umovanja

petak, 10.06.2005.

Tabu tema

Tabu tema je otvorena. Povremeno se pojavi, bljesne, zauzme dio medijskog prostora, uglavnom senzacionalističke, bombastične priče o prijetnjama, batinama, seksualnim zlostavljanjima (čujem sada i sa obje strane: i učenice provociraju profesore), sve do pokušaja ubojstava i ubojstava…

Ali, vratimo se svakodnevici. Onome što se dešava u svakoj školi, u svakoj smjeni. Gledano iz pozicije đaka koji redovito ide u školu i trudi se sve svoje obaveze ispunjavati na vrijeme i korektno. Znam da postoje i oni drugi, i da postoje profesori koji su žrtve, ali oni sada nisu moja tema.

Glas nas roditelja, pogotovo srednjoškolske djece i glas naše nezadovoljne djece teško se probija zbog straha od revanšizma i nemogućnosti dokazivanja bilo kojeg navoda.. Naglašavam ovdje ulogu profesora u odgoju naše djece, ma koliko oni vikali da se odgoj događa doma: da, ali i oni sudjeluju, barem pasivno. Promatraju naša djeca njihov odnos prema učenicima i tako stvaraju svoj odnos prema sebi i drugima. Ako je razrednik, recimo zlonamjeran, ili još gore – nezainteresiran za razred, onda to šalje nekim učenicima pogubnu poruku – snađi se sam! U njihovim nezrelim glavama sva su sredstva dopuštena: markiraju, lažu. Mnoga djeca, inače savjesna, jednostavno se prestanu truditi oko pojedinih predmeta, jer: trudio se, ne trudio, opet imaš dvojku, odmah ili na samom kraju godine.

Svi smo čuli za profesore koji na prvom satu objave da oni znaju za četvorku, Bog za peticu, a ostali mogu imati najviše trojku. I tko će im objasniti, kada se to dešava u učionicama, da su ocjene za učenike – i to svih pet ocjena, učenike čija je ocjena pokazatelj i njegovog profesorskog ruda, umijeća i znanja. Previše je razreda po svim školama u kojima je generacijama najveća ocjena - dobar. Lakonski odgovor „…ma oni ništa ne uče…“ samo je alibi za nemoć. Na kraju se to zaista i dogodi: dijete digne ruke od predmeta u kojem uloženi trud obrnuto proporcionalan sa rezultatom dobivenim na kraju, obeshrabreno, prestaje se truditi. Dobije i roditeljski savjet da o tom predmetu prestane voditi računa, jer se suzama i trudom ionako ne postiže rezultat, neka čuva energiju za predmet iz kojega u školi svi razredi imaju sve ocjene! Ispravno? Možda ne, ali korisno i jeftino! Provjereno u osnovnoj i srednjoj školi.

Prigovori, primjedbe, naša nezadovoljstva posustaju pred rečenicom da je srednješkolsko obrazovanje neobavezno, i molim lijepo, ima i drugih škola ako niste zadovoljni. Nepravde i frustracije koje djeca doživljavaju, a naročito ona koja nemaju razumijevanje roditelja, ogromna su i opasna. Dakle, djeci su vezane ruke za sve nekorektnosti profesora i naročito (!) razrednika za kojeg uopće ne znam kakve ima obaveze i zadatke prema razredu, to nigdje ne piše, barem ja to nisam našla. Samo znam da traljavo vođenje razreda, bez satova razredne zajednice i pristojnih razgovora s đacima, tendenciozno obraćanje učenicima, ponekad uvredljivo (nije seksualno, pa je bez sankcija), prozivanje pred cijelim razredom („…tvoja mama kaže…“), korištenje saznanja dobivenih na informacijama i podrugljivo plasiranih pred cijelim razredom, i sve to i još puno, puno, više stvara odbojnost, otpor i mržnju prema školi koju je dijete samo odabralo, dijete se odlučuje za maturalnu radnju ne iz predmeta potrebnog za upis na željeni fakultet, nego za predmet koji ga fakultativno zanima, više kao hobi, zbog profesora koji je izvrstan!

I, što sada? Što sa drugim djetetom koje će vjerojatno biti sa svim odličnim ocjenama, djetetom bez problema u učenju i vladanju, kuda s njim dalje? Postoji li gimnazija u kojoj postupaju s učenicima kao s osobom s imenom i prezimenom, čija riječ nije odmah, na prvu, okarakterizirana kao laž ili pokušaj „muljaže“, postoji li škola su kojoj su SVI predmeti obrađeni na način koji propisuje ministarstvo i u kojoj svi razredi imaju sve ocjene? Škola u kojoj će moj sin zaista moći poštovati profesora, jer koliko god im govorili da moraju poštivati starije, znamo da je poštovanje kategorija koja se stječe, a ne koja se dobiva naredbom!

Na kraju, većina profesora s kojima su moja djeca dolazila u kontakt ljudi su vrijedni svakog i potpunog poštovanja. Ovo pišem samo zato jer postoje i oni nerazumni, demonstratori sile, oni koji tamne ovo odgovorno i naporno zanimanje, da se nekako stane na kraj: njihovoj nedodirljivosti u bezobrazluku, nezainteresiranosti ili zlonamjernosti.


Da zaključim: profesori su ljudi, imaju pravo na propuste, na loše dane, ali htjela bih da se ne zaboravi – i u školu idu ljudi (da postanu Ljudi).


- 09:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se