Dinajina svijest o pokretu

subota, 16.09.2017.

Spiralna dinamika...

Svijet ljubavi je, za moj, tvoj, vaš, naš um, svijet pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna jedina čestica, ona čudesna struna, koja u nama budi osjećaj ljepote postojanja, u isto vrijeme može biti na nekoliko različitih mjesta i može se očitovati u nekoliko različitih oblika energije, kao treperava iskrica sreće, kao val zadovoljastva ili kao titrajući tonovi velike nebeske harfe.

Jednog snenog sutona, dok se u beskraju svemira iskrilo Orionovo sazviježđe, osjetih da se onaj kome pisah pjesme krije u fascinantnom svijetu duše, u spiralnoj dinamici mog nutarnjeg svemira. Kvantni skok, čudesno iskrenje nečeg, samo srcu znanog, mi otvori porte svijeta ljubavi o kojoj već godinama pišem. Osjetih da svaki djelić toga svijeta, svaka treprava iskrica sna, svaka struna, to čudesno tkivo svemira, postoji u nama od samog početka univerzuma. Prije nego je postala istina o životu, bila je cvijet u mom vrtu, možda je bila u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdila pješčanom olujom nad Saharom.

Mi smo misaono otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali istovremeno spoznajemo da na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije, zbog prvog grijeha, zbog želje za znanjem, davno izgubljeno kraljevstvo nebesko.

Priče nam govore da tamo nema vremena, da je tamo skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost. Svijet vječne ljubavi, to opisano, opjevano, tajno željeno rajsko carstvo, se možda sakrilo u tišini iza vremena, iza vrata sunaca, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg istinskog, našeg jedinog postojanja.

Maštanje o ljepoti postojanja na otoku sreće, osmijeh tek rođenog djeteta, gugutanje golubova u krošnji drveteta ispred balkona, kliktanje galeba na hridi pored mora, blještavo sunce u zenitu sretnoga dana, šum valova i mirisi prastarih čempresa, sve to se guši vjestima o bezrazložnom ubijanju i umiranju naroda širom plavog planeta.

Čovjekova svijesnost je osnovna energija koja vrtlog spirale univerzuma pretvara u titraje superstruna velike nebeske harfe, u svjetlosnu muziku, u svjetlosni zagrljaj, u život. Zakretanja tih spiralno- valnih pokreta čovjekove spoznaje se sužavaju, ali još uvijek nisu dospijela do središnje točke iz koje proizlazi sveopća vrtnja u kozmosu.

Možda se ta točka ipak krije u nama samima, u našoj samosvijesti, u našem srcu, možda je to ona točka iz koje proizlazi ljubav, sreća, suosjećajnost, mir i sve ostale spoznaje. Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji svevremena, dimenziji proizašloj iz velikog praska, iz primum mobile, prvog pokreta kojim krenusmo zvjezdanim stazama svoga malog univerzuma i zakoračismo u ovo ovdje i sada, u sretan trenutak svjesti.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

slika... Freydoom Rassouli

Oznake: spiralna dinamika, univerzum uma

- 07:07 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 18.08.2017.

Na vratima vremena...

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

Dok slušam tonove već tisuću puta pročitane pjesme pričinja mi se da čujem glas Tina Ujevića koji me poziva na misaono lutanje mojim vremenom. Vidim "VRATA VREMANA", ulje na platnu, nedavno viđena na internetu.

Prekrasan pastuh i dimnezija prostor- vrijeme. Životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Vidim i njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se, prilegao je iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike.
Zid gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima.
Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem si naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi.

Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlost istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti.

Privid je samo izgovor. Vrijeme je živo i raste u nama i sa nama. Jašem kroz vrata vremena da bih onda osjetila prasliku njegova postojanja, slijedila njegove zakone. Dozvoljavam i petoj dimenziji da mi potvrdi naslućivanje.

Bljesak nutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju vidljivi. Sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet uma.

Vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, bilo bi tek malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Vrijeme bi tada imalo granice. U zakrivljenom prostoru ulja na platnu granice ne postoje. Beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh je samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Osjećam umjetnikovu ideju. Sve postaje blisko i moje. Stojim na vratima vremena, misaono zavirujem u beskonačnost.

Nestaju geometrijski oblici Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici. Četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda se slijevaju u titraje superstruna.

Ono što sam znala je prekrio veo zaborava. Priroda mi spiralnom dinamikom vremena priča svoju priču. Njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života.

Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti.

Zaustavljam misao u središtu zbivanja. Vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i glazbe. Vidim pastuha u pokretu i osjećam sve je uvijek u nastajanju, a ne u postojanju.

Stojim na vratima između dva svijeta.

Iza mene se prostire svijet nepromjenjivog postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja.

Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna ćutim, trenutak je neprekidno izmjenično djelovanje stvarnoga, postojećeg i eventualno mogućega.

To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje, to je bio trenutak istine.

Više nisam promatrala sliku, postala sam dio nje. Pričinjalo mi se, budim se u snu. Poželjeh zadržati taj trenutak, zaustaviti vrijeme, zauvjek ostati u snu.

Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Otvorih oči.

Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi.

Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine koji mi tumači izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?

Dijana Jelčić