Hyperion, grčki eremit...
Dogodilo se u noći ljetnog solsticija davne, 1986 godine. Sjetih se, Hyperion je prvi razumio kretanje Sunca, Mjeseca i ostalih zvijezda te godišnjih doba. On je otac tih nebeskih tijela.
Hvala ti za sreću veliki oče, pomislih gledajući u plavetnilo koje u sebi krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. Osjetih moć nećeg do tad bezimenog u meni... sjetih se Hölderinove misli:
"O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom.
Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva.
Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka.
Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja.
Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet."
oslobodih se strahova, depresivnih misli i pokušah opisati taj osjećaj...
Zaustavih misao u procjepu trenutka... tešem je... nedozvoljavam joj da nestane u gliji moždanog međućelićja... ne želim ju pretočiti u riječi, u svjedočanstvo ovog, još uvijek, bezimenog osjećaja... nepoznatog titraja u srčanim klijetkama... nikada izgovorenog načela postojanja...
Sredila sam kaos u glavi… izbrisala uspomene… zavrtila nepomičnu sliku utvare koja je bdijela nad prostor- vremenom… dogodio se kvantni skok svijesti… eksplozija nutrine… nestale su opsjene… završio je progon mene heretika u svijetu dostojanstvenika… ugasila se sjećanja na otužne trenutke nekog davnog vjerovanja… brišem porijeklo pripadanja nutarnjoj palanci i udišem simboliku mnogoprotežnosti…
Zaustavljam dah u zjenici svemira… mijenjam život sljedbenika ikonografiji netalasanja za život pod stijegom vječnih mjena… uranjam u trenutak zaboravljajući prošli… živim ga bez znanja, bez spoznaje... odbacujem vezanost za simbole, za ono već viđeno, za sluđenost pamćenjem…
Pokušavam ne misliti… odvojiti misao od tijela… od uma… od svijesti… ne dozvoliti joj da postane osjećanje kojeg ću se sjećati… sukobljavam se sa vjetrom koji vrtloži nataloženi prah prohujalog vremena… vratiti misao na izvorište… uklesati je u režanj sjećanja… ulazim u Heraklitovu rijeku… skrivam se u predklijetki srca… osjećam vrtloženje krvi… srce pamti titraje…
Mjenjam misaonost za osjećajnu osjetilnost… uranjam u dinamiku… u kovitlanje zlaćanih niti koje ne daju i ne traže obećanja… živim bezuvjetni život… bezuvjetnu ljubav… bezrazložnu sreću…
Odbacujem sladunjavost, slatkoriječivost… mijenjam riječi za tišinu… vrednujem šutnju iza koje se krije osrčje istine… gorim vatrom početka… nestajem u stihiji koja pali osrednjost i učmalost nezbivanja… mjenjam život sužnja idolima vremena za život Hyperiona, grčkog eremita u vrtlogu emocionalnog uma… živim u uvijek mladom vremenu… pod uvijek mladim Suncem.
Dijana Jelčić
Oznake: eremit
|
