Danas sam zamračila sobu, pustila najdražu pjesmu da se vrti, ponovno i ponovno, bez prestanka... ležim na krevetu i pokušavam se opustiti, isprazniti sve misli... sve one misli koje mi se vrte u glavi, svaki dan... o školi, ocjenama, frendovima, dečku, ljubavi, roditeljima, braći, meni, o mom životu, o mojim mislimane mogu... zašto??pa nije to tako teško... mislim... samo se trebam prestati brinuti... zar ne? to je sve... to je sve...ali ja to ne mogu, da li samo ja? jednostavno ne ide... kao da je zaključano sve što se nalazi u meni, a jedini ključić koji postoji je izgubljen, ne mogu ga pronaći, tražila sam ga svugdje... ali je zalutao... (zauvijek??) taj ključić je nada koja je sve do sada bila tu, više je nema i misli će zauvijek ostati tu... ali ja to ne želim... pa zar mi nitko ne može pomoći da ga pronađem... ili nitko jednostavno ne želi...suze više ne mogu zadržati u sebi, krenule su u jednom trenutku tišine, i pjesma je stala taj trenutak... imala sam osjećaj da se cijeli svijet zaustavio, i da je jedina stvar koja se kreće, suza... suza koja lagano klizi iz mog oka... za njom odmah ide druga, treća, četvrta... svijet se opet pokrenuo... ...evo već je dvadeseta, dvadesetprva, dvadesetdruga...zašto ne prestaju...ne mogu ispustiti ni glas... iz mene ne dolaze nikakvi jecaji, ne čujem više pjesmu, u mojoj je glavi potpuna tišina, ali misli su i dalje u njoj...Ne mogu više onako, potreban mi je netko, ali tko? nemam nikog...a sve što bi htjela je čvrsti zagrljaj i rečenica: Bit će sve u redu, ja sam tu!to je sve, ništa više, zar tražim puno??nemam kog da zovem... a nitko ne dolazi i ne javlja mi se sam...zašto nemam s kim razgovarati... jesam li ja kriva, je li zbog mene?prije nije bilo tako, zašto sad je, hoće li i dalje biti tako?želim prekinuti ovu tišinu, nije mi ugodna... želim vrištati... tako jako... na taj način izbaciti sve iz sebe...no i tad ne bi nitko došao... ljudi ne čuju moje riječi i povikene obaziru se na moju tugu i srećune vide moje pokretene vide mene...hoću li odustati? ne znam...previše je borbi bilo za mene u ovih 16 godina života...previše sam puta bila neprimjećena...previše sam puta mislila da sam pronašla tu osobu, a svaki put se ispostavilo drugačijejednoj sam osobi jako vjerovala, kao nikome do sada... a razočarala me tako brzo, samo zbog nje teško vjerujem drugima…ne znam koliko još mogune znam mogu li uopće više…… tražim samo jednu osobu koja će me u bilo koje doba dana zagrliti i pomoći mi na taj način više nego što misli...samo jednu...mislim da to nije previše...
|
