da ništa od ovog pa skokneš u prvu birtiju i bubneš dupli gorki. Tijelo zadovoljno odgovara, mamurluk prolazi jer je nešto alkohola ušlo u krv. Brojiš minute do kraja radnog vremena, i točno sve znaš. Dolazak doma, juhica i lagana tjestenina, pa zaleć i dobro odspavat. I nemoj da me neko dira.

Nakon posla dolazak doma, klopa, legneš i ne možeš zaspat. Majku mu. Pa malo buljiš u TV i vidiš da je već 11 navečer, da se nisi ništa odmorio i treba opet ujutro na posao. Sam sebi svečano obećavaš da se više nikad nećeš tako nalizati. Držiš se toga kao pijan plota do prvog vikenda, dok Pero ne pozove na roštilj. Pa si misliš "Ma baš me briga, sutra je nedjelja, pa se mogu naspavat i doći sebi. Al ne ću više lokal preko tjedna." I držiš se toga sve dok kolega s posla ne pozove nakon radnog vremena u birtiju pokraj firme na cugu, jer mu je rođendan.

I tak dalje, i tak bliže.

Ponekad se pitam da li mi glava služi samo zato da me boli nakon pijanstva. Jer mi izgleda da ju ne koristim za ništa pametnije.
- 11:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.02.2005.

Tradicija pisanja

Maloprije pokušah napisati tekst da nije depresivan. Počeo sam opisivati jedan zgodan dnevni doživljaj i nakon par rečenica shvatio sam da je tekst prazan. Obrisao sam ga. Probao sam još jednom sa nekom svakodnevnom jednostavnom temom i u pola teksta sam shvatio da sam počeo kritizirati i pljuvati nečiji autoritet. Obrisao sam ga. Sada pišem ovo i ne znam gdje će završiti.
Postoji jedna određena tradicija u mome pisanju. Pišem navečer, točnije po noći kada svi odu spavati tako da si osiguram mir, ali i zato što mi je onda glava puna dnevnih dojmova, kritike i doživljaja koje bi htio podijeliti sa Wordom, te sa mogućim čitateljem. I još nešto. Noć mi daje drugačiji aspekt razmišljanja. Ljudi se nekako najviše oslanjaju na ono što vide, a ja to želim proširiti. Noć mi to omogućuje. Ipak imamo pet osjetila. Dalje. Pišem na sestrinom lap-topu i hvala joj na posudbi. Od kada ga je dobila ja sam i počeo pisati. Do sada je bilo šaranja po papirićima, bilježnicama i ostalim priručnim sredstvima koje sam mogao trenutno upotrijebiti, no to se prečesto gubilo. Upalim lap-top, zamračim ambijent i upalim si muziku (slušalice na uši). U zadnje vrijeme glede muzičkog izbora me drži Apocalyptica, ali tu se nađe Lado electro, Thiveri corporation, Budha bar, Dzihan & Camien, pomno odabrani soundtrackovi i slična glazba koja naginje više ambijentalno i instrumentalno. Nakon muzike smjestim se najudobnije koliko mi prostor može pružiti, otvorim Word i pustim prste neka rade svoje.
I evo me na početku. Večeras sam umoran, nisam se baš najbolje smjestio i nemam ideje. Ali glavno da nije tekst "crn".
Aha! Sjetio sam se još nečega zašto sam počeo pisati. Do prije nekih godinu dana sam vodio kako ja kažem "mini dnevnik". U jedan stari rokovnik sam upisivao ukratko najznačajnije stvari koje sam radio taj dan. To je fora izgledalo (samo izgledalo). Na jednoj stranici su stajala dva mjeseca ispisana u stupcima i pokraj njih malo praznog prostora u koji sam ja u čak tri reda uspio ugurati cjelodnevne događaje. To je jako sitno pisano. Ispisao sam svega četiri mjeseca i odustao. Pisao sam ja i prije nešto slično, ali u početku to je bilo za dnevnik koji mi se nije dalo svaki dan pisati pa je to bilo nešto kao podsjetnik. To je trajalo nekih tri i pol godine. Od dnevnika sam odavno odustao i zaboravio ga. Sada sam odustao i od ovoga jer se sve svodilo na ovo: komp-kofi (tradicija jutarnje kave uz kompjuter i pregled događaja u svijetu preko Interneta), svratio do faksa, s nekim na kofi, s nekim se čuo, posvađao se s nekim doma, predvečer šetnja s nekim, navečer TV i krmit. Tako sam bilježio skoro godinu i pol. Zašto sam prestao? Ovako: prije tih godinu dana sam mater odlučio odvesti u kino jer smo oboje filmofili i još nije bila u Cinestaru. Gledali smo "Buterfly efect" sa Astonom Kutcherom. Priča se bazira o dnevniku koji vodi glavni junak i njegovom sposobnosti da utječe na ishod događaja iz prošlosti putem dnevnika. Nije da sam očekivao da ću i ja to moći ili da sam se uplašio toga, ali moj mi se dnevnik odjednom učinio tako malen, prazan, nevažan. Imao sam osjećaj da nešto ne valja, da nešto krivo bilježim i da nešto veliko fali. I imao sam pravo. Bilježio sam dnevne događaje, ali to nije moj život, to su samo događaji koji su popratni sadržaj mog života. A gdje je moja misao? Gdje su osjećaji i mišljenje koji bi trebali pratiti određeni događaj? Gdje su komentari? Gdje je bit zbivanja?
Mislim da u ovome leži dosta velika frustracija koja utječe na moje tekstove. Uglavnom, barem sam se riješio robotike. A sada sve ostalo bi trebalo ići na bolje.
Ne znam kako da završim. Inače su mi tekstovi kraći, jer se bojim da bi mogli izgubiti smisao u dužini. Zato, ovim zatvaram još jedno tamno poglavlje u glasnoj, uvijek živoj i strašnoj gradskoj noći. I dok se lagano spremam za još jedan prazan san, gajim nadu, kao i svake noći za boljim sutra. Sretno...
- 12:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.02.2005.

Svijest

Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Nikad nisam u skladu sa vremenom. Ili sam daleko ispred ili kasnim da je to često stvarno zabrinjavajuće. Ali najčešće sam nigdje. Negdje između ali i ne tu. U početku je bilo strašno. Konstantna izgubljenost. Nuspojava je i upitan osjećaj pripadanja. Nije ni sada bolja situacija, ali se čovjek navikne. Čovjek? Ovo pisanje je samo preventiva za izbacivanje iz glave nepotrebnih stvari u nadi da ću ih tako lakše zaboraviti, da mogu nastaviti dalje.
Drugima sam često "putokaz" u životu i često mi na tome zahvaljuju. Ja ne znam prihvatit kompliment, pa često samo šutim ili se samo pristojno zahvalim da se ne bi uvrijedili. No oni ne znaju da se ja tražim kroz druge. Oni ne znaju da su samo pokusni kunići na kojima ja vježbam. No problem je što niti jednom kuniću nakon mene nije bilo loše. Većini sam pokazao put za rješavanje problema, nekima i riješio probleme, ali još nisam naišao na slučaj poput moga. Uvijek su slični, nikad isti.
Osjećam se starim. Pravi starac koji je zapeo u mladom tijelu. Malo bizarno zvuči, starac u mladom tijelu. Ali, umoran sam. Ne znam od čega. Očekivanja? Davno sam prestao čekati i počeo djelovati. Prezasićenosti. Možda. Stalno radim neke sitne ali često i velike promjene tako da i to nije dovoljno za uvjet. Traženja?
U životu su mi se dogodile dvije nesreće. Vlastito rođenje i svijest. Razlika je u tome što se sa rođenjem mogu nositi. Svaki dan se tješim tražeći ljepotu u nesavršenosti. Često i uspijeva. Neki bi se ugodno iznenadili kada bi promijenili kut gledanja na neke "ružne" i svakodnevne stvari.
Samo ovo pisanje me umara. Toliko stvari se roji po glavi, a ventil je tako mali da ne uspijevaju sve van izaći a tu im stoji jedina šansa za "preživljavanje" inače se opet počinju miješati i stvarati novi kaos.
Idem spavati sa starom nadom o boljem sutra, ne gajeći prevelike nade samo da ne bi razočaranje bilo preveliko. No, tko zna. Možda ću ovaj put nakon dugo vremena i sanjati...
- 10:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.02.2005.

KAKO SOLIRATI?

Nije najgore bit solo. Najgore je kad misliš da je najgore bit solo.
Život je totalno kratak. Što se mene tiče, treba ga provesti u veselju, zabavi i zadovoljstvu, a ne u plaču i samosažaljenju. Lako je sjest i kukat. Sebi i drugima. I ništa ne raditi da se stanje promijeni. Jer teško je nešto pokrenuti, teško je sebe pokrenuti. A treba početi s malim koracima.

1. Prvo se pomirite da ste, trenutno, sami. Gledajte to s vedrije strane (uvijek sve gledajte s vedrije strane. Ako je nema - izmislite). Imate vremena za sebe (a vi ste sebi osoba koja vam je najvažnija, ako niste, počnite biti), za otići s frendovima i frendicama na kofi, upisat se u teretanu ili tečaj plesa, pročitat knjige koje ste uvijek željeli, za duge kupke, za naučit pušit lulu, za pustit nokte na nogama. Za napravit sve one stvari koje ste željeli, a nikad ih niste napravili ili se niste usuđivali.

2. Kad dođete doma, od tamo od kud već dolazite doma, nemojte skočit na tehničku jedinicu za puštanje glazbe i ubacit žalopojke, kuknjavu i plač tipa: "ona/on je otišla/o, ja nisam, sad sam sam/a, tužan/na, suze na jastuku, kao srna gonjena, kao kap na dlanu, oči mojih očiju..." Umjesto toga preporučio bih vesele pjesmice, poskočice, doskočice. Po mogućnosti sve one vesele stvari koje su vas tjerale na ples svaki put kad bi ih čuli. Ili ste vrištali od smijeha kad bi ih čuli.

3. Izbjegavajte ljubavne romane iz kioska, kao i tužne knjige Barbare Cartland (ili tak nekak) i svih ostalih kakosevećzovu babetina koje su zgrnule milione na vašem plaču nad kletom sudbom mlade junakinje. Kladim se da imaju dionice u svim svjetskim tvornicama papirnatih maramica.

4. Dečkima se preporučuje izbjegavanje nogometa, posebno ako je klub za koji navijate u banani ove sezone, i gledanje Bravehearta ili barem premotavanje dijela kad mu ubiju ženu i dijela kad ga krenu rezuckat. Freeeeeedoooom.

5. Počnite slikat, pisat, pjevat, plesat, kukičat, izrađivat drvene čaplje. Otkrijte svoj skriveni talent. Svako ga ima. Otkrijte se svijetu. Ako vam se skriveni talent svodi na bacanje jaja u ventilator, zadržite ga ipak za sebe.

6. Kad krenete pričat prijateljima svoje probleme, oni će sigurno imat savjet kao stvoren za vas. Obično je to: "Ma kaj te boli palac za tog/tu kretena/icu. Naići će neko pravi za tebe" Ovo je jedna od univerzalnih životnih istina. Držite se toga savjeta i prestanite slinit frendovima dvaput dnevno. Izgubili ste nekog tko vam je bio drag, ne morate izgubiti sve koji su vam dragi. I ljudsko razumijevanje ima granica.

7. Krenite dalje sa životom. Ukoliko ste upravo ostali solo mogu postojati samo dva razloga:
a) Ostavljeni ste. Onaj drugi vas više ne voli ili ste nešto gadno zaribali. U svakom slučaju se ne isplati roniti suze zbog toga.
b) Ostavili ste. Ili više ne volite ili je onaj drugi nešto gadno zaribao. U svakom slučaju se ne isplati roniti suze zbog toga.

8. Ne gledajte meksičke sapunice.

9. Sigurno ste nabacili koju kilu dok ste bili sretni, čovjek se opusti. Upišite se na aerobik, tae-bo, pilates, yogu, teretanu, trim stazu oko Jaruna i sl. Može se i tako upoznati dosta zanimljivih ljudi, od kojih su neki isto u takvom bedu pa imate o čemu pričat za početak.

10. Ševite se kad god vam se pruži prilika. Osobu s kojom više niste baš briga da li se vi ševite okolo, tako da to nije prevara. Nejebica dokazano loše utječe na kardio-vaskularni sustav i moždanu aktivnost. Koristite zaštitu!

11. Provodite se i radite na sebi mentalno i fizički. To podiže samopouzdanje, a ništa nije tako seksi kao samopouzdana osoba.

12. Prestanite koristiti sodu bikarbonu, Rupurut i slične gluposti. Naučite govoriti "Ma boli me …" u trenutku kad vam se najviše digne živac. Nema bolje prevencije od čira na želucu. Vjerujte, znam.


Ako vam sve ovo ne pomaže ni najmanje, sjednite se za stol pa zapišite na komad papira što vi mislite da bi vam moglo pospremit ta tužna sjećanja u neku tamnicu mozga i pomoći vam da se bolje i veselije osjećate. I držite se toga.
- 10:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.02.2005.

ANIMATRIX

Who am I?
Maloprije sam ponovo pogledao "The Animatrix" i nevjerovatno je koliko pitanja može potaknuti.

Free!
Gdje smo mi zapravo? U kakvom zapravo svijetu živimo? Promatrajući "niže vrste" poput mrava, njihove zajednice mravinjaka, zaključujem da nismo ni mi drugačiji. Svi imamo iste ciljeve, funkcije ali i želje. Iste živote. Svi smo isti. Ma koliko se trudili biti posebni nikada nećemo pobjeći od sebe i takozvane naše sudbine. Ovo bilježim da se sjetim svoga sadašnjeg, po mome mišljenu najslobodnijeg načina razmišljanja. No kako se naše razmišljanje zasniva na našem znanju, školovanju, kulturi odgoja te utjecaju obitelji i zajednice, tko zna koliko je zapravo moje mišljenje slobodno. Trudim se oduvijek biti ne pristran, realan, neutralan, treći promatrač. Ali, koliko je to zapravo moguće.
Mislim da smo previše zatupljeni. Pogledajte kako gledaju na umjetnike, inovatore, filozofe i ostale ljude sličnih životnih odabira – čudaci. Bojimo se novoga i drukčijeg. Bojimo se sebe samih. Automatski drukčije osuđujemo. Sva sreća da smo nadrasli lomaču. Zatupljujemo se puštajući da drugi razmišljaju za nas i gurajući se kroz život linijom manjeg otpora.
Primjer: Nama je normalno sport smatrati u smislu otići na stadion i sa masom pratiti kako se drugi natječu. Koliko ja znam pojam i smisao sporta je sudjelovanje a ne gledanje. A koliko takvih tupih mišljenja samo postoji u našoj svakodnevici? Zastrašujuće.

Feeling left behind.
Ovakvim tempom nikamo nikad nećemo otići već ćemo se uvijek vrtjeti u krug, i u krug, i u krug.
Iskreno ja ne vidim riješenje koje bi trebalo "probuditi" ljude. Mislim da je moj najveći strah da ću provesti svoj život isprazno, kao većina, kao "još jedan".
- 11:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.02.2005.

TUGA

Nedavna kritika na moj tekstove, no ovaj put od stručne osobe, primorala me da se opet spustim među depresivnije teme. Ne shvaća razlog zašto sam toliko tužan. Istina da se do sada nisam doživljavao kao tužna osoba, više bi rekao ljut i razočaran, ali dalo mi je drugačiju perspektivu doživljaja mene.
Radim promjenu za promjenom, jer se bojim mirisa dosade, možda sam poželio i očekivao previše. Trudim se popunit da ne postanem "jedan od", dio mase. Vičem svom snagom između olujnih valova monotone svakodnevice u nadi da netko negdje čuje i ne spasi, već samo da mi pokaže put da se spasim od utapanja, al` tišina krade sav moj glas. Ne sjećam se kada sam imao sigurni, bezrazložni, jednostavni i iskreni osmjeh, smiješak na licu, tek tako, zadovoljan sobom i svijetom oko sebe i to zadovoljstvo jednostavno izlazi iz tebe, pršti. A kad ste vi zadnji put to imali? Nedavni moj smiješak je bio pokvaren, zao i što je najgore, dobro sam se osjećao zbog njega. On mi daje određenu moć nad drugom osobom i ljudi me često ne vole zbog toga. Smiješak od šale ne računam jer to je ismijavanje nas samih i izokretanje tužnih stvari u pokušaju sakrivanja vlastitih slabosti. Zato ne volim viceve.
Tužan sam zbog nezadovoljstva. Tužan sam jer nemam cilja. Tužan sam jer nitko ne čuje glas dok se utapam. Tužan sam jer se nemam za što primiti dok se utapam.
- 10:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2005.

DRUGI POGLED

Danas mi je nešto palo na pamet: Svi oni moji tekstovi su manje-više napisani za razmišljanje i kao neka vrsta poticaja, poistovjećivanja i davanja znanja da nismo sami i neshvaćeni ili oni koji ne shvaćaju. Sve je u dobroj namjeri napisano ali sam svjestan da je katkad (češće od katkad) pomalo depresivno dosta tekstova obrađeno. No brine me što ako netko to krivo shvati? Jesam li ja odgovoran za takvu osobu i ako jesam, koliko? Ne usudim se ni pomisliti u drastičnim kriterijima poput samog "dizanja ruke na samoga sebe" jer onda je gotovo (ali i sumnjam da toliku pozornost čitatelja mogu privući), već na koji način će to utjecat na nečiji život? Što ako ne odvede u pravom smjeru jer se neke riječi, rečenice, izrazi nisu dobro protumačili i sa time se mora živjeti ostatak života. Da, možda pretjerujem, ali se bojim da se moja namjera krivo interpretira.

Ljudi! Ma koliko depresivno i neugodno vas život mazio, uvijek treba gledati onu svijetlu stranu. Ukoliko je stvarno nema (u što sumnjam), izmislite ju! Niste si sami stvorili život već naša Majka Priroda i ona sama odlučuje kada odlazimo. I još nešto, uništavajući svoj život ne uništavate samo svoj već i ljudi oko sebe, ljudi kojima je stalo (a takvih uvijek ima i ne moraju biti samo bližnji), stoga imate obavezu i prema njima.

Ma koliko to strašno zvučalo, nikad nismo sami. Nije sramota katkad potražiti pomoć. Ljudi su zaboravili prava značenja riječi hvala i oprosti. One su postale motorika ako i postoje. Probajte koji put reći jednu od tih riječi u kontekstu razgovora a da stvarno mislite, ali i da osoba kojoj je to upućeno stvarno osjeti taj izraz koji ste rekli. Pogledajte onda lice i daljnje ponašanje te osobe prema vama ubuduće.

Drago moje svekoliko pučanstvo, život je lijep samo treba znati gledati. Nemojte da vas zavaraju marketinški trikovi i medijski interesi o "istinskim ljepotama". Ljepota je u trenutku i najčešće nematerijalnom svijetu. Pogledajte na svijet iz druge perspektive i svidjet će vam se. Kad to nađete podijelite sa nekim jer nema ljepšeg osjećaja od dijeljenja tog trenutka.

Volite život jer to je jedan od najljepših poklona za koji ja znam da postoji.
- 10:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 09.02.2005.

To je bila škola

Danas sam u gradu obavljao neke poslove i sa prijateljicom sam otišao izvaditi putovnicu u MUP. Svečano zaključujem da mrzim papirologiju, redove, nervoznu ekipu i neljubazno osoblje. Totalno nadrkani se vraćamo doma u zagušljivo/smrdljivoj dvanaestici i stanemo ispred Škole za primijenjenu umjetnost. Tamo hrpetina dječurlije, negdje prvi ili drugi razred. Uživaju vani u prvim cigaretama, novim ljubavima, međusobnim tračevima i popratnim zanimljivim sadržajem kojim se može potrošiti veliki odmor. To mi složi tužnu kašu od lica jer me uhvatila nostalgija.
Kako sam putovao sa prijateljicom još iz vrtića te i osnovne škole, otvorih raspravu o starim danima. Predvečer smo se morali ponovo naći da bi mogli dovršiti razgovor. No ni onda nam nije bilo dovoljno vremena za okončavanje prošlosti. Nije da nismo oboje rječiti, pravnica i novinar, ali opet, nismo ni toliko stari – valjda. Tek sada shvaćam pravi pojam izraza "vrijeme leti". Prvi puta sam to osjetio dan nakon osamnaestog rođendana kada sam napokon shvatio da sam prešao onu često jedva čekanu granicu gdje si službeno odrasla osoba koja smije piti alkohol. Koje sranje. Deca! Nije to nikakva odlična stvar, već početak kraja vaše bezbrižne mladosti! Uživajte dok možete jer poslije morate upotrijebiti vlastiti mozak, a to prečesto završava neugodno zbog manjka iskustva.
Većina mojih prijatelja sa guštom i jako lijepim uspomenama se prisjeća svojih srednjoškolskih dana, no meni su na prvom mjestu dani još iz osnovne škole. Ne znam točno zašto, možda zato što se u srednjoj nisam odmah dobro uklopio, čak sam pao razredi uzaludno borio protiv birokracije zbog neosnovanog dišpeta. Osnovna mi je draga jer od tri razreda po nekih dvadesetak učenika već sada se teško sjećam tko je bio koji razred jer toliko smo svi bili povezani. Dvije godine nakon završenog osmog razreda, još smo se nalazili "na školskom". Sada već neki dovršavaju faksove i još smo si uvijek dobri i drago nam je kada naletimo jedni na druge. E, bili su to dani. Mlad i glup. Di ćeš ljepše? Istina da smo mi bili malo naprednija generacija, ali ne previše buntovna koliko složna. Prva cigareta u petom, prvo "brijanje" u šestom, prvo jače opijanje u sedmom (maturalac), prvi sex u osmom (drugi maturalac). Rock je onda bio zvučniji (Frida, Moja voda, Roštilj, Što se dobro mala ljubila – i danas se pjeva), alkohol slađeg okusa (piva, bambus, štok-cola, vigorove votke), od par cigareta si se mogao napušiti (Walter ili Ronhil a katkad i Marllboro), poljubac si doslovno osjećao do peta (curama ne bi sada imena), za pizdariju nam nije puno trebalo (uf, koju sad navesti, vožnja Zg-Rab na krovu autobusa na kat, masovna markiranja bez razloga, dilanje testovima, čak i cuganje sa profesorima). I sada ja vas pitam tko i što mi to može zamijeniti? Gledam današnje generacije osnovnoškolaca (imam mogućnost jer mi je mater profesor u osnovnoj)i točno se vidi jaki utjecaj sveameričke kulture. Djeca su se počela dijeliti na popularne, njihove sjene i ulizice, te štrebere. Tjeraju profesore u kurac zato jer mogu i zakon je na njihovoj srani. Redoviti pušači su već u šestom a travu počinju pušiti u sedmom misleći da su fora. No više ipak ima onih koji se zatvaraju u sebe i žive kroz kompjutor, playstation i popratni imaginarni svijet. Najveći krivci svega toga su prvenstveno roditelji koji imaju sve manje vremena za vlastitu djecu pa ih prepuštaju samima. Kupuju njihovu ljubav. Bez roditeljske pažnje i najvažnije odgoja, djeca završavaju pregažena od modernog svijeta a kada se zaglibi onda mame i tate pokušavaju spasiti premda je najčešće prekasno.
Ne kažem da su stari dani bili bolji, nego da danas ne znaju iskoristiti bolje mogućnosti i uvjete. Ne znaju se cijeniti prave vrijednosti. Zato poruka roditeljima: "Slušajte vlastitu djecu i sudjelujte u njihovom životu jer ćete brzo ostati bez njih". A poruka djeci: "tražite roditeljsku pozornost i ne zaboravite da vam roditelji mogu biti i prijatelji". Pazite se međusobno.
- 08:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2005.

ODGOJ

U jednom sam tekstu spomenuo odgoj i rekao da ću drugom prilikom o toj temi. Toj prilici je vrijeme došlo. A sada nekoliko riječi o tome. Trudit ću se govoriti ne iz vlastitih iskustava jer količina ogorčenosti i potkrjepljenost primjerima odvukla bi tekst od teme.

Primjer 1: Promet. Nedavno su donjeli zakon o 0,0 promila alkohola za vozače i probnu vozačku za nove, mlade vozače. Razlog je previše poginulih mladih vozača i sveopći kaos u prometu "zahvaljujući njima". Pravi razlozi su zapravo neodgovornost učitelja vožnje, te manjak iskustva i kulture u prometu, neodgovornost roditelja davajući i kupujući aute djeci u nadi da će kupiti i njihovu ljubav i općeniti odgoj, te sami cestovni uvijeti.
Primjer 2: Pad nataliteta. Vlast očekuje od općeg puka da se narađa djece u strahu da nacija ne bi izumrla a nisu dostojni osigurati prave uvjete mladim roditeljima i djeci. Na kraju i onaj sve manji postotak roditelja koji imaju djecu svoje frustracije od krpanja kraja sa krajem ispicavaju na – djeci.
Primjer 3: Posao roditelja. Današnji mladi ljudi najčešće moraju birati između karjere i obitelji. Oni koji se ipak odluče na obitelj (ili ih neki drugi aspekti primoraju na tu soluciju), moraju raditi da bi otplatili kredite koje su podigli da bi uzdržavali djete, jer uzdržavanje nije jeftino. Tamo ih šefovi tjeraju da rade duže i više kako bi tvrtka opstala u današnjem modernom tržištu (druga obitelj). Roditelji provode sve manje vremena sa djecom koju je potrebno i odgajati. Na kraju djecu odgoji ulica, TV ili ih nitko i svi se onda iznenađuju otkud svi oni vandali, delikventi, kriminalci, narkomani, te povećani postotak smrtnosti u prometu i sličan sadržaj.

Mogao bi nastaviti sa još nekojiko primjera no vjerujem da nije potrebno. Još jednu stvar moram napomenuti. Današnji roditelji ne znaju odgajati djecu. Imam mogućnost promatrati nove generacije i stvarno su djeca sve ranije sve pametija. Prevelika si prava uzimaju jer znaju da mogu i tko im može zamjeriti. Treba im malo više stege, pravoga autoriteta, izazvati im interese za odeđene aktivnosti i znanja te otkriti rane talente i poraditi na njima. Danas to nitko ne radi i djeca su prepuštena sama sebi ili još gore, roditelji tjeraju djecu da stvore njihove neispunjene snove. Tko zna koliko je talenata neotkriveno i zanemareno. Roditelji moraju biti spremni za svoju djecu. Roditelje treba obrazovati kako odgajati djecu. Znam da nitko ne želi da im se petlja u odgoj vlastitog djeteta, ali koji savjet neće naškoditi. Bolje stvarati i prilagođavati kako teba odmah, nego popravljti kasnije, kada je najčešće kasno.
Sam nisam roditelj i ovim putem nikome ne sudim, ali sam ipak nečije djete i znam da bi bilo drugačije da su samnom bolje postupali.
- 10:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.02.2005.

ANĐEL

(evo da malo opustim prste i pustim da me vrijeme skrivenih lica iza maski ponese, dajem Vam jednu kratku priču)

Danas sam upoznao anđela slomljena osmijeha.
Bio sam vani s društvom. Bila je Noć vještica. Nakon cjelonoćnog ludiranja i odličnog provoda, umoran ušao sam u pun autobus za doma. Bilo je tu pijane ekipe koji su pjevali još slaveći, većinom svi kostimirani. Bilo je tu vampira, vukodlaka, vila, čudovišta, čak i dva zeca. No, ipak su prevladavale vještice i vješci. Grad je te večer bio u svom najluđem i najboljem izdanju. Ugledao sam slobodno mjesto kraj neke cure. Ličila je na palog anđela. Crna razbarušena, kovrčava kosa, poderana svilena, čipkasta, bijela kratka spavaćica, dugačke crne, čipkaste rukavice, isto poderane, crne visoke čizme. Sva prljava i lagano izgrebana na koljenima i laktovima i, povrh svega, velika bijela krila od pravog perja. Lagano raščupana, ali kao stvarni dio nje. Bila je predivna. Sjeo sam, kao zadnja primitivčina, bez pitanja. Nije reagirala na moje prisustvo. No, još nisam vidio lice. Nakon nekoliko stanica, kada se autobus već dobrano ispraznio, primijetio sam da plače! Nisam htio zabadati nos u tuđe stvari, ali sam joj ipak, pristojno bez riječi, pružio maramicu jer je cijelo vrijeme rukom otirala suze. A onda me pogledala. Takvi trenuci ostaju zaleđeni u vremenu. Ovaj se sigurno nikad neće izbrisati. Totalno uništena šminka, ispod nje nježno bijelo lice, velike crne, od suza izmučene crvene oči ispod kojih je crna crta od maskare i suza gotovo do ruba usta. Mali slatki nos s minijaturnim dijamantnim piercingom i slomljeni osmijeh zahvale. Nakon nekoliko trenutka oklijevanja, naslonila se na mene i nastavila tiho jecati. Nisam znao što da radim, i najbolje što sam mogao smisliti, zagrlio sam je. Tako priljubljeni ljudi bez imena, nastavili smo se voziti u tišini. Vrijeme je bilo na našoj strani. Svijet oko nas nije postojao. Samo nas dvoje.
Valjda sam se dobro zamislio, nekud u glavi sam gadno otišao, odlutao. Ali, kada sam se vratio, skoro dva sata kasnije, već je lagano počelo svitati, a mi smo se vozili već tko zna koji krug. Ona je i dalje bila ispod moje ruke, napola ležala u mome krilu i spavala grčevito držeći maramicu koju sam joj dao. Pomaknuo sam joj kosu s obraza da još jednom vidim to lice. Potpuno isto, prelijepo! Samo joj je san davao slatki privid nevinosti. Doslovno anđeo. Pokušao sam je lagano probuditi jer se bižila moja stanica, ali se nije dala. Tko zna koliko dugo je sjedila u tom autobusu prije mene, sama, plačući. Sigurno je bila potpuno izmučena. Ne znam zašto, valjda je nisam mogao ostaviti samu u onom autobusu, valjda mi se toliko svidjela. Skinuo sam kaput, pokrio je i pričekao svoju stanicu. Uzeo sam je u naručje i odnio doma. Sva sreća da živim blizu stanice jer smo stvarno bili čudan prizor. Nosio sam anđela! Položio sam je u svoj krevet, skinuo joj čizme, Krila nisam znao, a i bojao sam se da je ne probudim. I sâm sam legao u veliku fotelju u sobi do nje. No, nisam mogao spavati. Nakon sat vremena namještanja i premještanja odlučio sam ustati, Skuhao sam si kavu i čekao je da se probudi. Prčkajući po računalu, vidio sam da je prošlo podne a ona se još nije budila. Ostavio sam je na miru. Nisam imao srca buditi anđela. Sjeo sam natrag u fotelju da bar malo odmorim oči jer se već duže vrijeme nisam pošteno odmorio. Zadrijemao sam. Probudio me klik zatvaranja vanjskih vrata. U prvi trenutak nisam znao gdje sam, a onda sam se sjetio nje. Otrčao sam u sobu, nije je bilo. Prišao sam prozoru no, bilo je kasno. Već je bila daleko, ne bih je stigao. Vratio sam se u sobu gdje je spavala. Pokraj kreveta našao sam skinuta krila i izgužvanu maramicu. Krila su izgledala tako mala, beznačajna i umjetna bez nje. Bacio sam se na krevet umoran jedva čekajući dobar san. Još je sve ugodno mirisalo na nju. Zaspao sam. Ne sjećam se kada sam se zadnji puta tako dobro odmorio.
Više je nikad nisam vidio. Mislio sam je potražiti, bar da joj ime saznam. Ali, odakle bih počeo i koga bih pitao?! Možda je ovako bolje.
Ostalo mi je sjećanje na anđela, anđela koji je spavao u mome krevetu.
- 16:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 05.02.2005.

OSLOVLJAVANANJA

Tko su oni? Tko smo mi? Tko si ti? Tko sam ja? Baš mi je palo na pamet kako se međusobno oslovljavamo. Npr. mene zovu: imenom, prezimenom, nadimcima, sinom, bratom, unukom, rođakom, bratićem, nećakom, ujakom, prijateljem, studentom, filozofom, humanistom, novinarom, kolegom, momkom, dečkom, muškarcem, mladićem, gospodinom, sportašem, plivačem, građaninom, državljaninom, pogrdnim epitetima i tko još zna kako. Da sve sam ja to, ali tko sam ja zapravo? Postoji li univerzalna riječ ili izraz za mene. Zapravo, postoji li za svakog pojedinca? Sada shvaćam koliko je naš rječnik malen, nepotpun, nedovoljan i ograničen.
Ne volim stereotipe. Pogotovo kada me uvrste u jedan od. Ti si kao i ostali.., još jedan od.., poput onih... itd. Stereotipi nisu točno definirani, no ipak se u većini slučajeva odnosi na pogrdnu kategorizaciju određene vrste ljudi. Problem je što se prečesto tamo uvrste i oni koji ne spadaju.
Ja sam ja. Ja sam onaj koji jesam. Ja sam osoba definirana svojim postupcima, prošlošću, znanjem, iskustvom, djelovanjem i samim svojim bitkom. Ja sam 75.5 % vode, 24.5% suhe tvari i energija koja sve to pokreće. Ja sam živi, toplokrvni organizam, svjestan svoga postojanja, svjesno biće.
Ali mislim da je pravo pitanje: "Tko sam ja sam sebi?" Nisam siguran da bi to mogli odgovoriti i stari ljudi sa velikim životnim iskustvom iza sebe. Mislim da potrošimo cijeli životni vijek otkrivajući odgovor na to pitanje a da zapravo i ne znamo da cijelo vrijeme to tražimo.
Opet mi mozak radi prebrzo. Izgleda da sam ponovo predaleko otišao.
Ja sam sebi nepoznat.
- 11:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 04.02.2005.

Malo o muškima

Jedna od mojih prijateljica mi je rekla da sam, citiram: "...tipičan šarmer malih curica, kao onaj tip iz Cruel Intentions." Nakon toga je rekla da više ne želi imati posla sa ekipom poput mene (logično ni samnom) jer joj je dosta da bude povodljiva, privjesak i da joj je dosta udovoljavanja samo tuđih potreba, ali da bi mi htjela biti prijateljica. Digoh obrvu u čudu i rekoh dobro.
Ne volim masovne kategorizacije ljudi, a pogotovo kada me svrstavaju u jednu od njih. Volim se smatrati drugačijim od mase jer mislim da i jesam. Žalite se ako vam se to ne sviđa, knjiga žalbe je na šanku. Uglavnom, cura nije izdržala ni tjedan dana i kako se kaže, skočila je sebi u usta (pozvala me doma kao na movie-night). Što je najgore to se događalo i stvarno jako karakternim curama koje baš drže do sebe tako da ne razumijem. Jesam li ja, generalna situacija ili neki treći faktor krivi za nastalu situaciju? No kako si volim iz šale laskati, možete pretpostaviti koju opciju radije biram. Da nešto raščistimo usput, nisam ja nikakav ženskar ili toliko dobar šarmer. Ja jako poštujem i cijenim sve svoje cure, svaku od njih posebno zato što je i svaka od njih posebna. A ako si dopustim nekoliko avantura odjednom, to krivite druge a ne mene, jer ja sam samo obično grešno ljudsko biće kojem se pružila takva mogučnost i bio bi još veći grijeh da to ne iskoristim.
Ne razumijem ja te cure. Očekuju previše od dečki. Očekuju da razumijemo njihove potrebe a da ništa ne kažu. Kada ne shvatimo što žele tog trenutka, odmah ispadamo bezosječajne muške svinje i popratni sadržaj epiteta vezan za zoološki vrt i životinjske farme. Pa nismo telepati! I da još nešto raščistimo. Muški nisu onakve svinje kako nas prečesto reklamiraju i časte po raznim medijima. Jedna od najgorih stvari je što se i sami često tako predstavljamo. Ekipa, pa davno smo evolvirali na višu razinu! Riješite se tih toljaga. Time se ponose samo oni koji se ne mogu pohvaliti količinom IQa, jer biraju krive i nametnute ideale i uzore. Dečki, nismo veći muškarci po kategorizaciji tko može jače/više prdnuti/podrignuti/popiti/pojesti/poševiti. Ne kažem da je to loš pokazatelj ponašanja ili nedajbože da su poroci, točnije sve je to zdravo ma štogod ostali mislili jer to ipak i cure rade, samo malo diskretnije. Sve to treba ukusno obložiti sa šarmom, držanjem do sebe, kolonjskom i da vidite rezultata. Ne samo kod cura, tu raste i samopouzdanje a vidim da toga često manjka u zadnje vrijeme. Dečki, pokažite se u najboljem svjetlu što možete, prvenstveno zbog sebe a tek onda zbog njih. Zahtijevajte svoj komad muškog prostora i neka ga se ne usuđuju narušiti. Mačku koja dobro izgleda na cesti je normalna i lijepa stvar za pogledati i cure, to nam ne pokušavajte spriječiti. Momci, nosite taj ponosni naslov MUŠKO uzdignute neobrijane brade. Neka se cure sada malo trude shvatiti i razumjeti nas, za promjenu jer dosta mi je neosjećajnih muškaraca koji se ne žele raspekmeziti na pojavu plišanog medvjedića kojeg je ona baš nama kupila jer smo ju toliko na njega podsjećali.
- 10:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.02.2005.

Mislim dakle postojim

Šećem ja danas tako gradom i slučajno načujem da se neko dere na nekoga. Ljudski faktor znatiželje je prevladao i okrenem se u smjeru vike. Neki otac se dere na sina zbog nečega. Mali kaže: "Ali mislio sam ..." No nije uspio dovršiti jer se stari izderao na njega: "Nemaš ti šta misliti! Znaš ili ne znaš! Tu sam ja da mislim!" I to me, kako se kaže, štrecnulo!

Prvo sam ostao na mjestu koju minutu (nisam se petljao jer je to ipak interna stvar, a o načinu odgoja neću sada) zamišljen i ostatak dana mi se počelo svašta rojiti po glavi. Cijelo vrijeme sam mislio o izrazu misliti, misao. Jedva dočekah da to izbacim "na papir".
Sjećam se onih davnih dana u srednjoj kada me moj poštovani prof. Sesar natjerao da naučim napamet 100 latinskih izreka za prolaz. Istina da je od toga danas ostalo svega desetak, ali važna je ona jedna koju nikad neću zaboraviti jer mi se stvarno svidjela a iskreno ne znam zašto – COGITO ERGO SUM.
Ono što je otac rekao sinu i ja se zamislih sam nebrojeno mnogo puta čuo ali i sam nemalo puta doživio. Sama misao nas odvaja od životinja i čini nas višom, naprednijom vrstom, a sami si međusobno branimo misliti. Više nemamo vremena za misao. Sve se svodi na znanje, jer mišljenje je "neznanje". A odakle dolaze ideje, kreacije, mudrosti, umjetnost? Kako bi uopće živjeli bez nje? Stari Grci, Rimljani, srednjo ali i novovjekovni filozofi su izdvajali jedan cijeli dio dana za sebe da bi mogli MISLITI. Nisu ih bezveze zvali "veliki mislioci". Ako ste ikad izdvojili nešto vremena na razmišljanje, koliko je to dugo bilo (ne računa se tijekom nekog velikog problema ili krize)? RAZMISLITE. Kakvu štetu može donjeti mišljenje? Uskračivanje prava na nju je nanošenje štete. Po meni to ulazi u kategoriju kršenja ljudskih prava.
Dozvolite si misao. Izborite se za mišljenje. Recite glasno što mislite. Mislite! Misao je razlika. Misao je život. Razmišljajte o misli. Mislite misao.
MISLIM DAKLE POSTOJIM.
- 10:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 02.02.2005.

Vrištanje od smijeha!

Danas sam mislio nastaviti popis onog što mrzim, al sam skužio da sam i tak posvetio previše prostora i vremena tim nebitnim stvarima i ljudima. A i probudio sam se danas pun neke pozitivne energije.

Sišao sam s tramvaja kod Cibone, pa preko centra do faksa pješke. Gledam probuđena lica, većina instiktivno ide prema svom cilju samo zato jer znaju da će tamo popiti kavu.

Prolazim kraj prozora nekog birca i snimim tipa koji pijucka jutarnju kavicu, čita novine i smije se. Ne smješka se nego vrišti od smijeha. U rano jutro. Pročitao je nešto u novinama i dao si oduška. To me oraspoloži.

Nastavim šetnju svjestan svoje priglupe face uokvirene smiješkom. Kad vidim ljude s takvim smiješkom po cesti obično si mislim "e, ovaj je 100% ošo u ludari". A čovjek je samo sretan. Kao ja danas. Onda se sjetim svog "Skinite mi se..." zapisa, pa odlučim danas zapisati nešto drugačije:


VOLIM:

1. kad se ujutro probudim, a soba mi puna sunčevih zraka što se probijaju kroz rupice u roleti

2. trag aviona na nebu. kuda li putuju, tko je unutra i ja bi nekud

3. male smežurane štence koje primiš u ruku, a oni drhte

4. ljude koji me pozdravljaju sa "pa kolega, šta ima"

5. sjest na neku klupicu i promatrati ljude koji prolaze

6. poklon zapakiran u najšareniji kičasti papir, a kuži se da je unutra knjiga

7. svoje prijatelje (genijalci svi do jednoga)

8. zbunjene ljude, koji ne znaju kaj bi sad bilo pametno reći pa se zacrvene. polako ljudi, sve to dođe na svoje, opustite se

9. pijuckati crni čaj, jesti kolačiće, čitati dobru knjigu, zavaljen u najudobnije mjesto za tvoju guzicu

10. gledati "najgori" film na svijetu, koji su popljuvali svi tvoji "pametni" frendovi, a tebi je zakon i vrištiš od smijeha

11. poljubac koji me ošine ko bič (nisu baš svi takvi)

12. sex (što se treba još nešto dodat?)

13. šetat. duge šetnje su zakon, pogotovo ako s nekim to možeš podijeliti

14. svoje doma

15. i mojeg mačora

16. svoju sestru uvijek osim kad se pravi jebeno pametna i gleda sve s visoka

17. svoje cure koje su mi tako drage

18. djecu od četiri godine kad ti s sigurnim izrazom na licu pokušavaju objasniti kako avion leti

19. vodu. more, rijeke, jezera, bazeni, ma glavno da sam u, na, pod, pokraj, blizu vode. katkad se osjećam bolje, sigurnije, ugodnije u vodi nego na suhom

20. kišu. kada spavam njen zvuk i njen osjećaj na mome licu, ma sama šetnja po pljusku

21. sunce i njen dodir na mojoj koži, kao da doslovno punim baterije

22. snijeg koji zna prekriti sve i ono najružnije pretvoriti u nešto predivno, te stvoriti osjećaj kao da si zapeo u vremenu i kao da je to onaj trenutak koji si dugo čekao, tvoj trenutak

23. dobru klopu

24. dobru muziku. "plivanje" kroz valove melodije koje me lagano nose

25. kad imam slobodan dan, a nemam pojma što bi s njim. takve uvijek provedem najljepše

26. strip Calvin & Hobbes, ljudi tko nije čitao - obavezno, plakanje od smijeha

27. crtiće (tko kaže da su crtići samo za djecu)

28. filmove; trilere, SF, fantasy, kvalitetne drame, trash horore, dokumentarce (živjela sedma umjetnost)

29. životinje, njihovu jednostavnost

30. ljude, njihovu kompliciranost
- 11:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

VRISAK

Milijun pitanja i niti jednog odgovora, te milijun krivih odgovora na jedno pitanje. Samo alternativna rješenja za lakše preživljavanje. Zašto sam isfrustriran? Ne gledam sve crno i predsuicidalno ali stalno gledam na svijet iz neke velike praznine. Prvo sam mislio da sam drugačiji od drugih, onda sam mislio da je društvo, zajednica kriva, a sad više uopće ne mislim. Znam da problem nije samo u meni jer bi se to odavno promijenilo. Znam da nije problem i u ljudima koji me okružuju jer ih stalno mijenjam i tražim one kvalitetne koji to zavrijede da ostanu uz mene za stalno i ja uz njih. Mislim da sam se posthumano rodio. Ovo nije moje vrijeme. Ovo jesam ja ali što je ovo oko mene? Bojim se da ću život potrošiti tražeći ono što možda i ne postoji. Sve što tražim je odgovor. Odgovor na pitanje koje ne znam postaviti. Na pitanje koje je nemoguće stvoriti. Možda život nije potraga za odgovorima, već pravim pitanjima. Ako točno što želiš pitaš, takav odgovor i dobivaš. A na kraju, koga pitati? O opet sam sa počeo vrtjeti u krug. Začaran krug. Imam osjećaj da ne tko ne želi da otkrijem istinu, ako takva postoji. A što je istina? Istina je svijet kakav je ili samo projekcija naših želja? Ma koliko se trudili, nikad nećemo moći razumno i realno razmišljati jer smo ograničeni vlastitim osjetilima i osjećajima. To je kao filter za informacije i podatke koje primamo. Sve prvo prođe kroz naša osjetila a tek onda dođe do mozga i stvara sliku. Ali svatko doživljava stvari na svoj način. Svatko ima vlastitu sliku. Čudim se kako se uopće međusobno slažemo! Kuda vodi moja priča? Ovo je priča koja nema poantu, nema temu, nema ideju ni sadržaja. Ova je priča samo trenutačni vrisak moga uma. Vrisak mog uma…
- 11:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ISPOVIJEDI OGORČENOG UMA

Sad ću vam ispričati najnoviji razvoj užasa koji nazivam svojim životom, ali mislim da će biti puno istomišljenika, tako da je ovo i u njihovo ime.

Nekoliko nedavnih događaja me ponovo natjeralo na razmišljanje o nekim generalnim stvarima i koliko ih krivo shvaćamo. Mislim da previše vremena gubimo ne na nevažne stvari, već u potpunosti nepotrebne.

Ljudi stvaraju čudne ciljeve i prioritete u životu, gledaju se kao moderna zajednica koja si određuje kao glavnu svrhu djelovanja poboljšanje i napredovanje u modernom društvu u sladu sa nekim državnim, europskim, vjerskim, svjetskim standardima, kako bi nam svima bilo bolje, ljepše, da možemo uživati u životu, da se osjećamo ispunjeno u skladu, miru, sreći i laži.

Kako ja mogu živjeti sa takvim ljudima koji odbijaju vidjeti vlastite greške i odbijaju ih priznati jer se boje da bi izgubili sliku vlasti i slatke moći na koju su navikli i u kojoj su izdresirani i odgojeni te nam postavljaju trikove poput medija i samih karizmatskih govornika, političara da drže masu u krivoj predodžbi svijeta sa lošom izlikom da ne bi došlo do kaosa i anarhije te o njenoj neophodnoj nužnosti. Njihova je funkcija ponejašnjavanje nejasnoga.

Manipuliranje ne znači da nekog ugnjaviš ponavljanjem, nego da nađeš pravi izraz i ubaciš ga u pravo vrijeme. Pa mi živimo u «matrixu» vlastitih umova poput običnog kolektiva, zaluđeni slikom slobode i svih prava dok smo zapravo samo još jedan poslušan i predvidljiv mrav u velikom mravinjaku.

Zaboravili smo na male i prave vrijednosti, zaboravili smo to cijeniti. Zaboravili smo na onaj trenutak koji nas ispunjava. Najviše cijenimo, materijalno, kapital. Stvari koje posjedujemo, na kraju posjeduju nas.

Od životnog limuna radimo limunadu! Što više dobivamo, to imamo manje za dobiti te nam na kraju prodaju maglu. Vidio sam jedan natpis na tramvajskoj stanici i nasmijao koliko je točan: «Vi tramvaj-ljudi ste guske u potrazi za maglom!»

Šećem i pričam nekidan sa prijateljicom. Pitam ju kako je, ima li što novog? Kaže mi da je samo učila, da su joj stisnuli ispiti na faksu, no da je ih je dala. Pita me nemam li i ja uskoro ispite. Kažem joj da imam, točnije da sutra imam dva, na što me ona blijedo pogleda i pita pa zašto mi šećemo po lijepom vremenu umjesto da ja učim, da kakvi su mi to prioriteti u životu, o čemu ja mislim.

Ispao sam neodgovorni luđak. I sad si mislim kako zapravo izgleda scenarij modernog ljudskog života:

Čovjek se rodi i nekoliko svojih prvih godina živi u neznanju ili ti blaženstvu. Svi paze na tebe i svi razmišljaju za tebe. S vremenom ti se razvija inteligencija a sa njom i samostalnost. Najednom se nađeš u vrtiću i već si bačen u kolotečinu života a da ni ne znaš što te snašlo. Slijedi osnovna škola gdje počinje dresura i tortura koja se nastavlja i pojačava u srednjoj školi. Kad ju i ako završiš, biraš faks ili posao. Ako više nisi za škole prijaviš se na burzu u nadi da će ti naći dobar posao i tako se nekoliko godina nadaš radeći na crno i ostavljajući kičmu po građevinama. Manje-više se zaljubiš i u sljedećem se trenutku nađeš sa djetetom u kolicima žicajući «dedu i baku» da ga pričuvaju dok trčite na drugi posao jer morate otplatiti 3 kredita i još vam gazdarica prijeti deložacijom jer niste platili najam stana već 3 mjeseca. Taman kada se uspijete skrpati, djeca su skoro odrasla i samo što nisu došli sa problemom glede droge i sličnih supstanci ili još bolje dođu moliti možete li im pričuvati dijete dok trče na drugi posao dok vi još morate plaćati alimentaciju od drugog propalog braka. A sa faksom je slično. Samo na to se dodaje još pet do deset godina na ako završavanje, premda sigurno neće biti posla struci pa se tek onda prijaviš na burzu i dalje se zna. Ako uspiješ preživjeti cijeli svoj radni vijek i doguraš do mizerne penzije koja jedva pokriva režije ali ne i neophodne lijekove, napokon nađeš trenutak vremena za sebe. I tek se tada možeš posvetiti sebi u potpunosti. A možeš li onako umoran i imaš li uopće volje. Ne, samo čekaš svoj red na mirnu smrt. I to ti je život.

Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom. Tako neizmjeran u sposobnosti! U liku tako skladan i u kretnji divan! Kako je sličan anđelu u djelovanju! U shvaćanju na Boga nalik. Ljepota svijeta! Životinjama uzor. A ipak, što je meni ta kvistenca praha?

Život je zasjeda u kojoj na čovjeka vrebaju rane. Katkad se osjećam kao pijun na pogrešnoj šahovnici ili kao da sam dijagonalno parkiran u paralelnom svemiru. Svi smo mi u nekim razdobljima svojih života zarobljenici sebe samih ili od velikih očekivanja onih oko nas.

Život je potraga za mirom kakav smo osjetili dok smo bili u majci. Bajke su i više nego istinite, i to ne zato što nas uče da zmajevi postoje, nego zato što nas uče da ih je moguće pobijediti!

Ali, ali, ali i još tisuću ali razloga za ne mijenjanje. Razmišljanje nas pravi kukavicama. Pitanje je želite li i dalje ovako živjeti? Jeli važnija sreća ili istina? Jeli istina stvarnost ili je istina naša projekcija stvarnosti? Naš svakidašnji život je naša projekcija vlastitih želja. Život bi bio predivan da ga se ne bojimo. Stvari nisu onakve kave jesu već onakve kakve ih mi želimo vidjeti. Lako je dobiti što želiš, ali teško je znati što stvarno želiš.

Zanima me osjećaj kada mi je strastveno stalo do nečega, za što bih se borio do kraja, do zadnjeg daha. Ali koja je korist od toga kada ni sam ne znam protiv čega se borim. Gdje je smisao u borbi protiv nečega čega nismo svjesni? Mislim da tu leži glavni problem moje ali i sve više mlađih generacija. Nemamo se za što boriti pa se borimo međusobno ili se iživljavamo iz očaja na krivim stvarima.

Ja sam smo još jedna mala osoba koja ne može voditi «revoluciju» (prije bih rekao evoluciju) jer ne zna gdje i kako, ali možda može ukazati na nju. Oprostite na pesimizmu ili realnosti.
- 11:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mani me se!

Nekidan idem na fax i još mi se nije do kraja otvorilo drugo oko a uspjeli su mi dići tlak. A dan je tako normalno izgledao.

Dođe moj tramvaj i zaustavi se tako da su vrata bila točno predamnom. No, ušao sam tek peti! Izgurale su me 3 babe, dida i ljigavac kojem je očito krepao auto i sada se mora voziti sa nižom vrstom.

Ovo za babe je već u jedni ruku normalno, no ne opravdavam, ali ovom ljigavcu nije bilo potrebno "laktaranje" jer bi svi normalno ušli. Ko fol slučajno. Što je najgore odmah se i sjeo. No kako ja ne znam držati jezik za zubima…

Ja njemu na VI, a on vrati sa TI. Reko a tako ćemo. Onda sam mu dao jedan poduži monolog o kulturi ponašanja, bontonu, odgoju i popratnom sadržaju sa efktima "probaj me prekinuti" i "nisam se cijepio protiv bjesnoće".

Mladi gospon je izašao na sljedećoj a one tri babe je spasila stanica za plac.

I ja se tak dalje vozi prema faxu i razmišljam:


MRZIM

1. Babe od 60 godina na više, kojima nije teško trčat na tramvaj sa desetak prepunih vrećica po ruci, al ne mogu stajat dvije stanice do placa

2. Umirovljenike koji idu negdje rano ujutro kad su tramvaji puni ljudi koji idu na nešto raditi. Znam da se voze beplatno, al imaju cijeli dan. Kakvog li posla imaju u rano jutro dok su u mirovini?

3. Ćelavce s kockastim glavama i zlatnim lančugama oko vrata koji računaju vrijednost osobe po vrsti auta koji voziš, s I.Q.om veličine broja kuća iz sela iz kojeg su sami pobjegli

4. Kabriolete iz kojih trešti ćirilica ili tehno. Pa mene je sramota na cesti kad vidim takav primitivizam da mi zagađuje grad

5. Zelene koji vrište o pravima životinja (ne meso, ne krzno), a ne poštuju moje pravo na mir i vlastito mišljenje. Skinite mi se. Bog ili Darwin (kak ko gleda) su me napravili svežderom. Jedem meso i jest ću meso jer ga volim!

6. Ljude bez stava, beskičmenjake koji dozvoljavaju da ih se gazi, pa poslije dave okolo sa svojim životnim nedaćama i nerješivim problemima

7. Profesionalne žicare koji mi nagrđuju grad

8. One koji su od glave do pete obučeni u "marke", a smrde po ustajalom znoju. Kad ste već u šopingu, kupite si gel za tuširanje. i Fendi se pere u vešmašini ko i roba s placa

9. Tramvaj ljeti. Ljudi jeste čuli za SAPUN i DEZODORANS!

10. 57 izbora ljepote godišnje, s ljepoticama koje ne znaju složit rečenicu. Prošećite malo gradom, koliko lijepih i inteligentnih djevojaka

11. Hrvatski estradni neukus i stručno neobrazovanje jer truje našu djecu takvim primitivizmom i neukusom

12. TV-intervjue s ljudima koji za sve optužuju vlast (ovu ili onu, to nije bitno), a nisu napravili ništa da se nešto pokrene ili promijeni

13. Ljude koji o sebi govore u trećem licu

14. One koji će pregaziti preko vlastite familije da bi došli do većeg materijalnog dobitka

15. Dotepence koji su došli u moj grad i očekuju da se ja promijenim i budem ko oni, jer se žele osjećati ko da su još uvijek u nekoj Pripizdini Gornjoj. Odjebite!

16. Jehovine svjedoke koji mi zvone vikendom u osam ujutro i nose mi radosni glas. Hvala. Ne, hvala

17. Nervoznu ekipu u autima koji trube tek toliko da trube i drugu ekipu nadrkavaju jer netko ispred njih nije prošao na žuto da bi on ranije stigao

18. Ljude koji su svoju zadnju knjigu pročitali u osnovnoj školi za lektiru. "Antun Gustav Matoš? To je ona knjižara na trgu ispod Tantre gdje sa nalazim sa društvom!"

19. Politiku i političare. Oni zaboravljaju dok se oni svađaju i optužuju koja vlast nije šta napravila a njihove imovinske kartice se samo nadopunjavaju, da pati običan puk. I oni sebe smatraju profesionalcima

20. Kad mi teta na blagajni u menzi kaže da sam potrošio ixicu. Zasto Zagrebački studenti dobivaju tako malo love? Pa mi i najviše jedemo!

21. Odnos s visoka. Po čemu si ti to zaslužio da mi se odmah obraćaš na TI dok ja još govorim VI. Šta si oslobodio Vukovar idiote?

22. Kada me stariji ljudi podcjenjuju. Možda ste iskusniji u nekim stvarima, ali ja sam pametniji i znam učiti na temelju tuđih (i vlastitih) iskustava, te slušati ljude što pričaju da bi prije i lakše neke stvari svladao

23. Ljudsku netoleranciju
- 11:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ispovijedi - dodatak

Ono što sam htio reći i pokazati je zapravo da smo mi generacija koja je jako ogorčena svijetom oko sebe takvim kakvim je i da nam ne dozvoljavaju da djelujemo i nešto napravimo protiv toga jer smo vječno "nezreli i neiskusni", omalovažavaju nas a najgore je što većina to nesvjesno prihvaća. Što se onda dešava? Postajemo ono čega se najviše bojimo - ništa. A to jako frustrira i boli. Više nemamo jasan cilj. Nama treba nešto više od završavanja škola, fakseva, pronalaska dobrog posla u korumpiranom društvu. Nama treba neki zajednički bolji cilj koji više vrijedi od svega ovoga, nešto u što ćemo svi bezuvjetno vjerovati jer smo i to izgubili - vjeru. Ne vjeru u Boga , ne vjeru u sebe, već vjeru u bolje sutra. Vidimo samo preživljavanje i krpanje iz trenutka u trenutak (ono što radi većina naših roditelja). Osjećamo se kao "propala hipi generacija. Hipiji su se borili protiv rata i konzervativnog načina života, protiv politike i u to su vjerovali, sedamdesetih je nastalo hrvatsko proljeće i studenti su se borili protiv vlasti koja je sve gušila, a njima je to dosadilo gledati i to su vjerovali, devedesetih je bio rat i mladi su se borili za državu, svoju državu, svoj dom i u to su vjerovali. Mi smo poslijeratna generacija koja je bila premlada za rat i koja je odrasla u ratu (borba nam je u krvi), na koju je prebačeno mnogo frustracija i mržnje, a nismo ni krivi ni dužni.
Jaki smo mi, nevjerojatno jaki, ali ne iskorištavamo naš talent. Pametni smo, usudio bih se reći i puno pametniji od vas, ali nam fali iskustva, onog iskustva koje te ispunjava. Vi stariji to imate. Pa iskoristite to vaše znanje i iskustvo te stvorite generaciju koja će napraviti nešto, koja će se boriti za bolje sutra. Dajte nam dobar cilj.
- 11:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>