nedjelja, 20.07.2008.

Dok tintom pišem obasuta tugom i netragom nestalog odraza nekog većeg ovoživotnog smisla bavim se samoproniknulom misterijom obavijenom oko moje aure. Trudim se tako žestoko da se ne zagrcnem u ovoj samoći i da me ovi uski zidovi još jednom ne pritisnu. Noć je već polako pala na grad, ali ionako dan ne stignem vidjeti. Previše je turobno u samoj meni da bi se osvijestila nečim površnim…Samo tuga, vjetar i poneki zalutali šum prošlosti…

Spotičem se, a da ni ne hodam. Ljubim, a da ni ne volim. Besmisao u svakoj vrsti esencije. Banalno, ali opet prerealno. Kao uvijek.

Pričala mi je kako ovako nešto nikada neće moći umrijeti. Možda smo prebrzo dosegle onaj ljudski vrhunac da se svaki pokušaj produbljenog odnosa smanjio na puki minimalizam.
Mučnina je ono što me izjeda. Kao da me truju kisikom…moždane stanice polako se raspadaju…i ja.

U mene blagim dodirom ekstazu postići samozatajno možeš ako na dlanu ispružiš dušu koja smrad smoga nije poprimila . Nevinu i čistu. Možeš li?
Ni ja ne mogu, ali svejedno ne poričem blizinu koju je ona dosegla ovim dvjema komponentama.

I možda sam luda, i možda sam zagađena, i možda se mijenjam, ali ne želim ju uplašiti…ono što tek dolazi…ono je uistinu strašno.

Photobucket


18:03 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>