“Samo se nikada ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.”
Goethe
Osjetih snagu ove vječne misli. Zaustavih se na rubu bezdana u kojem se gubilo dostojanstvo čovjeka u čovjeku. Dernjava neznanja mi je parala uši. Zatvorih okna duše da ne odgovorim istom jačinom neobuzdanosti ranjene nutrine. Sjetih se Pitagore i njegove mudrosti. Putovali smo prostor- vremenom i vraćali se uvijek na trg cvijeća s kojeg krenusmo u vječnost. Putovat ćemo ponovo, susretat ćemo se na rondoima trenutka, uranjati u dubinu pogelda, gubiti se u oceanu snova, slišati tonove morskih orgulja, pronalaziti na pješćanoj plaži života, ljubit ćemo se istim žarom a nećemo znati da smo to uvijek samo mi. Mi uvijek drugačiji, a uvijek isti, žigosani genetskim kodom, ovjenčani duplim helixom, iznjedreni iz vretena beskonačnosti, ozrcaljeni u paralelnim univerzumima, mi stolujemo u sebi i nosimo sami sebe, svoju čud i svoju kob kroz vrijeme.
U osvitu mladoga dana bljesak istine o postanku svijeta. Silueta iskona, misao na izvorištu ljepote. Ćutim kako postaje spoznaja osjećanja osjećaja, ognjilo žudnji i čežnji, poezija našeg istinskog postojanja. Misao me provodi koridorima uma, njome koračam labirintom lijepih privida, gubim se i pronalazim u zrcalu istine. U Kohinoru trenutka se prelama svjetlost zlatne hostije i sklada rapsodiju nepostojećih boja. Uranjam u budnost i na horizontu jave naslućujem zagrljaj Lune i Sola, nedjeljivu istinu ispisanu na Tabuli smaragdini, alkemijsko vjenčanje iz kojeg izranjaju eoni sjećanja.
Tisućljeća se nižu uzdasima strasti i tkaju tkivo vječnosti.
Kako je daleko ta crta na kojoj se smjenjuje sjaj Venere i Danice, gdje se ljube nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest? Kako je daleko taj poljubac, taj nježni titrajući most, ta zlaćana spirala koja sjednjuje nutarnje nebo sa svjetlosnom dimenzijom prostor- vrijeme?
Čija ruka prebire po strunama svemirske harfe i sklada sonatu toj ljepoti?
Tko se krije u odeonu duše, u glazbenomi teatru koji vjekuje na obzoru svijesnosti?
Iz zagrljaja svjetla i tmine izranja scena na kojoj se zrcale obrisi naših lica, čuje naš smijeh i dinamika naših rečenice. Isprepliću se sjećanja i znanje, tuga i sreća, java i san. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i pretače u svjetlucave niti naše čujnosti i čulnosti. Ćutimo milovanje materije sna, iz kojeg kao lava suklja život i za sobom ostavlja blještavi trag prošlosti, pretače se u vrtloženje trenutka, u spiralnu dinamiku svjesti. Osjećam vihor vremena na orkanskim visovima spoznaje, vidim kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvaraju oceani. Mi stojimo na otoku sreće. Bijela golubica sa crvenom ružom u kljunu donosi objavu smirenja dok oko nas tutnja kraj svijeta. Uzavrelo more šumi vječnu pjesmu o Luninoj snazi. Ćutim plimu i oseku želja, osjećam vrtnju ekliptike sunca i naslućujem kako nam se misli dotiću. Vidjeh do tog trena neviđeno. U praskozorju svijesti, ogrnute velom bisernoga sjaja moja i tvoja misao se sjediniše u osjećanje osjećaja ljubav i otvoriše nam vrata vječnosti.
manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.
Veselim se vašem posjetu
Linkovi su na blogspot. com
komentare mi možete slati
na adresu ovoga bloga!
svaka dobronamjerna kritika
je kod mene dobrodošla
