Misaoni dijalog na rubu vremena...
Sjedili smo na nekom trgu kraj mora. Bio je to Trg ptica sa obala Seine, bio je Trg cvijeća iz našega grada, bila je Mala kavana u titraju zalazećeg sunca. Naručili smo čaj i Madeleine. Netko je, u ovalnoj zdjeli, donio lijepo poredane male slatke Jakovljeve školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".
Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica. Sjetih se citata iz Combry-a. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj, osjetih ono o čemu sam davno čitala.
"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me pogledom.
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom darovali" začuh moju misao.
"Osjetili ste u sebi postojanje vatre početka, osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da upoznah to anonimno i nepoznato lice u sebi, biće čije su noge i ruke pune usnulih uspomena."
"To je galija puna skrivena blaga."
"To je prostor-vrijeme, svjetlosna dimenzija, nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u Maloj kavani na rubu vremena."
Uzburkalo se more, val je udario o hridi. Šum je, rušeći naše nekadašnje utiske, postao mjerilo prostora. Vertikalne udaljenosti se stopiše s horizontalnim i postadoše beskrajni ocean snova. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je najneposrednija vizija stvarnosti. Mi osjećamo vrijeme i dane koje živimo u prekrasnim nijansama boja." začuh misao pjesnika.
"Slušamo simfoniju univerzuma, sjedinjujemo sa sonatom oceana i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima tek procvjetalih plodova, pupoljaka koji postaju duša horizonta koji se širi u nedogled postojanja." moja misao je zatitrala u beskraj.
"Vi ste krenuli iz vatre začeća bogati osjećajem jednog prekrasnog sna. Ponijeli ste sa sobom neprekinutu nit postojanja."
"Jesmo li mi stvarni ili smo se preobrazili u misli?"
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan mjesečevoj sonati koja me je vraćala u san.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša zrcali u zrakama sunca i postaje meni dragi lik."
"Ja vas više čujem nego vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred nutarnjim očima. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o svjetlosnoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao materijom sna u vremenu prije vremena susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Smrt je bila kraj prohujalog vremena i ja sam osjetio olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti više nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi, oni bude u meni novi izričaj.
Vidim vas u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Vi ste ono duplo biće iz kojeg smo svi nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam ranije sretao."
"Dakle mi smo ipak samo misli, mi smo energija, strune, tkivo univerzuma." pomislih tužno
"Vi ste osjećaj koji se širi, fenomenologija moga sna, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji danas vidim, čujem mirišem, dodirujem." strančeva misao dotaknu moju. .
"Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima." u pjesnikovim očima se zrcalio san .
Bili smo u misaoni Proustiani... divan osjećaj... :)
Dijana Jelčić
Dan poslije
lije[/URL]
Oznake: misaona Proustiana
|
