Emotivno Ja...
Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava kako sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, univerzum osjećajnog u meni, moje emotivno "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
Oni koji su bili u kmatoznom stanju pričaju o trenutku oslobađanja. Vide dušu kako napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. Sjaji bijelom svjetlošću, lebdi nad tijelom... prićinja im se, odlaze ka izvoru...
U trenucima traume se „zvjezdano tijelo“ odvaja od fizičkog. Anđeosko prabiće spašava ono najvrednije u nama, naš život. Napušta okove čvrste materije. Metafizika uma omogućava fizici tijela trenutke prividnog mira, trenutke samoizljećenja.
"To je ono Nietzscheansko jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se ljetnog podneva i saobraćajne nesreće.
Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam, idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao buket crvenih ruža.
Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Miris ruža, tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo.
Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
"Imala si saobraćajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije sam s djedom razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Čini mi se, bila sam Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku.
Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena anđelom čuvarom, sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti. Godine su prolazile, ozdravila sam, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.
Poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru stvarnog života.
Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica.
Naše emotivno "Ja", naša duša, naše anđeosko prabiće bdije iza naših misli, budi u nama čežnju i žudnju, snaži znatiželju, brani nas od utapanja u svrsishodnostima zbilje.
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s neta... zadnja, Edit Glavurtići... anđeo spasenja...Oznake: emotivno ja, komatozno stanje, anđeo spasenja
|
