dio 6....o Srni
To sasvim sigurno nije trajalo dugo, ali se njoj činilo kao vječnost. Imala je osjećaj da u tim očima ne stanuje samo sreća, raskošnost i ona šminkerska umišljenost, već da naprotiv u njima ima nešto što ga čini neizmjerno nesretnim. Osjeća to. Kao da je nešto u njegovoj prošlosti ostavilo dubokog traga u njemu. Gledala je u te tamne, na prvi pogled čak i bezizražajne oči. Oči koje pričaju priču.
Relativno je brzo razvila neku vrstu simpatije prema tom dečku, ali sama pomisao da je neki dečko može opet stupiti u njezin, u ovom trenutku tako beznadan život, ju je strašila. Zato je tada ,odmah kada je to shvatila, skrenula pogled na cestu. Svim je osjetilima osjećala kako ju njegov pogled pomno promatra. Odmah je pomislila: «Isti je kao svi dečki; uvijek hoće samo jedno. Takve me je situacija i dovela do mjesta gdje sam sada». Koliko god se trudila odagnati sliku njegovih očiju iz glave, nije uspjela. Željela je misliti da je i on kao svi oni dečki s kojima je imala posla, ali kako je to mogla misliti kod takvih očiju. To nisu bile abnormalno lijepe oči, nego su imale svoju priču. Zračile su nekom inteligencijom, i činilo se da su svašta vidjele, pretpostavljala da to nisu bile samo lijepe stvari. Dok je on tako prolazio pločnikom, uputio joj je jedan sramežljivi smiješak, kojeg neki ljudi ni ne bi nazvali smiješkom, jer je tek malo pomaknuo usnice, kao da to ne radi često. Ali samo je jedna stvar bila važna- ona ga je primijetila.
Sada , tako stojeći u crkvi i razmišljajući o svim tim događajima koji će uvelike utjecati na daljnji tijek njezinog života, ugleda red pred sakristijom. Koliko se god nije sada mogla skoncentrirati na misu, ipak je vjernica, i zna da je pogriješila. Ono sve što je u zadnje vrijeme činila , smatrala je grijehom, ali kako doći pred svećenika i sve mu to priznati?! Znala je da će to na kraju ipak napraviti, ali još se nije osjećala spremnom. Prije nego što se uopće mogla okrenuti oko sebe, završi misa, i svi navale na uska izlazna vrata.
Sutra je ponedjeljak, pomisli ona. Prvi joj je dan u novoj školi, a zbog toga je bila sretna. Sve bi učinila samo da ne mora ostati kod kuće. Tata ju još uvijek ignorira, a ne sumnja u to da joj se neće obratiti ni ostatak dana.
