... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Jedna od najdugovječniji manifestacija u Mašogradu,naravno, ako se izuzmu maškare, je upravo ovo ča Tonči Šiškov Zagor tvrdoglavo vuče ka mazga ... evo već četrnaestu godinu! Puno nji misli da bi to napravili i bolje od njega, ali nimadu vrimena za to učinit
To me podsjeća na još jednu od mnogobrojni varijanti urbane legende u obližnjem gradu, nekadašnjoj Dioklecijanovoj vikendici, legendi o neshvaćenin i nesuđenin igračima Hajduka, kako je stanoviti momak bija deset puti bolji igrač od Sliškovića/Asanovića/Bokšića/Whatever ... ali, eto ... trener ga je mrzija i nije ga stavlja u momčad.
Tako se i Zagor ne da zubu vrimena i zlin jezicima ... dotira je "Mašokarić" do četrnaestoga (14) izdanja. Unatoč gatanjima, čaranjima, podje**vanjima i otvorenin subverzijama i diverzijama svi oni koji mu nisu skloni, a jema is popriličan broj.
Ne bi tija da ovo sad ispadne ka neki hvalospjev organizatoru, ali mora mu se priznat upornost i njegova opjevana, recimo, "štedljivost", prema kojoj je odobreni troškovnik Grunfu za izradu letjelice vrlo raskošan proračun
Previše besid u uvodu, čak i za moje pojmove
Dunkve, doša san na misto utrke rano, da uvatin najbolji požicijun za slikavanje. I kud ćeš bolje uvodne slike nego uvatit za poziranje četverostruke pobjednike Mašokarića, koji se više ne natječu, kako sami govoridu, da i neko drugi more pobjedit i odnit onu punu vriću LIPA (100.000) koja je nagrada pobjedniku ...
Ekipa "Didove oči", četverostruki pobjednici Mašokarića, u sastavu Joško Šarić/Josip Mandarić
I naravno, nisan bija jedini koji je slikava ...
Pri utrke je publika razgledavala motore posjetitelja i organizatora, većinom oldtajmere ... a Ivana nije tribalo puno nagovarat za poziranje
A posjetitelja-bajkera je bilo puno, od onih sa bijesnin motorima, ka ča je ova Honda u prvome planu, do one malo pitomije vrste, koji vozidu ovu nekadašnju DDR "MZ" moto perjanicu u pozadini ...
Ka i obično, Zagor je meknija banak sa raznin memorabilijama, čikarama (šalice, za sjevernjake), majicama ... pa je na moju opasku da je opet oštampa samo dičje majice a ne one za odrasle ljude ka ča san ja, Striže, Luka Delić i slični, reka da će mi jednu poklonit. Mirakuli se događaju, ali ne očekujen baš toliko od Onega Gori
Iznenađenjima nikad kraja: kako je Zagor uspija angažirat ove ljude da sa dronon snimaju utrku, ostat će veća tajna od šifre koja otvara bravu Fort Knoxa
Zagor je, sa svojin prijateljen Felipeon Kaetanon Lopezon Martinezon Gonzaleson obaša trkalište...
Napetost je na vrhuncu, more se nožen rizat, start onako, otmjeno,kasni bar kvarat od ure ... naopokon puca Top na Glavici (biiiip! mater ko je nazva Kula Top) i ekipa kreće ... najprije triba savladat "Okuku de la Kajin Brig" ...
... pa zatin fermat kod staroga Kampanela, prinit kariće priko ograđenog tlocrta stare srušene crikve, pa dalje, priko Veloga Mula i Gojače nazad, uzgor uz Tumbin do cilja koji je opet na podan Glavice ...
Vidno zapuvani natjecatelji jedva prolazu kroz cilj (na slici drugi!) ... i to bi bilo to, za ovu godinu.
Pobjedu su odnili Marin Kapetanović i Luka Žulević, nagrada je već spomenuta vrića puna kovanica lipa ... a after-party je bija u prostoriji odma izad Topa.
Ove godine je veliku reportažu učinija i RTL ...
... a za dogodine je Zagor obeća veliku novost: čaj od balinjeri (kuglagera, za sjevernjake)
Zdravi i veseli bili!!!
Update
P.S. Da to ne bude sve za večeras, pobrinija se moj kum @pechina ... koji je uporno inzistira da dođen do njega, da mi je Dida Mraz kod njega ništo donija. Pravu old-school BLOKETU, (21 kg) kakve se više ne radu, a poslužit će mi ka kamen-temeljac pri šta skorijen početku radova na mome stambenome objektu ...
