umovanja

Hercegovci. Nikada ih neću razumjeti. Niti tu zemlju koja se pravi ponosna i hrabra, koja se poziva na Boga, vjeru i hrvatstvo...

Već na samom ulasku, kod Imotskog, u Gorici ili tako nekako, - živi smijeh. K'o da ulazimo u Albaniju (sjetite se viceva o Albaniji): s naše strane zidani granični prijelaz koji se samo veličinom razlikuje od onoga prema Sloveniji, osvijetljen, široki prilazi u nekoliko traka. I onda prijeđemo i stanemo pred neki kiosk, ispred kojeg sjedi jedan carinik, a pored njega stoji i lupka ga nestašno po glavi mrseći mu kosu – njegov kolega. Odmah dobijam dojam da ulazim iz jedne pošlihtane zemlje u kojoj vlada red i nered u jedan drugi svijet – neozbiljnosti, nestašluka i posvemašnje bezveznosti koja ljudima slobodnog duha daje potpunu slobodu djelovanja: u svim smjerovima.
Zemlja bezakonja: računi se izdaju bez žiga i potpisa, na komadu papira, pokatkad običnog, zdravstvena zaštita podliježe zakonu narodnih običaja i tradicionalnog cjenika za pojedine preglede – od sto maraka običnog pregleda do petstotinjak za porod i više za neke kompliciranije zahvate.
U prometu se ljudi pridržavaju svojih pravila oslonjeni na zdrav razum: iako je crveno, a nitko ti ne smeta, slobodno skreni desno, ionako nikome ne presjecaš put. Žmigavac se u svakom slučaju koristi kao nepotreban šminkerski detalj kojima se posjetioci Mostara služe za prestrojavanje i skretanje. Malo je štete ako nekoga i zakačiš, sva vozila nose ožiljke iz starijih i novijih limenih susreta, a nije isključeno da se i kakva krava očešala o retrovizor ili oštetila auto, jer se one slobodno šeću većinom prigardskih cesta općine Široki. Moj dvanaestogodišnji vento bio je jedan od reprezentativnijh primjeraka vozila na cesti. Otkud silne laži o hercegovačkom bogatstvu, kad im je prosjek voznog parka brat-bratu trideset godina?!

Red u banci samo je fiktivne prirode: moja kćer i ja stojimo ispred ulaska u «buksu» tzv.sobnog bankara, kad ravno s vrata ulazi žena i pravac ispred ljudi koju su taman ustali sa stolca osobnog bankara – i sjeda, ničim ometena. Kad sam joj objasnila da me odgurnula kao neki fikus koji je tu samo da smeta, začuđeno je podvikivala pa nemojte se ljutiti, nisam ja znala da i vi čekate, evo samo izvolite, kad toliko žurite...
U dućanima, svi smo na ti, Nema uštogljenog vikanja, potpuno slobodno možeš stajati pored frižidera sa suhomesnatim narescima i čekati da koleginice završe trakavicu o mužu jedne treće, i tek onda mirno možeš zatražiti šta ti treba. Naravno, svi smo na ti.
Još je jedna osobina kojom se Hercegovina voli pohvaliti – skromnost. Nisam je susrela u ljudima, svaka priča uz koja me okrznula, veličala je govornika kao takvog, njega i njegovu obitelj, ja pa ja spika u punom je zamahu na svakom koraku, u svakoj kući, hvalisavost i naravno, uspoređivanje na štetu pripadnika neke druge obitelji, tek je uzgred spomenuta...

Majstori su za pronalaženje nježnih riječi za neke postupke, najnormalnije smatraju da je snalažljivost sinonim za krađu, spretnost za laž, psovka da je tek poštapalica...Prijavljivanje u Hrvatskoj kako bi se zboksalo pravo na doplatak, zdravstvenu zaštitu, potpuno je normalan i prihvatljiv način života, Hrvatska je ionako država u koju dolaze studirati, koristiti sve privilegije koje se mogu izvući poznavajući rupe u zakonu ili barem nekoga ovdje, Hrvatska je zemlja u koju se većina dolazi zaposliti, oženiti, zemlja čije Zagorce, Dalmatince, i naravno, Zagrepčane, nitko dolje ne voli... Od kaj im se diže kosa na glavi, kojim to jezikom govoriš, zagorskim, je'l?, potpuno ignorirajući činjenicu da barem u širokobriješkoj općini uglavnom ničega hrvatskog nema.

Ipak, vjerovali ili ne, volim tu zemlju i te ljude, volim tu obitelj za koju se većina stvari tiče, jer je ta obitelj iznjedrila mog muža, a on opet – je'l moju djecu... Volim svog svekra kad mi kaže hvala jer ne treba (kako se sam ponudio)da pita u susjednoj kući je'l Tomo tamo?, kao da ja njemu pravim uslugu... Volim svoju svekrvu koja se voli brinuti oko svega i svačega, čisto navike radi, kukati nesigurnosti života,iako ne vidi da žive bolje nego kad su bili prvi u općini u uzgoju duhana, draga mi je i strina koja planira umrijeti već dvadeset godina, neprekidno plače što nema djece i da zato pati u pedesetogodišnjem braku i svakog ljeta tvrdi da je ta godina posljednja u njezinom životu; volim njezinog muža, (istodobno svekrovog brata) koji malo priča, puno radi, samo se smješka, toplo pogledava unuke i nosi ih, ljulja, vodi i čuva, on koji je cijeli život vrijedno radio na zemlji poslove drugačije od brisanja uprljanih ručica... Volim svoju jetrvu dugog jezika i teške ćudi, jer se brine i podnosi sve njih zajedno u jednoj kući, jer su moja djeca preko ljeta s njom sigurna, jer je izuzetno vrijedna i snalažljiva domaćica, radnica i majka, snaha i supruga...

I tu zemlju koja je miljama daleko od ijednog Božjeg zakona, miljama od ijednog državnog zakona, neka mutna točka na plitičkoj karti svijeta – nijedan segment života nije točno definiran, porodiljski, zdravstvena zaštita, prava iz radnog odnosa (što je to), porezni sustav, status sudionika u ratu i njihova prava i «prava» onih koji su rat gledali izdaleka, ali su se spretno okoristili nekim materijalnim pogodnostima... (ups! možda sam prešla već na Hrvatsku!)