umovanja

. Najgora, najsmrdljivija govna. I sram me je što pripadam ovom usranom narodu, čija opća svijest nije ništa bolja od svijesti obične kokoši, samo ona sere po svom dvrištu. Za razliku od nas. Mi seremo svuda naokolo. Gdje god stignemo, gdje god nas zapadne da odemo, mi ćemo se osramotiti.

Jasno, nogomet je anno domini tamo neke bio medij preko kojega su za nas u svijetu dobrano čuli, i to po najboljemu. Naravno, dobro nam je išlo. Večeras nam nije dobro išlo, i naravno – stadion je najebao.

Ovo nije pristojan post, ne može biti pristojan kad je tema usrana i kada naš nogomet smrdi širom šora, gdje se god išta održava, bilo kakva glupa utakmica, lige, prvensntva, uvijek će naši mladi i stari majmuni napraviti milijun psina. Sirene hitne pomoći tuliti će naokolo da pijane, dokone, besposlene, ali ipak štetne, napušene i nafiksane kretene dopreme do raznoraznih bolnica, da im vidaju rane, čiste krv, daju krv, prazne želudac, namještaju kosti, uglavnom daju sve što im treba kako bi se ujutro sretni i zdravi vratili doma.

Majku im njihovu! Razvaljeni stadioni, uništeni, porušeni, razbijeni i na svekolike najmaštovitije načine devastirana (lijepa riječ, zvuči intelektualno) obnavljaju se brzinom zvuka, sve se vraća za tili čas u prvobitno stanje, dok rijeke siromašnih penzionera čekaju u nekom redu za bijedu od svojih mirovina, kuhinje Crvenog križa su prepune, čeka se u redu za grah ili neku kašu za koju su sastojke donirali rijetki dobrotvori.

Nema tog auta, vlaka, autobusa, ni tog stvora, ni te momčadi nad kojom mi ne bi bili bahato nadmoćni, koju ne bi barem pokušali pobijediti u bezobrazluku, huliganstvu, nabrzinu spjevanim pjesmicama, naravno uvredljivog i vulgarnog sadržaja prema bilo kome, najdraže i najmilije prema vlastitom treneru, predsjedniku ili nekom drugom važnom facom. Šta ti je psihologija mase! Ubilačka, samoubilačka, kukavička!!!

A naši glupi muškarci, sinovi, muževi i ini blesani hitaju, gledaju, živciraju se, navijaju, kupuju fan odjelca i rekvizite nekog, bilo kojeg kluba u kojemu se igračima stručno jebe za gledaoce, i svaki onaj koji je makar izdaleka namirisao nogomet dobrano je omastio brk!!!

I jebe im se živo za poginule i nastradale navijače. Njih uvijek ima dovoljno. To je pitanje časti i prestiža da navijamo za nekoga i da se divimo njihovim postignućima. Čas iznimkama, nemojte sitničariti. Globalno gledajući, zakonom pod prijetnjom strijeljanja bih zabranila profesionalni sport. Čemu on vodi??? Uglavnom samouništenju. Odjebite s Kostelićima, o njima će jednom pričati Ivica i Janica, pod stare dane, kada tate više ne bude. I tako dalje. Mi nemamo blage veze. I, baš ako hoćete znati, zašto naše sportašice imaju problema baš sa hormonima štitnjače? Slučajno?

Jebe mi se i to.

(Malta - Hrvatska 1:1)