Cirkus

Dragi moji, želim vas podsjetiti da ponovo u naše gradove dolazi putujući cirkus, ali ovaj put u proširenom izdanju i sa još više sadržaja.
Cirkusanti su „teško“ vježbali i svesrdno bi nam željeli pokazati što su naučili.
Njihov dolazak već je postao i običaj, gostovanja su sve češća. Taman smo se počeli „brinuli“ da ćemo zaboraviti onu „divnu“ predstavu od prošle godine. Ali ne, stari majstori neće nam to dopustiti, za nas su pripremili nove vratolomije, a najuzbudljivija točka nove predstave zasigurno će biti salto mortale jednog majmuna. Dolaze nam stari, ali i novo obućeni klaunovi, kako bi nas „zabavili i rasteretili“ od ove naše sive svakodnevnice.
Pa ljudi moji što nam je? Umjesto da lijepo radimo i družimo se sa svojom obitelji, prijateljima i kolegama, mi bi se zabavljali od jutra do sutra. Stalno nas „ đava tenta“ i odvlači pažnju s obveza te trčimo gledati različite žonglere, majmune, zmije, konje i klaunove u njihovim velebnim i nedostižnim točkama.
Ne da nam se po cijele dane visiti na poslu, učiti, odgajati djecu i biti dobri supružnici. Pa zašto bi se i trudili kad tako često možemo posjećivati cirkus u kojem će nas glavni cirkusanti oduševljavati i nagrađivati svojim smijehom, vratolomijama, lijepim riječima i kostimima . Začas zaboravimo na račune za vodu, struju, telefon, teške nam dane i nesretne ljubavi. Danas je dan ispunjen, a sutra kako bude i opet ćemo u cirkus ako bude trebalo. I tako iz dana u dan iz godine u godinu. A vrijeme leti....
A oni kojima se taj cirkus ne sviđa ili ne mogu kupiti ulaznicu neka stoje tamo gdje su i do sada bili. Nigdje... e pa tamo će sigurno i ostati jer stari majstori misle kad ne vole cirkus ne vole ni sebe.....

Kada sam smišljala o čemu bih uopće mogla pisati na blogu u svojoj sam glavi razvila potpuno drugačiju koncepciju, ali već na prvom postu desila se kritika.
Dobro me se dojmio razgovor sa mojom mladom prijateljice i tekst je samo izlazio iz mene, imala sam se potrebu istresti, a "papir to najbolje razumije".
Inače nisam "grintalo" i uvijek stvari nastojim sagledati s pozitivne i šaljive strane.

Stoga, evo i par šaljivih tekstova:

Student prava je polagao usmeni ispit.
Profesor: Što je koristoljublje?
Student: To je ono što gospodin profesor upravo čini.
Profesor (vrlo revoltiran): Vidi ti njega, objasni to...
Student: U skladu s Kaznenim pravom, svaki onaj koji iskorištava neznanje drugoga da bi ga oštetio, čini koristoljublje!

Profesor: Bruno, koje ime bi ti dao osobi koja nastavlja govoriti i onda, kada ostali nisu zainteresirani da ju slušaju?
Bruno: Profesor.


Profesorica: Ivo, tvoj sastav "Moj pas" je identičan sastavu tvoga brata. Prepisao si od njega?
Ivo: Ne, profesorice. Pa, pas je isti.

Profesor: Marija, pokaži na karti gdje je Sjeverna Amerika.
Marija: Ovdje je.
Profesor: Ispravno. Sada i vi ostali recite tko je otkrio Ameriku?
Učenici: Marija

Jučer sam se našla na par sati sa mojom mnogo mlađom dragom kolegicom sa faksa. Iako je velika razlika u godinama to nas ne priječi da se družimo i učimo zajedno od naše prve godine faksa, a sada smo na četvrtoj.
Tih par sati koje smo provele zajedno uz kavu, prošlo je, a da se nismo ni okrenule. Pričala mi je o svojoj ljubavi, faksu, kolegama i prijateljima. Pomno sam je slušala i promatrala, u sebi se divila ovoj djevojci. Kako mlada, a tako pametna. Što bi rekli u narodu "svaka joj je na mjestu". Tečno izražavanje, vrlo zreli stavovi, realan pogled na svijet bez šarenih naočala na očima. Beskrajno radoznala i spremna saslušati savjete starijih. Kaže da mnogo čita i da voli sadržajne razgovore sa odraslima.Vidi se da živi svoj studentski život vrlo aktivno, ne zapuštajući ni jedan važan segment mladosti. Shvaćam da ima sreće živjeti u zdravoj okolini, sa roditeljima koji je vole i uvažavaju i prijateljima koji je poštuju.
Razgovarale smo i o budućim planovima, što poslije uspješno završenog studija. Najednom sam se zaledila vidjevši njen izraz lica i čuvši njen zabrinuti glas. Kazala mi je da je u njoj paničan strah od besposlenosti, sumnja da će se ikad zaposliti s obzirom na situaciju u državi i odnos prema mladima.
Pitala me kako je moguće da odrasli ljudi ne znaju rješavati probleme , da nemaju ideje i da ne rade svoj posao kako treba, a da se ona od malih nogu naučila na rad, red i disciplinu? Pa kako tamo neki "aljkavi" ljudi mogu staviti njen rad i trud pod noge, krojiti njezinu sudbinu, a toliko se trudila radi sebe, svojih roditelja i za društvo da mu bude dostojan član.

Već davno sam i sama uvidjela da se rad i trud u našem društvu marginaliziraju, ali kada sam doslovno čula vapaj drage mi mlade prijateljice, osjetila sam neopisivi bijes. Pa kakve ih ovo brige more?
Kazala sam joj da se ništa ne brine jer od kada je "svijeta i vijeka" da se rad i trud uvijek cijene i da sve dođe na svoje, nekom malo prije, nekome malo poslije, ta će i ona sigurno naći svoje mjesto pod suncem kao i sve generacije mladih do sada. Vidjela sam po njenom izrazu lica da sam bila uvjerljiva i da sam je trenutno smirila.

Ali, bijes se u meni nije stišavao. Pa stvarno, ima li netko tko bi pogledao na ova mlada i pametna stvorenja, poveo brigu o njima i njihovim sudbinama, nagradio njihov veliki trud i rad, pokupio sve suze sa poda koje su se isplakale radi nepoloženih ispita, nadoknadio sve neprospavane noći? Pitam se da li ćemo propustiti i zadnje vlakove koji bi ih povezli u perspektivniji život ili ćemo i dalje samo pričati bacajući im pijesak u oči? Ima li netko tko je odgovoran za ovakvo stanje u koje su se našli svi mladi ljudi? Ima li im tko želju pomoći da napokon vide svjetlo na kraju tunela?

Hm, političari, na njih smo već i navikli, ali gdje su novinari koji bi mogli svojim pisanjem potaknuli njihov problem na rješavanje?
Al ne, oni imaju važnijeg posla, pisati o nasilju, kriminalu, tučnjavi među mladim ljudima i potencirati njihovo devijantno ponašanje te senzacionalističkim naslovima glorificirati nasilje.

Možda će se netko od novinara zapitati što oni imaju s tim. Imaju i te kako. Vrijeme je da odgovorno započnu pisati o položaju akademski obrazovanih mladih ljudi i problemima koji ih muče. Oni bi mogli potaknuli političare kao i sve druge odgovorne skupine u društvu na rješavanje njihovih problema.
Savjetujem političarima i novinarima da se osvrnu oko sebe i da vide koliko se kvalitetne i dobre djece gubi u sivilu svakodnevnice.
Bilo bi dobro kada bi napokon shvatili da su vrijedna i perspektivna djeca naša jedina budućnost.

Dragi moji,
ovaj blog ću posvetiti svojim osjećajima, željama, sanjama, nelagodama, nesigurnostima, nepravdama, osvrtima, humoru i općenito životnim problemima...svemu onome što me plaši, brine i raduje.



unca fibre, žene, politika

Oznake: unca fibre, žene, politika