PONEKAD


Ponekad mi se cini da sam preumorna da bi dohvatila svoju
zvijezdu. Kao da svakim korakom ona postaje sve dalja, nedostiznija, a zelja sve
uzaludnija.
Kao da se poigrava menom ta moja zvijezda, a kada pocnem
odustajati od igre, kao da tada dopusta da se i ja poigram njome. Zelim da se
igramo istovremeno, da obje uzivamo. U suprotnom bolje da ni nema igre, da je
nikada nije ni bilo. Odbijam vjerovati da moja zvijeda uziva gledati me
izmrcvarenu. Ja to njoj ne bih ucinila. Ne bih mogla pronalaziti svoju srecu u
tudoj nesreci...pa cak ni zadovoljstvo.Sto smo mi uopce? Samo tren u
vjecnosti? Ili vjecnost u trenu? Jesmo li samo san u snu?
Mozda smo i mi
necije nebo...suncano, kisno, snijezno...prevtrljivo nebo, narcisoidan oblak
zeljan paznje, zvijezda zeljna dana, ljubav zeljna smjeha, nada zeljna vjere,
zelja zeljna ostvarenja. Bas smo poput magneta, prilace nas iste strane cisto iz
razloga sto su nedokucive.
Ponekad se zapitam zelim li se odmoriti, odmoriti
od svega...Ali samo ponekad


Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

03.01.2007. | 17:41 | 23 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



>msn: matea665@hotmail.com

anja130691@hotmail.com