Kaleidoskop sjećanja...
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet",
reče Montaigne, prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati.
Osjetiti da tijelo živi u našoj svijesti je proces inicijacije u više sfere postojanja, u paralelne razine univerzuma uma, u vrtlog kristalnog vretena vječnosti. Doživjeti tijelo kao lepršavu kuglu u kojoj titra energija i sjedinjuje se u zagrljaj s materijom, u zagrljaj iz kojeg izranjaju kristali našeg misaono- osjetilno- osjećajnog svemira je spoznaja ljubičastog praskozorja samosvijesti. Kaleidoskop u kojem iskri i prelama naše nutarnje svjetlo. Stvaranje misaonih slika, vizualizacija tog procesa je jedan od najboljih puteva ka spoznaji mnogodimenzionalnosti kozmosa uma.
Otac, sin i duh sveti, Sveto Trojstvo je nedodirljiva istina u koju jednostavno vjerujemo.
Ja, moje tijelo i svijet u kojem živim, trojstvo svijesti, moć utjelovljenog uma. Treba ga oživjeti, pokloniti mu lica i s njima stupiti u nutarnji dijalog. Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato kada pišem o doživlaju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja služim se izričajem osjećanja osjećaja.
Ja, moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:
Što je to," ja"; Što je to "moje tijelo"; Što to čini «svijet u kojemu živim»?
Poželjela sam saznati istinu... upitah mudrace na obodu uma kakva je razlika između memorije srca i sjećanja...
Smijali su se i šapnuše mi...
Vrata srca se otvaraju iz nutra...
Tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja... tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...
Tko sam ja u toj priči... Otvori vrata srca pa češ saznati...
Zaronih u svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju samo tužna sjećanja...
Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...
Zaroni, glas istine je bi moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...
Da to sam bila ja u vrtlogu vremena koje nazvah olujom ruža... vrijeme dugačkih sjena prošlosti... sjene su bile nemilosrdne... pobjegla sam... dozvolila srcu da diše... i spoznala, svijet u kojem živim je prostor u kojem dišem, sanjam, spavam… prostor u kojem odlučih živjeti ljubav…
Sveto trojstvo i trojstvo sijesti je san koji budni sanjamo. Trenutak u kojem se zrcali prošlost i sanja budućnost. Sjećanja utkana u genom, u kaleidoskop trajanja, u prelamanje svjetla nad svjetlima u prizmi spoznaje.
Grlim sunčanu zraku i postajem djelić svemira, nezaustavljivi titraj tkiva života.
A život je san.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Izlog snova" str, 37.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
fotografije posuđene s neta. Oznake: univerzum uma, umijeće svakodnevnog pokreta
|
