Dinajina svijest o pokretu

srijeda, 03.01.2018.

Oslobodimo srce iz okova nepovjerenja...





Tražim pomilovanje za sva nesretna srca.

Tražim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji su se izgubili
I svoje srce stisli.

Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.

Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili !

J. Prevert






Kraj prošlog stoljeća, njegovo zadnje desetljeće, je nazvano desetljećem ljudskog mozga. Istraživanje mozga nas je uvelo u čudesan svijet zbilje i snova, razotkrilo neka njegova, do tada prikrivena, djelovanja. U toj čudesnoj tvornici našega života su tisućljećima spavale, svijesno ne spoznate, mnoge naše mogućnosti.

Emocija je nazvana izvorom kreativnosti i postala nedjeljiva od "čistog" razuma.

Kroz evoluciju se održao Homo Sapiens. jer je u sebi sjedinio Homo Fabera i Homo Ludensa. On je predstavnik jedine vrste koja se za sada ne mora bojati protivnika, jedina vrsta koja za sada nema konkurenciju.

Ljubav je jedna od osnovnih emocija koja je Homo Sapiensa oblikovala u biće kao što smo ti i ja, on, ona vi, mi, ali ljubav je u isto vrijeme i jedna za misaoni um problematična emocija.

Već sama tvrdnja da ljubav nastaje i izrasta iz srca zbunjuje naš misaoni um. Ljubav se osjeća u tonovima ljubavne šansone, osjeća se kao treptaj srca, kao lepršanje leptirića u trbuhu, kao šampanjac umjesto krvi.

A onda se iznenada javljaju strahovi od gubitka tog divnog osjećaja. Strah ledi krv, ubija leptiriće u trbuhu, guši srce. Osjetilno, osjećajni dio našega uma preuzima vodstvo i mi postajemo posesivni. Ljubav tada postaje mučilište, tamnica iz koje osoba koju tako neizmjerno volimo želi pobjeći.

Jedino što nam u takvim situacijama može pomoći je naš misaoni um. Njime smo u stanju napraviti bilansu svih svojih duševnih stanja, svih pogrešaka koje smo učinili. Pitanja koja si tada postavljamo moraju pronaći odgovore u nama samima, a ne u partneru.

Svako zašto uvijek ima svoje zato.

Misli pomoću kojih pokušavamo dokučiti, shvatiti, obuhvatiti, kontrolirati ili izmijeniti osjećaje nam tada pričaju priču o našim strahovima, nesigurnostima, propuštenim trenucima, željama i očekivanjima.

Kada počnemo izmišljati pričice, izmišljati scenarije i interpretacije, vodimo bitku sami sa sobom. Dapače, počinjemo vjerovati u te tvorevine osjećajnog uma, one postaju stvarne, počinjemo utjelovljavati scenarije nesvijesni činjenice da smo zarobili "SRCE" u lance nepovjerenja i pri tome sami isključili voljenu osobu iz emotivnog života.

Osvijestimo li i osmislimo ta duševna stanja, ona postaju putokaz ka slobodi srca, ka emotivnoj slobodi u kojoj smo spremni na davanje i primanje ljubavi, ljubavi pomnoženoj sa ljubavlju.

Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama pronalazi nove puteve ka boljem razumijevanju sebe samoga i voljene osobe.

Tek tada stojimo pod suncem i spoznajemo da nismo gubitnik, tada prolazimo kroz vrata sunca, osjećamo LJUBAV i živimo život.

Dijana Jelčić... jedno davno razmišljanje ... objavljeno na blogu... 04. 01. 2009... tadašnji komentari me ohrabriše na ponovnu objavu...



Oznake: misaono- osjetilno-osjećajno, univerzum uma

- 12:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 19.12.2017.

Kaleidoskop sjećanja...



"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",
reče Montaigne, prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati.




Osjetiti da tijelo živi u našoj svijesti je proces inicijacije u više sfere postojanja, u paralelne razine univerzuma uma, u vrtlog kristalnog vretena vječnosti. Doživjeti tijelo kao lepršavu kuglu u kojoj titra energija i sjedinjuje se u zagrljaj s materijom, u zagrljaj iz kojeg izranjaju kristali našeg misaono- osjetilno- osjećajnog svemira je spoznaja ljubičastog praskozorja samosvijesti. Kaleidoskop u kojem iskri i prelama naše nutarnje svjetlo. Stvaranje misaonih slika, vizualizacija tog procesa je jedan od najboljih puteva ka spoznaji mnogodimenzionalnosti kozmosa uma.

Otac, sin i duh sveti, Sveto Trojstvo je nedodirljiva istina u koju jednostavno vjerujemo.

Ja, moje tijelo i svijet u kojem živim, trojstvo svijesti, moć utjelovljenog uma. Treba ga oživjeti, pokloniti mu lica i s njima stupiti u nutarnji dijalog. Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato kada pišem o doživlaju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja služim se izričajem osjećanja osjećaja.

Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:

Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?

Poželjela sam saznati istinu... upitah mudrace na obodu uma kakva je razlika između memorije srca i sjećanja...

Smijali su se i šapnuše mi...
Vrata srca se otvaraju iz nutra...

Tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja... tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...
Tko sam ja u toj priči... Otvori vrata srca pa češ saznati...

Zaronih u svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju samo tužna sjećanja...

Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...

Zaroni, glas istine je bi moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...

Da to sam bila ja u vrtlogu vremena koje nazvah olujom ruža... vrijeme dugačkih sjena prošlosti... sjene su bile nemilosrdne... pobjegla sam... dozvolila srcu da diše... i spoznala, svijet u kojem živim je prostor u kojem dišem, sanjam, spavam… prostor u kojem odlučih živjeti ljubav…

Sveto trojstvo i trojstvo sijesti je san koji budni sanjamo. Trenutak u kojem se zrcali prošlost i sanja budućnost. Sjećanja utkana u genom, u kaleidoskop trajanja, u prelamanje svjetla nad svjetlima u prizmi spoznaje.

Grlim sunčanu zraku i postajem djelić svemira, nezaustavljivi titraj tkiva života.

A život je san.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Izlog snova" str, 37.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.





fotografije posuđene s neta.

Oznake: univerzum uma, umijeće svakodnevnog pokreta

- 07:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 16.09.2017.

Spiralna dinamika...





Svijet ljubavi je, za moj, tvoj, vaš, naš um, svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna jedina čestica, ona čudesna struna, koja u nama budi osjećaj ljepote postojanja, u isto vrijeme može biti na nekoliko različitih mjesta i može se očitovati u nekoliko različitih oblika energije, kao treperava iskrica sreće, kao val zadovoljastva ili kao titrajući tonovi velike nebeske harfe.

Jednog snenog sutona, dok se u beskraju svemira iskrilo Orionovo sazviježđe, osjetih da se onaj kome pisah pjesme krije u fascinantnom svijetu duše, u spiralnoj dinamici mog nutarnjeg svemira. Kvantni skok, čudesno iskrenje nečeg, samo srcu znanog, mi otvori porte svijeta ljubavi o kojoj već godinama pišem. Osjetih da svaki djelić toga svijeta, svaka treprava iskrica sna, svaka struna, to čudesno tkivo svemira, postoji u nama od samog početka univerzuma. Prije nego je postala istina o životu, bila je cvijet u mom vrtu, možda je bila u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdila pješčanom olujom nad Saharom.

Mi smo misaono otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali istovremeno spoznajemo da na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije, zbog prvog grijeha, zbog želje za znanjem, davno izgubljeno kraljevstvo nebesko.

Priče nam govore da tamo nema vremena, da je tamo skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost. Svijet vječne ljubavi, to opisano, opjevano, tajno željeno rajsko carstvo, se možda sakrilo u tišini iza vremena, iza vrata sunaca, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg istinskog, našeg jedinog postojanja.

Maštanje o ljepoti postojanja na otoku sreće, osmijeh tek rođenog djeteta, gugutanje golubova u krošnji drveteta ispred balkona, kliktanje galeba na hridi pored mora, blještavo sunce u zenitu sretnoga dana, šum valova i mirisi prastarih čempresa, sve to se guši vjestima o bezrazložnom ubijanju i umiranju naroda širom plavog planeta.

Čovjekova svijesnost je osnovna energija koja vrtlog spirale univerzuma pretvara u titraje superstruna velike nebeske harfe, u svjetlosnu muziku, u svjetlosni zagrljaj, u život. Zakretanja tih spiralno- valnih pokreta čovjekove spoznaje se sužavaju, ali još uvijek nisu dospijela do središnje točke iz koje proizlazi sveopća vrtnja u kozmosu.

Možda se ta točka ipak krije u nama samima, u našoj samosvijesti, u našem srcu, možda je to ona točka iz koje proizlazi ljubav, sreća, suosjećajnost, mir i sve ostale spoznaje. Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji svevremena, dimenziji proizašloj iz velikog praska, iz primum mobile, prvog pokreta kojim krenusmo zvjezdanim stazama svoga malog univerzuma i zakoračismo u ovo ovdje i sada, u sretan trenutak svjesti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.




slika... Freydoom Rassouli

Oznake: spiralna dinamika, univerzum uma

- 07:07 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 01.09.2017.

Zagrljaj misaonog i emocionalnog...




Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"

Friedrich Nietzsche




Univerzum umnoga u nama

Mozak, utjelovljeni um i tijelo su međusobno ovisni i svojim usklađenim djelovanjem, stvaraju i održavaju našu životnu energiju.
Već godinama promatram i studiram ljude, pokušavam im, koliko je u mojoj moći, pomoći da sjedine misaoni i emotivni um u univerzum umnoga u sebi u kojem će, kao nekada davno na antičkom Olimpu dvostruka bića, uistinu prisustvovati gozbi svoga života.

U glavi svakoga od nas postoji mozak kojim mislimo, koji nas je učinio svjesnim bićima, ali u našem "mozgu" postoji još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja našim imunim sustavom. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog, često svjesno nespoznatljivog, prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi je izraslo iz središta za spoznaju mirisa i posjeduju ga i sve životinje.

Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke".
Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Iz tog dijela mozga izranjaju "simpatija", "antipatija" i "empatija". U misaono- osjećajnom labirintu su zrcalni neuroni kojima cijeli život suosjećamo s drugima, u drugome tražimo svoju sliku i priliku, pokušavamo od partnera i od ljudi koje u životu srećemo, učiniti ono što oni u svojoj suštini nisu i zaboravljamo da se osnova našeg postojanja krije u izreci velikog uma Nilsa Bohra
"Contraria sund complementa" i da je upravo to zakon iz kojega se sve, pa i "condicio humana", u univerzumu razvilo.




Pokret je ljubav

Iza spuštenih trepavica blješti slika. U erupciji boja vidim aktus purus, čujem "Veliki prasak". Osjećam kako zrake izranjajućeg sunca dodiruju kožu. Ćutim dašak maestrala i slika "Velikog praska" prelazi u sliku osunčanog Mediterana. Mare nostrum blješti nezaboravnim zalascima sunca u kojima zavoljeh život i ljubav.

Na portama mora, tamo gdje se dodiruju kraj i beskraj, na vratima na kojima dan odlazi u san, promatram zagrljaj vala i pjene...pričinja mi se to Posejdon, kralj drevnih oceana i Venera iz sedefa izronjena zagrljajem, tim najsuptilnijim pokretom, preobražavaju suze umiruće školjke u osjećanje osjećaja Ljubav. Iz školjke izranja bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan... miris mora i lavande se maestralom širi, uranja u svijest i oluju ruža pretvara u osjećaj lahoraste miline.

Maestral, moj pokret, budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "povjetarac u lavandinom polju" i provlači me između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga.

Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag sličan beskrajnoj spirali ostaje utisnut u zlatu nepokošenog polja. Ljubav titra klasjem, dodiruje me, miluje dušu, sjedinjuje sa zlaćanim morem iz kojeg rastući ka nebu izranja život.

Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu.

Ta misaono- osjećajna slika ostaje pohranjena u pamćenju. Postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu.

Pokret je misao, koja nije izražena kretanjem, nego osjećajem da se svjesno pokrećem, a urođena sposobnost voljne motorike pretvara tu misao u pokret kojem, svakodnevnim jezikom, dajem ime radnje koju izvodim.

Dijana Jelčić


fotografije posuđene sa interneta

Oznake: misaoni i emotivni um, univerzum uma

- 07:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se