O nama - moram...
Evo baš nešto razmišljam o...
nama i pitam se...
Jesmo li se mi već negdje sreli?!
Kroz bezbroj prošlih dana
nepreglednih polja prošlosti
milion koraka što ih napravismo
možda smo se i sreli negdje...
Valjda nismo...
Nismo se nigdje i nikad
sreli do sad nas dvoje
ali nadam se da se podjednako
tražimo nas dvoje...
Ustvari, siguran sam, da ja TEBE
tražim i nadam se i ti mene
jednakim žarom...tražiš...
zbog moje sreće i tvoje sreće
zbog naše sreće...
Pitam se...gdje večeras da te tražim...
u koji grad da svratim...
Ali u koji god svratim...
ti budi tamo molim te...
Ako ne danas...onda sutra
ili najbolje...JEDNOM budi
u tom gradu u koji ću ja
tog dana svratiti...
Jer šteta bi bilo da se ne sretnemo
zbog naše sreće...
zbog tog što se uzajamno tražimo
moramo se naći...
Ili smo se možda negdje
već mimoišli...
Kroz mnoge gradove
znane i neznane nosio sam ova
dva prazna oka i zurio u lica prolaznika
u nadi da ću te naći...
Pa nije valjda?!
Možda si bila na korak do mene
ali nisam te prepoznao...
ne znajući prošao...
Ili se samo možda nismo dovoljno tražili...
Koga da pitam?
Tko bi to uopće mogao znati?!
Ali kad bolje razmislim...
ljepše je vjerovati da se nismo
nikad još sreli mi...
Ma mora da je tako...
Ali ne prestajmo se tražiti
molim te...
I budi jednom u tom gradu
u kom ću i ja toga dana biti...
Jer moramo se sresti...
Morao sam...
P.S. Eto moj narode, čitamo i pišemo se nakon mora...
28.07.2006. | 10:50 | 26 K | P | # | ^
Samo tebi... - moram...
Nježnosti moja...
Ne znam za tebe ali...
mene uvijek u ova topla
ljetna predvečerja...
dok sjedim u mom vrelom potkrovlju
i slušam klavir...uhvati...
Znaš, nježnosti moja,
onaj osjećaj sjete...
kad razmišljaš o prošlim danima...
prošlim ljetima i jesenima...
o kiši...o vrelini potkrovlja...
I onda se sjetim
nježnosti moja...
pa svakoj, koju sam volio,
pisao sam pjesme, bezbroj stihova...
znanima i neznanima...
čak i onima koje nisam volio
ali su me na drugi način fascinirale
i ostavljale dojam...
Ali upravo mi, nježnosti moja,
dođe misao kako samo tebi
nikad nisam pisao pjesme...
Tebi koja si ih, od svih u mom životu
vjerojatno najviše zaslužila...
Samo tebi, kojoj sam pričao o pjesmama
koje sam za druge pisao,
nisam stihove poklanjao
a tebi sam trebao pisati
najljepše pjesme...
Pisao sam, nježnosti moja,
i onima koje su zaslužile
i onima koje nisu...
Ali tebi nikada pisao nisam
a garant si željela...
I, što je najgore od svega,
to mi dosad nikad nije palo namet
do maloprije...
i odmah to napisah i obećah sebi...
i tebi ću pisati pjesme
mada je sad već kasno jer...
ti ih nikad nećeš pročitati
nažalost...
Žao mi je,nježnosti moja,
što ih nećeš ni vidjeti,
ni čitati...
neke greške u životu stigneš ispraviti
neke ne...
I ja ovu svoju, nažalost, ne stignem jer...
Samo tebi, nježnosti moja,
nikad nisam pisao pjesme
a morao sam...
Kao što sam i ovo...
morao napisati...
20.07.2006. | 11:51 | 21 K | P | # | ^
Najradije ne bih ali... moram...
Danas mi se baš uopće ne piše...
Danas mi se baš ništa ne da...
Trebao bih nešto napisati ali
Nemam pojma o čemu bih pisao
pa neću ni o čemu ni pisati jer...
Danas mi se baš uopće ne piše...
Ali nekako mi žao propustiti
da ništa ne napišem kad sam već
u ovom nekakvom suvišnom stanju...
letargičnosti...
(to vam je ono...ma znate...
kad vam se baš ništa ne da...
i kad biste se najradije zatvorili
negdje u potkrovlje i...znate već...)
Ali najgore od svega je to što...
Danas mi se baš uopće ne piše...
Zamišljam kako sjedim negdje blizu sunca
i slušam klavir...
neku nepoznatu melodiju koju nikad
nisam čuo i stalno se ponavlja...
A glava mi puna nekih...čudnih soneta...
Ali nažalost...
Danas mi se baš uopće ne piše...
pa ih neću zabilježiti a žao mi
jer svi čudni soneti pobjegnu za tren
i ostanu vječno nezabilježeni...
i prešućeni ali...zaboga...
koga se to tiče....
Baš nikog...
A meni se ionako...
Danas uopće ne piše
pa, kao što obećah,
danas neću baš ništa napisati...
Ali ovo sam...
Morao...
P.S. Sve je ovo valjda zbog ljeta
i godišnjeg odmora...
18.07.2006. | 09:03 | 14 K | P | # | ^
Once upon a time - moram...
Jednom davno,
u nekom dalekom kraljevstvu na brdovitom Balkanu,
živjela je jedna prekrasna princeza...
U svom kraljevstvu imala je sve što joj treba;
svoje odaje...dvorac...vrt...
pogled s prozora...
I ništa joj nije nedostajalo.
I otiđe jednom, ta princeza,
na neki dalek put, u jednu nepoznatu zemlju
1000 kilometara daleko od svog kraljevstva.
U toj nepoznatoj zemlji upozna
nekog zanimljivog mladića,
zaljubi se na prvi pogled i poželi
da on bude njen princ...
Međutim, taj mladić nije želio biti princ,
jer prinčevi žive na dvorovima,
oblače zlatna odjela, a on je bio neki
jednostavan običan skromni mladić,
On ponudi princezi da bude njezina
dvorska luda;
da je po cijele dane uveseljava,
da ju čini sretnijom
i da živi od njenih osmjeha...
I ona pristane...
I voljeli su se tako dugo dugo...
Bila je to ljubav...kao vino...
On je nju posjećivao u njenom dvorcu
ona njega u njegovom skromnom domu...
A kad nisu bili skupa pisali su pisma,
slali ih po glasnicima...
Princeza je svaki dan plakala i zvala
svoju dvorsku ludu da dođe...
da ju vječno nasmijava...
da zajedno gledaju svijet s njenog prozora...
Obična bajka zar ne?!
Uopće nije...
I jednog jutra, po izlasku sunca,
pojavi se on na njenim vratima,
nenajavljen...
Putovao je 1000 kilometara, kroz tri zemlje,
dva dana, samo da ugleda iznenađeni pogled
i, NADAO SE, osmjeh...
Samo da ju vidi onako sanjivu i iznenađenu...
da mu otvori vrata svog dvora, zagrli ga
i ne pusti više nikada...
Za taj osmjeh bio je spreman obići planetu
odreći se svega što ima, ideala, ali...
Umjesto tog osmjeha...pustinja...
"Nisi smio dolaziti tako nenajavljen!
Tko si ti da mi se tako mješaš u moj život?"
- reče mu princeza...
Tog trena sve mu se srušilo...
Želio je samo iznenađeni osmjeh i zagrljaj...
A dobio je...Pacifik tuge...
Dostojanstveno se zahvalio,
još jednom pogledao princezu,
nastojeći zapamtiti taj izraz njenog lica,
okrenuo se i otišao zagrliti jutro umjesto princeze
pokušavajući shvatiti gdje je pogriješio...
I na vrata tog dvora se više nije vraćao...
Međutim nije se promjenio...
Otišao je tražiti neku novu princezu
čije osmjehe će mamiti i koju će sretnijom činiti...
I otad mu se gubi svaki trag ali...
ako mene pitate za njega...
Mislim da ju još nije našao
ali zna da negdje postoji...
Obična bajka zar ne?!
Ipak jest...
Znam da nitko ne voli bajke ali...
Morao sam...
02.07.2006. | 08:56 | 28 K | P | # | ^
