U misaonom režnju...
Knjiga nas uči kritičkom mišljenju a ne slijepom ideološkom vjerovanju. I tu je razorno dejstvo Knjige i razlog idejno-pravovjerne podozrivosti spram nje. Ko jednom počne da misli taj ideologiji više ne vjeruje. Zato su knjige - dobre! I zato se knjige zabranjuju. Stoga je svaki rad s Knjigom i oko Knjige, častan rad! Častan rad u časnom ambijentu: svaka je Biblioteka istinski Hram čovjeka. Sveto i čisto mjesto na ideološki onečišćenoj zemlji.
Esad Bajtal, Čovjek u zrcalu knjige...
Pročitah knjigu Walter Moers " Grad sanjajućih knjiga" i osjetih snagu napisanog u sebi. U tom gradu se snovi svjetlosnim stazama slobodno kreću, vidljivi u svojoj smirujućoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam srca glazba duša što se gradom snova širi... Treba napisati knjigu, zašuh šapat iz dubina i sjedinih se sa tom idejom... 1987 objavih zbirku pjesama "Odakle dolazi ljepota" i nakon 27 godina odlučih godinama pisano uokviriti u knjigu... Mostovi pod kojima se budim...
Vidim misao koja mi kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra u sjećanju… vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja… progoni me kao nemir, prati kao sjena… odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica… odzvanja kao eho… a onda tišina… gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama… opovrgava samu sebe… dokazuje se vrtloženjem znatiželje… utapa se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest… ne pušta je… guši je… zasjenjuje sve drugo… pokušavam je odagnati…
Promatram predivan komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala… gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu… uzaludno… misao je jača… puštam glazbu… nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju…
Misao je uporna. Nedozvoljava uron u doživljaj mira… srlja u dubinu dok pokušavam izbaciti talog sjećanja… predajem joj se… dozvoljavam joj da me obuzme… da razagna nagomilanu obranu… da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu…
Zaustavljam je na oltaru ognja… posvećujem kozmičkom vremenu… uvodim u njegovu svetost…
Ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja… želim je pretočiti u štivo… pokušavam osmisliti misao koja titra u meni… živa je… vidim njeno paučinasto tkanje… čujem njeno bezglasno titranje među neuronima… osjećam umrežavanje stanica… stvaranje sinapsi…
i njenu opomenu… kao nagovještaj neostvarivosti…
Neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječitost…
nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorljivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…
Nazvah je Arahne, savršenom tkaljom zavjeta nutrine… pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma… uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka…
i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni, kao imago mundi, blista… onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java… ovoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi...
ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život …
Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova 1987- 2007... Zagreb, 2014.
 Oznake: knjiga, biblioteka, Mostovi pod kojima se budim
|
