umovanja

utorak, 14.06.2005.

Lice i naličje jednog dobitka

Pisala sam već u svom starom postu o našem nevjerojatnom dobitku u Dioninoj Uskršnjoj nagradnoj igri. Danas, dva mjeseca kasnije, pokušati ću vam približiti kroz što je moj muž prolazio da bi ta nagrada i došla kompletno u njegove ruke:

Dakle, 13 travnja izlazi sitno tiskan popis dobitnika u nagradnoj igri Diona, moj muž u polumraku periferijskog kafića, čekajući vlasnicu istog, škiljavo pročita svoje kratko ime i prezime kao dobitnika glavne nagrade – skutera. Srce mu se preplavi neodoljivom spoznajom: JA dobitnik, i sveudilj klikćući, bez cenzure zove kćer i obavještava je da je dobila skuter i da će ga, naravno, voziti i sve ostalo što uz to ide. Na drugom kraju grada, u našem domu, sveopće veselje, moji nasljednici skaču i vesele se, nakon priličnog broja događaja po kojima smo već bili poprilično sigurni da smo glavni likovi u nekoj pušioničarskoj seriji, konačno – ni manje, ni više, glavni dobitak.

Iako znamo da je prosječna cijena skutera desetak tisuća kuna, nije nas baš jako razočaralo kada smo saznali da za ovaj ne treba niti vozačka dozvola, da je najjeftiniji na tržištu i da mu je prodajna vrijednost 5700. Glas razuma je prevladao i odlučili smo ga prodati (za tisuću manje, jer to je jedino moguće), prije nego naša kćer upotrijebi odmah nabavljenu kacigu i bubrežnjak i ostavi život negdje na cesti…

Marketinška služba Dione poziva mog muža, obavještava ga o onome što je nakljucao u mraku onog kafića, a on, u maniri pravog dobitnika, donosi nešto pića i par kolačića, što se i priliči novopečenom vlasniku – skutera, razdragano prima čestitke, slika se uz isti, široko se smiješi blistavo sjajeći…

Vrlo brzo se ispostavilo da postojeći papiri nisu dovoljni, u MUP-u ga opominju da nedostaje originalni račun od uvoznika prema Dioni i carinska deklaracija i potvrda o nagradi. Netko u Marketinškoj službi obećava da će sve biti dostavljeno.

Nakon nekoliko dana gospođa Mikulek iz marketinga kaže da su svi ti papiri koje je dobio uz skuter – dovoljni. Ponovo muž odlazi u MUP, poziva svojim mobitelom navedenu gospođu, i djelatnica u MUP-u objašnjava petnaestak munuta što i zašto treba. Nakon nekoliko dana, muž ponovno kontaktira g-đu Mikulek, i ona veli da muž nazove uvoznika u Stobreč Aran – kuhinje pa da se dogovori za račun i carinsku deklaraciju. U tom tel. razgovoru, g-đa Stipinović, predstavnica glavnog uvoznika skutera kaže da sve papire može dobiti samo Diona, kao naručitelj nagrade..

G-đa Mikulek ljubazno šalje mog muža ponovo u MUP, da još jednom dobije informaciju što od papira treba. Tješeći se da su ovo slatki problemi, muž ponovo ulazi u sobu 35, već u prijateljskim odnosima sa stanovnicima iste, i ponovo zovu gospođu Mikulek, opet je tema carinska deklaracija i račun.

Prolazi pun mjesec, navedena gospođa je na godišnjem, slučaj preuzima Ivana Gavrilović, njezina tajnica obećava sve riješiti u kratkom roku. Nakon dva dana, muž ponovo zove istu tajnicu koja zacvrkuće „Oprostite, podsjetite me, o čemu se točno radi?“ Tu moj muž puca po šavovima, spreman da budući da do sada nije zgazio baju, ovoga puta sve nadoknadi… Tajnica zauzme ozbiljan stav i prozbori: „Dobili ste glavnu nagradu, i još niste zadovoljni?“Tada joj moj muž objasni da on nije dobio nikakvu nagradu, da je on samo skladištar skutera, i da ako se ti papiri ne riješe u roku dva dana, da će pozvati novinare i upriličiti vraćanje glavne nagrade i naplatiti uskladištenje i čuvanje skutera u skladištu firme u kojoj radi!

Budući da je moj muž bio nemoguće dosadan zbog nekoliko tričavih papira i sve ih je maltretirao, kako samo to on zna, već iscrpljeni od njegovog traženja da dobije uz skuter i papire sa kojima ga može registrirati ili prodati, slučaj preuzima gospođa Alisa, od početka. Već je prošlo mjesec i pol od dobitka, Alisa nema pojma, ponovo moj muž odlazi u MUP, sad već na per tu sa sjediocima u sobi 35, i opet – ista priča – koji papiri trebaju da se registrira skuter….

Saga o skuteru je gotova, hvala Alisi iz Dione čudesa.

- 10:55 - Komentari (51) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2005.

Tabu tema

Tabu tema je otvorena. Povremeno se pojavi, bljesne, zauzme dio medijskog prostora, uglavnom senzacionalističke, bombastične priče o prijetnjama, batinama, seksualnim zlostavljanjima (čujem sada i sa obje strane: i učenice provociraju profesore), sve do pokušaja ubojstava i ubojstava…

Ali, vratimo se svakodnevici. Onome što se dešava u svakoj školi, u svakoj smjeni. Gledano iz pozicije đaka koji redovito ide u školu i trudi se sve svoje obaveze ispunjavati na vrijeme i korektno. Znam da postoje i oni drugi, i da postoje profesori koji su žrtve, ali oni sada nisu moja tema.

Glas nas roditelja, pogotovo srednjoškolske djece i glas naše nezadovoljne djece teško se probija zbog straha od revanšizma i nemogućnosti dokazivanja bilo kojeg navoda.. Naglašavam ovdje ulogu profesora u odgoju naše djece, ma koliko oni vikali da se odgoj događa doma: da, ali i oni sudjeluju, barem pasivno. Promatraju naša djeca njihov odnos prema učenicima i tako stvaraju svoj odnos prema sebi i drugima. Ako je razrednik, recimo zlonamjeran, ili još gore – nezainteresiran za razred, onda to šalje nekim učenicima pogubnu poruku – snađi se sam! U njihovim nezrelim glavama sva su sredstva dopuštena: markiraju, lažu. Mnoga djeca, inače savjesna, jednostavno se prestanu truditi oko pojedinih predmeta, jer: trudio se, ne trudio, opet imaš dvojku, odmah ili na samom kraju godine.

Svi smo čuli za profesore koji na prvom satu objave da oni znaju za četvorku, Bog za peticu, a ostali mogu imati najviše trojku. I tko će im objasniti, kada se to dešava u učionicama, da su ocjene za učenike – i to svih pet ocjena, učenike čija je ocjena pokazatelj i njegovog profesorskog ruda, umijeća i znanja. Previše je razreda po svim školama u kojima je generacijama najveća ocjena - dobar. Lakonski odgovor „…ma oni ništa ne uče…“ samo je alibi za nemoć. Na kraju se to zaista i dogodi: dijete digne ruke od predmeta u kojem uloženi trud obrnuto proporcionalan sa rezultatom dobivenim na kraju, obeshrabreno, prestaje se truditi. Dobije i roditeljski savjet da o tom predmetu prestane voditi računa, jer se suzama i trudom ionako ne postiže rezultat, neka čuva energiju za predmet iz kojega u školi svi razredi imaju sve ocjene! Ispravno? Možda ne, ali korisno i jeftino! Provjereno u osnovnoj i srednjoj školi.

Prigovori, primjedbe, naša nezadovoljstva posustaju pred rečenicom da je srednješkolsko obrazovanje neobavezno, i molim lijepo, ima i drugih škola ako niste zadovoljni. Nepravde i frustracije koje djeca doživljavaju, a naročito ona koja nemaju razumijevanje roditelja, ogromna su i opasna. Dakle, djeci su vezane ruke za sve nekorektnosti profesora i naročito (!) razrednika za kojeg uopće ne znam kakve ima obaveze i zadatke prema razredu, to nigdje ne piše, barem ja to nisam našla. Samo znam da traljavo vođenje razreda, bez satova razredne zajednice i pristojnih razgovora s đacima, tendenciozno obraćanje učenicima, ponekad uvredljivo (nije seksualno, pa je bez sankcija), prozivanje pred cijelim razredom („…tvoja mama kaže…“), korištenje saznanja dobivenih na informacijama i podrugljivo plasiranih pred cijelim razredom, i sve to i još puno, puno, više stvara odbojnost, otpor i mržnju prema školi koju je dijete samo odabralo, dijete se odlučuje za maturalnu radnju ne iz predmeta potrebnog za upis na željeni fakultet, nego za predmet koji ga fakultativno zanima, više kao hobi, zbog profesora koji je izvrstan!

I, što sada? Što sa drugim djetetom koje će vjerojatno biti sa svim odličnim ocjenama, djetetom bez problema u učenju i vladanju, kuda s njim dalje? Postoji li gimnazija u kojoj postupaju s učenicima kao s osobom s imenom i prezimenom, čija riječ nije odmah, na prvu, okarakterizirana kao laž ili pokušaj „muljaže“, postoji li škola su kojoj su SVI predmeti obrađeni na način koji propisuje ministarstvo i u kojoj svi razredi imaju sve ocjene? Škola u kojoj će moj sin zaista moći poštovati profesora, jer koliko god im govorili da moraju poštivati starije, znamo da je poštovanje kategorija koja se stječe, a ne koja se dobiva naredbom!

Na kraju, većina profesora s kojima su moja djeca dolazila u kontakt ljudi su vrijedni svakog i potpunog poštovanja. Ovo pišem samo zato jer postoje i oni nerazumni, demonstratori sile, oni koji tamne ovo odgovorno i naporno zanimanje, da se nekako stane na kraj: njihovoj nedodirljivosti u bezobrazluku, nezainteresiranosti ili zlonamjernosti.


Da zaključim: profesori su ljudi, imaju pravo na propuste, na loše dane, ali htjela bih da se ne zaboravi – i u školu idu ljudi (da postanu Ljudi).


- 09:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.06.2005.

Mobbing

U zadnje se vrijeme poprilično piše o mobbingu, jedan me blog podsjetio na to. Ne mogu sve zaboraviti, ali moja se situacija riješila, pa sada mogu s vremenskim odmakom i sa snagom koju sam potpuno povratila i ojačala, o tome malo više prozboriti.

Prije tri i pol godine promijenila sam odjel, ne svojom voljom, nas petnaestak je raspoređeno na druga radna mjesta. U jednom prijašnjem rasporedu moja kolegica, nešto starija od mene (5-6 godina) i njezina kolegica nešto mlađa od mene (2-3) godine, vrlo ambiciozne, vrijedne i one kažu pametne za razliku od svih ostalih budala i neradnika, daklem, one su postale šefica i kao neka zamjenica mog novog odjela.

Kako bi uspostavila novi poredak i autoritet u novonastalom odjelu, a budući da je došla sa SSS na šefovsko mjesto, trudila se višestruko zavladati strahovladom, terorom i zlostavljanjem… Jedan od pionira njezinog treninga bila sam ja. Nimalo sramežljiva, nimalo preplašena kao takva, ne slabog karaktera i ne nesređenih prilika, ne iz neke sumnjive sredine, prošlosti, socijalnog statusa, dakle, nisam baš tipičan primjer žrtve.

A bila sam žrtva, sa velikim Ž. I sada se katkad pitam što se to događalo da se nisam mogla othrvati na neki od načina – ranije? Što me je to kočilo da se suprostavim mobbingu koji se rasplamsavao sve više, uglavnom udruženim snagama moje šefice i njezine zamjenice? Jednostavno, strah i osjećaj nesigurnosti koji je ulijevalo njezino ponašanje, prijetnje, pokroviteljski ton, pa onda ponižavanje, omalovažavanje pred kolegama, podignu prst, ruka, mlatarenje, ukazivanje na očite pogreške koje sam napravila u knjiženju, dizanje istih na nepregledne visine, prozivanje na odgovornost, rečenica „znam te ja jaaako dugo…“, uvredljive riječi „jeli li ti glupa, luda ili slijepa?“, uhođenje, kontrola koja je van svake pameti „gdje si bila, kaj si tako dugo na zahodu?“, „stalno si na telefonu“, uzgredne primjedbe koje daju do znanja da sam UVIJEK pod prismotrom, da se broji svaki moj korak i pod povećalom je sve što radim i kažem, nemogućnost da započnem ili dovršim nekim slučajem započetu rečenicu, kontola u razgovoru s kolegama"o čemu pričate"; "vidim, imaš vremena za razgovore", njezini monolozi žrtve, kako je započela u groznim uvjetima u tom odjelu, što ju je dočekalo, koliko su njih dvije radile, što su sve sredile i uredile, i kako je bilo dok njih nije bilo, sve je to za naše dobro, i sve zahvaljujući njima dvjema…

Ovo je samo mala crtica, mali dio ponašanja koje je bilo svakodnevno, neki dan više, neki manje, uz često spominjanje da je ona grozna i živčana i povremenim pozivanjem mog imena u deminutivčiću. Da, deminutivčiću. I onda sam znala da sam nastradala, jer bih se u prvi mah opustila, pokušavala sam se ne fokusirati na neugodne stvari. Svjedoci su bili il ljudi iz drugih odjela, publika je uglavnom vrlo poželjna, tako je demonstrirala svoju moć, autoritet i potcrtavala s kakvim kretenima i lijenčinam i debilima ima posla. No, nitko nije mogao ništa učiniti, jednostavno zato jer ja tada nisam ništa pokušala, zgražanje okoline je jedno što je dobila. Slaba utjeha za one koji su bili (i još jesu) žrtve njezinog mobbinga potpomognutog pomagačicom.

Dok jednog dana, u nedjelju, nisam donijela odluku. Popeta na najvišoj stepenici kućnih lojtrica, stavljajući zavjesu, shvatila sam da je u svakom naboru njezin lik, da mi je u svakoj noći, snu, po danu i večeri, da je moj život počeo ovisiti o tome kako se ona odnosi prema meni na poslu. Jednom mi je sin rekao „Mama, hoćeš da mi to kažemo tati, pa da on nju sredi?“

Eh, moj sine, čin mi se da je lakše ženama koje su seksualno zlostavljane.(Čini mi se.) Da je meni moj šef, npr. rekao neku bezobraznu rečenicu tipa da imam dobre cice, guzicu ili da bi me rado j…. (nije loše, hehe), i da sam se požalila mužu, mislim da bi čovjek fasovao. Jaaako bi mu bilo nezgodno u tom duelu fizičkom i psihičkom. Ali, ovo… djeluje bezazleno… a ja sam često mislila da bi bilo dobro da sam mrtva i da bih to zaista željela. I sebi i njoj…

I onda, na tim lojtrama, sjetila sam se: zašto da samo ja uživam nedjeljom u dva? I, lijepo je nazovem, pismo sam imala pripremljeno dva sitno pisana A-4 formata, pripremljena za… nešto. Bila sam spremna ići do kraja (što god to značilo, zaista spremna: do direktora sektora i frime, do sindikata i dalje… sada su tu mediji, koji su nas senzibilizirali za tu problematiku….

I tako. Sat i četrdeset minuta smo razgovarale, jer ona, ipak , o sebi ima mišljenje kao o dobrom šefu, i teškom čovjeku. Želi da mislimo kako je dobra, puna razumijevanja, ali radoholičar u najboljem smislu. Uglavnom, sve što nam radi, čini za naše dobro, čini nam uslugu, jer kako bi nam bilo kod privatnika, i što ako se firma rasformira i ine bedastoće…

Kasnije, nakon još nekoliko naših okršaja u kojima sam ja odbila slušati povišen ton i bezobrazluk jednostavno okrenuvši se na peti, zatim gledajući je direktno u oči, zatim ne povisivanje tona i ne sudjelovanje u njezinim casual razgovorima o djeci, psu, mužu i kuhanju…. Napravila sam odmak, granicu preko koje ne može ući i ostavila me, hvala Bogu. Bila sam sretna kad je našla novu žrtvu. Sada ima dvije – tri žrtve i bili me svaka stanica u tijelu kada vidim što se dešava i kako je to podnosila žena koja je momentalno na porodiljskom. No, njima je malo lakše, ona je sada ipak posustala i nije više tako opaka. Danas je prema meni točno onakva kakva je trebala biti od prvog dana, i kakva je trebala biti prema svima.

Mobbing je kažnjiv, to je djelo bolesnih osoba, nitko nema pravo zlostavljati, vrijeđati i maltretirati nikoga, ni zbog čega. Kada se pogledamo u ogledalo i odlučimo više ne biti otirač: čvrstim stavom, pristojno, ali odlučno – napadači se povlače. Nju je poticalo moje crvenilo, nesigurnost, zamuckivanje, kad sam na rubu suza, ona se bečila sve jače, žile na vratu su joj bile vidljivije, sjaj u očima pogubniji. Orgazam, jedino što je blizu snazi tog osjećaja. Kad bi se smirila, onda je prilazila s deminutivčićima, i kao, oprašta mi, i neka ja njoj….

Ne smijem nastaviti, ne želim da me krene ono što sam proživljavala godinu i nešto. Ne želim se trovati, a niti podsjećati. Samo, jedno znam – nitko me više neće staviti u situaciju straha, nesigurnosti, nemoći, bespomoćnosti, gubitka samopoštovanja….i td…

- 20:42 - Komentari (32) - Isprintaj - #