Priča o mojoj mami...
Ovo je priča o mojoj mami, Vesni Starević- Smiljanić... majci, ženi glumici... 94 su joj godine... odigrala je mnoge uloge na daskama koje život znače... danas prolutah arhivom zapisa o njoj... isjećci iz novina, kritike, i fotografije... ima toga podosta... evo kratak fotovremeplov...
ali jedna od prvih, uloga Antigone ju je obilježila za cijeli život...
Diže se zavjesa i na pozornici velikog svjetskog teatra hodaju stoje i sjede ljudi. Neki igraju karte, a tišina užasna i duga tišina se širi prostorom. Nekom slučajnom promtraču ove sličice iz života se pričinja da se sve zrcali u nekom nevidljivom ogledalu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala su troja vrata. Iznenada iz tame izlazi čovjek i i progovora metalnim glasom:
"Dakle dobro, ove spodobe ovdje će vam ispričati priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku i kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od sestre Ismene, one koja tamo u uglu radosno šapuće s onim mladićem. Mala Antigona će se večeras oprostiti i od svih nas, od nas koji večeras ne moramo umrijeti."
Kreont, ujak i kralj. Bolest koja uvijek dolazi ogrnuta haljama neprepoznavanja i s maskom na licu. Vanitas simbol, smrt skrivena u spodobu koja vreba srca slabih.
"Udaj se brzo Antigona, budi sretna. Život nije ono što ti misliš. Život je voda koju mladi ljudi nehajno puštaju da teče kroz prste. Skupi prste brzo. Zadrži je. Opet ćeš me prezirati, ali vidjet ćeš, kad to otkriješ, imaš neku sitnu utjehu da stariš, život je ipak možda samo sreća."
Antigona izgubljena pogleda šapuće: "Sreća...?", a onda podiže pogled i gleda kralja tu stravičnu snagu koja odlučuje o životu i smrti.
"Dobro si, Kreonte, rekao malo prije, Kuhinja. Ti imaš lice kuhara, kuhara sudbine. Što li mješaš u napitke koje nam nudiš, kojim začinima zaslađuješ zalogaje kojima nas truješ?"
Kreont je hvata za ruku i stišće je do boli.
"Zapovijedam ti da ušutiš, odmah ušutiš! Razumiješ li me?"
Antigona:
"Zapovijedaš mi, kuharu zla? Zar misliš da mi možeš to zapovijediti?"
Kreont pokazuje prema vratima u dubini zrcala:
"Predsoblje je puno svijeta. Zar se hoćeš upropastiti? Čut će te."
"Za njega gradu evo ja proglasih sad,
da grob mu nitko ne spremi nit ožali,
bez groba nek mu tijelo pusti pticama
i psima da ga žderu – grdno pogledat!"
"...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to,
tu djevu kako žali grad, što s najgorom
sad smrću gine zbog čina predivnog,
a od svih žena najmanje to zavrijedi..."
Antigona:
"Pa, dobro, otvori vrata. Tako je, oni će me sada čuti. Neka me čuju, neka saznaju istinu. Ti si bolest današnjice, ogrnut odorom života ti kradeš sretnima dane, zatvaraš ih u odjele spasenja gdje trune krv i pucaju pluća."
Kreont joj pokušava silom zatvoriti usta:
"Zaboga hočeš li već jednom ušutjeti?"
Antigona se otima:
"Požuri, kuharu! Pozovi stražu!"
"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
A s nama tu na svijetu neće boravit."
I straža dolazi i zatvaraju je u grobnicu i ona uhvaćena, zatvorena, osuđena, zbog nekog njoj nerazumljivog čina, ustravljena od smrti glađu odlazi u smrt samovoljno.
"Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
objesila i omčom rupca platnena
njega stegnu..."
"Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
Naperiv, mač zatjera posred rebra..."
Hemon umire od tuge za njom.
to je bila ona... glumica...
a ovo je ona danas ... moja divna majka... usrećuje me... i sjetih se mog davno napisanog štiva...
Jesam li slićna maloj Antigoni
danas se pitam ponovo... jesam li joj slićna?..
 Oznake: Vesna Starević- Smiljanić
|
