Filozofija kontemplacije...
Naš prvi virtualni svijet je svijet ranog djetinjstva, svijet koji je nastajao u našim glavama dok su nam čitali Šumu Striborovu, Andersenove bajke, priče iz 1001 noći, Alisu u zemlji čudesa, Maloga princa i Lafontenove basne. Živjeli smo u svijetu priča, voljeli junake, sudjelovali u njihovim srećama i nesrećama i tako se širio naš životni horizont. Djevojčice su postajale princeze na zrnu graška, djevojčice sa žigicama, lutale zemljom čudesa, a dječaci su bili vitezovi okruglog stola, Winetou, gusari, Gouliver, bili su hrabri i pokretni i maštoviti.
Misaona gimnastika je u tom vremenu u nama gomilala kreativne potencijale, pa smo spremni krenuli u školu i nastavili s treniranjem mozga. S vremenom smo se uz svijet mašte predavali i činjenicama realnog života. Bio je to susret kognitivnog i emotivnog uma na bojišnici nutrine.
Još uvijek u svakome od nas postoji rudiment djeteta, zatomljen u nesvjesnom pamćenju, pripitomljen društvenim normama u koje smo živeći ivot umreženi.
Mi posjedujemo pet vanjskih osjetila, mi vidimo, čujemo, imamo osjetilo mirisa, okusa i dodira, posjedujemo i šesto čulo, osjetilo proprioceptivnosti, dubokog senzibiliteta kojim spoznajemo stanje našeg tijela. Naš utjelovljeni um nema vanjska osjetila. On je tu, pohranjen u najintimnijem dijelu našeg bitka, sakriven iza naših misli i emocija, moćni vladar naše svjesti, nepoznati mudrac u našim htjenjima, željama i odlukama.
Univezum uma, naša tjelesnost je, najveća zagonetka, zatomljena u tajanstvenosti djelovanja mozga, nepoznata energija koja bdije nad tijelom i dušom, koja gradi i razgrađuje naše stavove, oblikuje karakter i određuje smjer života.
Kada razvijemo u sebi osjetilo za tjelesnost razumjet ćemo i logiku srca. Emocija je misao pretočena u osjećaj. Srce ne proizvodi, ono pamti osjećaje. Mijenja ritam, zaboravlja poneki odkucaj ili jurne u stampedo. Naše suze su poetično nazvane znoj srca.
Treba razumjeti govor srca... meni je pomagalo čitanje poezije... Kraljica literature zrcali misaono- osjećajni dijalog, kolajnu poetičnih bisera, nisku sedefastih riječi iznjedrenih iz dubine oceana snova. Ona nježno pruža otpor svijetu, lomi barijere, briše granice. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona na čelu svojih podanika juriša na barikade okrutnosti i izaziva revoluciju ljudske svijesti. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših nutarnjih refleksija.
Skrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna. Utapah se u pjesmama napisanim srcem, u poemama napisanim dušom, u titrajima tuge i sreće, u ljubavi na dlanovima eterične stvarnosti.
Blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na virtualnom nebu, postaju svilenkasta poveznica prijašnjih i sadašnjih života, okosnica nutarnjeg kozma. Počela sam pisati pjesme, ono neizrecivo, nedodirljivo i bezimeno krstiti stihom.
Danas mi se pričinja u svijetu poezije se ogleda drevna utopija. Pjesništvo gradi i održava Civitas Solis, grad sunca u kojem je vrhovna svećenica ljubav iznjedrena iz zagrljaja pjeska i pjene, iz suza Jakovljeve školjke.
Ideal filozofije kontemplacije leži izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti. Zrcali se u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno. To je estetika svakodnevice, kreativnost misli, integracija misaonog i emocionalnog uma.
Dijana Jelčić
María Gil Ulldemolins ... kontemplation.Oznake: filozofija kontemplacije
|
