U vrtlogu kristalnog vretena svijesti otkrivam prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog trepere sitne strune najsitnijeg djelića atoma i ja u ovome ovdje i ovome sada, u ideokinetičkoj slici vidim tjelesnu bol i mogu joj se suprostaviti.
Ideokineza, misaona tjelovježba, je naša misao na izvoru, spoznaja želje, poezija izražena "običnim" hodom do prve prodavaonice živežnih namirnica, čitanjem drage knjige, slušanjem drage muzike. Ona je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice. To su naša sjećanja i naše znanje, naša bol i naši strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesti o tijelu, možemo ih osvijestiti, usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote pokreta.
Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.
Misaonom tjelovježbom ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejom o pokretu stvarati pokretne slike koje uzrokuju i usmjeruju pokret i pretvaraju ga u lijek protiv tjelesne i duševne boli.
Jednog davnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala i divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.
Bol je tog jutra postala vladarica nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres koji je urušavao geometriju tijela i pokreta.
Teoretsko znanje mi je govorilo da se to događa mojom krivicom. Bol se kriomice uselila u ruine mojih zglobova kao beskućnik u razrušenu kuću.
Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima mistika iz trinaestog stoljeća.
Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!
Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.
Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.
Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?
Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, uranjanje u zvukove nutarnjeg svemira i uz tonove nutarnje muzike sanjati ljepotu postojanja. Zrake nutarnjeg sunca se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti.
Odjednom vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja.
Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju misli. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.
Tonovi simfonije univerzuma postaju zvukovi pjesme koja izvire iz žubora česme života. Osluškujem romor kapljica rijeke vremena, osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i ćutim da tajnoviti stranac nestaje iz mog života.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
poglavlje "Ideokineza, misaona ideja pokreta" str, 155.
slike vizualizacije posudih iz knjiga Ideokinesis Erik Franklin i Der körper denkt mit Mabel Todd
Picasso, Braque međusobno su se nadahnjivali pa su obojica iskrivila stvarnost u cijelom nizu isprepletenih površina raznih boja i tonova.
"Non shole sed vite discimus"- "Ne za školu, za život učimo" jedna je od prvih sentencija koju smo naučili na satovima latinskog jezika. Pitali smo se zašto učimo, neshvaćajući tada da je učenje usađeno u naše gene. Ono je instinkt koji je našim davnim pretcima omogućio održati se na životu i pomogao im da se mijenjaju i šire znanja .
Znanje se i dalje razvija i zahvaljujući tom genetski nasljeđenom instinktu koji nas tjera da stalno učimo nešto novo, mi nastavljamo učiti.
Ja vas pozivam na učenje o pokretu.
Pokret je mjenjanje mjesta ili položaja tijela u prostoru s ciljem da se obavi neka radnja. Po ovoj definiciji, on postaje aktivnost kojom se bavimo, umijeće posla koji izvodimo, a ne umijeće samog pokreta.
Razvojem neuroznanosti sve je glasnija kritika na tvrdnju da su jedino naše oči organ koji nam omogućava istinitosti svjesne spoznaje slike svijeta oko nas i predmeta u njemu.
Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva.
Rođenjem sam, tako mi je pričala majka, prvo pokretala usnice tražeći dojku koja me je hranila, zatim promatrala svoje ruke otkrivajući pokrete prstiju kojima sam dodirivala svoje lice i spoznavala da imam nos, oči i uši, a onda dodirivala majčino lice i tražila njene usne i njen nos. Dijete bez posjedovanja "Ja" perspektive i iskustva gledanja se nesvjesno koristi i dodirom da bi spoznalo nešto novo. Danas više neznam što sam onda vidjela, no pretpostavljam da sam tada nesvjesno stvarala svoje misaone slike koje sam pamtila i na taj način počela razumjevati svoje postojanje u svijetu.
Tek razvojem uma, spoznajom "Ja" perspektive sam počinjala učiti za život, pa stičući nova znanja i koristeći se već zapamćenim, služeći se samo iskustvom, ja sam, a sigurno i čitaoc, prestala gledati "Picassovim" očima.
Moje i vaše "Ja" je prestalo istraživati tijelo u kojem se nalazi, a svijet u kojem živi je postao iskustvo kojim se počelo pasivno služiti.
Znanost potvrđuje tu moju misao tvrdnjom da je misaona slika bila i ostala ključni pojam u čovjekovoj svjesnoj spoznaji života i sebe samoga. Dijete stvara, kao nekada hominoidi, svoj svijet misaonih slika iz kojih izrasta svjesna spoznaja o njemu samome i onome što se oko njega nalazi i događa.
Pokret je najsloženiji oblik mišljenja. Mišljenje je dinamični proces koji nastaje postavljanjem pitanja i pronalaženjem odgovora na njih. Pitanje i odgovor, dva pola, misaona spiralna dinamika koja se širi u energiju mog stvarnog postojanja. Razmišljajući o pokretu, ja tražim odgovor na pitanje koje se samo i uvijek iznova postavlja, zašto se čovjek uopće kreće, da li je to cilj ili namjera da se obavi neka radnja ili pokret sam po sebi.
Ako se pokretom namjerava obaviti neka radnja onda je njegova osnovna definicija djelomično prihvatljiva, ali treba nadopunu. Činjenica da se često pokrećemo bez nekog određenog cilja potvrđuje postavku da smo mi, iako nesvjesno, svojim utjelovljenim umom uvijek prisutni i u središtu nastajanja pokreta. Pokret nastaje u glavi, a ne u mišićima pa šireći se tijelom stvara prostor našeg djelovanja. On je u isto vrijeme i jedan od oblika našeg emocionalnog izražavanja, pokazatelj onog najintimnijeg u nama, naše osjećajnosti.
Misli o pokretu su se godinama, u mojoj glavi, pretvarale u misaone slike o njegovom umjeću. Pokret je nastajao u mojoj glavi, širio se mojim tijelom prelazio u slike vala, spirale, vjetra, kiše, nekad je bio sniježna oluja ili tek pahuljica snijega. Umjesto da ga crtam ja sam pisala o njemu. Misli o umijeću pokreta nemaju kraja, one su izvor iz kojeg uvijek iznova nastaje nova pokretna slika. Napisani tekstovi su se gomilali, svaka nova misaona slika je uzburkavala u meni bujicu novih misli o njoj. Pretvarala sam pokret u poeziju, u ono snažno i lijepo što djeluje na osjećaje, što budi maštu, oblikuje snove koje sam počela budna sanjati. San o umijeću svakodnevnog pokreta je postajao poezija mojih misli.
"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."
Charli Chaplin
Kada razmišljam o umijeću i lakoći svakodnevnog pokreta prisjećam se Charli Chaplina i njegovog filma "Moderna vremena". Posao u tvornici na pokretnoj vrpci, monotonija i jednostavnost. Misaona slika se pretvara u nijemi film pun dinamike. Pokret umjeto riječi. Chari Chaplin pretvara pokretnu sliku u umijeće pokreta. Gledam ga i posatjem on. U nespretnosti njegova pokreta osjećam ritam koji mu daruje lakoću. Traka teče ispred mene. Svaki novi vijak pojačava stabilnost i pojačava pokretljivost tijela. Lebdim životom kao što to čini skitnica Chaplin noseći štap, velike cipele i polu cilindar. Od njega sam naučila živjeti u sretnom trenutku i osjećati mudrost srca, mudrost pokreta, mudrost tijela.
Ne treba se bojati rasprava, konflikata i problema samih sa sobom i sa drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i nastaju novi svjetovi, poručuje nam umjetnik umijeća pokreta i ja danas znam da je on imao pravo i da je to ono što život čini životom.
Prisjećam se djetinjstva i tada se ta točka pretvara u lepršavog anđela zlaćanih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje kojea me uvodila u osjećanje ljubavi, treperila ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta.
Danas gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.
Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta.
Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.
Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapuću glasom istine:
"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Anđeo čuvar, Aleph, aktus purus, boginja mjeseca polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje mistični i mudri nebeski vranac koji jezdi univerum tvoga uma, poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija.
Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvariva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."
Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.
Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.
Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006
manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.
Veselim se vašem posjetu
Linkovi su na blogspot. com
komentare mi možete slati
na adresu ovoga bloga!
svaka dobronamjerna kritika
je kod mene dobrodošla
