Hladno je.
Tu su dvije šalice kave. Posteljina je razbacana.
Cijenila sam ono što se dogodilo sinoć. Ništa.
Nisam htjela ništa...samo mi je pasalo društvo.
Tijelo obavijeno oko moga i san.
Cijenim i to što nije prisiljavala nikakav dublji fizički kontakt.
Ne privlači me, ali je privlačna.

Sinoć sam izašla, tijelom.
Moja je duša ostala negdje u duplom pelinu.
Ta djevojka je bila tamo...htjela je...mene, valjda.
Nisam htjela da me želi. Pa ja sam samo isprazno tijelo.
Gledali su me s čuđenjem.

Wow...cura je zgodna. Nabacuje ti se...da tebi se neda?

Ljubila me. Nisam se mogla prisiliti da ju želim.
Moje su misli bile daleko. Moje su oči bile uprte u zemlju.
Zašto bi htjela okusiti tu bol na mojim usnama?
Nekada...kao da kad manje mariš ljudi te žele još više.
Nisam bila uznemirena. Čak ne mogu reći ni da sam bila tužna.
Samo sam postojala.

Želje, strasti... nekako toga nema.
Sve je postalo tako fizičko, a ja previše cijenim riječi.
Nije postojala ta dubina.

Postala sam sjajna, skliska površina.
Gorčina i bol su tu. Sve ostalo otpuhano je perje.