Okad san se odlučija na novi iskorak glede fotoaparata, čeka san za ovo učinit ... nabavit teleobjektiv! Sve su pripreme bile obavljene, studira san vrimenske prognoze za Zadar, Gospić i Karlovac, čeka san samo povoljnu priliku, da ne rečen lipo vrime, za poć uzgor. Sve tehničke pripreme su obavljene, oprema na mistu ...
... sve baterije napunjene, pa smo se mogli uputit, u sedan uri iz Splita. Prvo stajanje smo jemali na odmorištu na podan Velebita.
Nigdi ni daška vitra. Prišli smo Maslenički most, i prvi put, a proša san ga miljardu puti i po noći i po danu, da san vidija ono selo na podan mosta kako se ogledaje u moru, koliko je utiho, bez vitra. Prava bonaca! 
Došlo je vrime za novi iskorak, proć šoto Velebita, kroz tunel Sveti Rok, i odma ka da smo na nikoj drugoj planeti.
Zabililo svugdi, dokle se more okon vidit. Ka u bajci! Vinka deboto nije mogla skinit nosić sa poniste, a svako oko širon otvoreno 
Gori smo došli, da ne poviruješ, cili kvarat od ure pri vrimena, podne manje kvarat, a tribali smo doć u podne. Naravno, najpri smo išli učinit obavezni dil programa, ka i svaki put kad se dovučemo do Metropole. Najpri slika Bana ...
... i to san ga napokon ciloga moga uvalit u kadar, a ne ka i dosad kad bio mora stat na drugi kraj trga da ga cili stane u aparat  ... živija širokokutni objektiv!
Također, svaki pravi Dalmatinac, i Dalmatinka, fala na pitanju, koji imalo drži do dobri običaji, neće se zaboravit slikat na podan Jelačića ...
... i bacit malo munite (sitniša, za sjevernjake) u Manduševac, uz obaveznu želju koju nikome ne smiš kazat jer se inače ne bi ostvarila!
... tako da ni ja Vinki nisan tija uskratit te gušte. Bolje da crkne selo, nego običaji Kad smo već kod običaji, nova tehnologija nan omogućaje razne korisne i one manje korisne stvarčice, a sad vi vidite sami u koji ćete škafetin strpat „selfie“ ... Naravno da smo i to učinili ...
Onda smo mogli na miru sve obavit ... poć obać rodbinu u Dubravu. I na kraju krajev, do pazara u Dubravi, di je butiga "Svijet medija", uzest ono zara čega san se i uputija uzgor ...
... šaku „stakalaca“ kriptičnog i lako pamtljivoga imena Canon EFS 55-250 mm f/4-5,6 IS II. Sad smo bili slobodni, do sedan i kvarat, učint đir po Zagrebu i povirit čagod ča se ne more baš svaki dan vidit ... Još kad smo krenili prema gori, razmišljali smo o posjeti „Klovićevin dvorima“ i zanimljivoj izložbi pod nazivon „Zašto volin matematiku“
Nena i Slaven su me doveli isprid vrata, pozdravili smo se sa njima, pa lipo unutra da ću kupit kartu ...
... a ono me dočeka grmljavina poznatoga glasa: Di si Filko, okad te nisan vidija!?
Ili je svit mali, ili je naš Mašograd TAKO veliki, pa svudir jema našega svita ...
Željka Efendića vidin svako lito po feštan u Mašogradu, ali mi nije ni na kraj pameti bilo da ću na njega naletit baš ovde ...
Malo smo obašli izložbu. Lipo je sređena, jema par vodiča koji vode grupe i prikazuju pojedine segmente kao male predstave ...
  
 
... naravno, kad smo naintrali na ogledalo, ideja se nametnila sama posebi
Moran reč, vidi se da je uloženu mašo truda u organizaciju ove izložbe, ali ... Vinka i ja nismo bili ciljna skupina za OVO. Više je prilagođeno srednjoškolskom i studentskom uzrastu. Drugin besidan, Vinka je za ovo primlada, a ja pristar!
Volija bi da je bilo malo više vrimena, pa da uletimo, makar Vinka, u grupu koju bi vodili vodiči po programu prilagođenome Vinkinom uzrastu. Doduše, neke stvari bi bile preskočene, ali bi ono drugo bilo objašnjeno na prikladniji način. Bilo je i tih grupa, kako mi je rekla Goga Bralić, prijatelja Drage žena, koja radi u „Dvorima“ i također ima curicu Vinkina uzrasta, ali to će ipak morat sačekat neku drugu priliku.
Kad smo sve privižitali, nije nan se dalo sidit i čekat prijatelja Zvonka da dođe, pa smo krenili u brzinski noćni obilazak Gornjega grada. Do kule Lotršćak je stotinjak metri, a onda đir po Štrosmajerovom šetalištu.
Obavezna foto-seansa sa Matošem ...
... ča me je sitilo na jednu daaaaavnu sliku, na isto misto, kad smo Zakonita i ja bili na dočeku 2002. godine. (ili 2003. ko će se sad sitit )
Matoš je bija, naravno, isti, samo se sićan da je na zgradi koja se vidi izad klupe opada inkarat (žbuka, za sjevernjake) i parila se srušit. U međuvrimenu su je, ipak, uredili i sad slika ispadaju puno reprezentativnije.
Na podan šetališta je mala ka vidilica, di se lipo more vidit Katedrala, i cila vizura „Zagreb at night“. Naravno, sa dodatkom Vinkice u prednjemu planu ...
Naravno, opet san gušta u prednostima nove fotoopreme. Ovako nešto slikat sa blicen, kako bi učinila većina mobitel-fotografa, bila bi čista beštimja (psovka, za sjevernjake) jer bi blic osvjetlija Vinkinu facu ali bi „zamračija sve ostalo, osin možda Katedrale.
Daleko san ja od stručnjaka za fotografiju, još jeman puno pure izist da bi moga ozbiljno slikavat, ali neke osnovne pidaije ipak znan ...
Dočekali smo i Zvonka, koji je inače autohtoni Zagrebački domorodac (purger, za sjevernjake) pa nas je on sa gušton, u ovo malo vrimena ča je ostalo, provoza kroz noćni Zagreb skrećući nan pažnju ča je koja zgrada kraj koje smo prolazili. Do nedilje i Inauguracije ipak nismo mogli ostat. Nakon prijateljskih razgovora sa osiguranjen, koji su nas gledali ka da smo u najmanju ruku bombaši-samoubojice (pogotovo mene, ne znan zašto ...), uspili smo učinit par slika na Markovome trgu, na poprištu nediljnih događanja.
Vrimena je bilo malo, taman da se dovezemo do autobusnoga kolodvora, popijemo piće „za doviđenja“ ...
... i već smo bili u busu, koji je bez problema krenija Dalmatinom prema jugu ... uz obavezno zaustavljanju u Macole, fala na pitanju ...
... sad napokon jeman medinu sliku kako Bog zapovida ...
Tamo smo malo zamezili, usput se iščuđavajući odakle ovoliko policije i u Macole i po cilome autoputu. Kasnije smo saznali da su BBB i Torcida „proslavili“ Hajdukov rođendan na svoj način, na autocesti kod Karlovca, pa su se nakon kratke „fešte“ razbižali po ciloj autocesti. Nekako mi baš i nije bilo žaj ča san propustija „slavlje“. Još malo, i začas smo bili doma, okolo ponoća na kolodvoru ...
... di san malo prikratija vrime slikavanjen noćnih vizura Splita dokle nan nije doša Ante da nas pribaci do Mašograda, di nas je u okrilju Vatrogasnoga doma čekala moja vjerna Kobila Suzi.
Malo je bilo naporno, na prišu, ali najbitnije da san obavija sve ča je tribalo, i da je Vinkica guštala puten. Iako nije bilo baš toliko sniga, nije se sanjkala i grudala, svečano je izjavila da bi ona opet ...
I tata bi, sine!
Zdravi i veseli bili! 
|
