"Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu, već da joj daje od onoga što u njoj živi, ona joj daje svoje radosti, djelić svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti, sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi… Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili uvećani egoizam."
Erich Fromm
Sinoć smo bili u Vukovaru... film festival... Zdenko Jelčić u ulozi oca... u kratkometržnom filmu "Tanja"... režija Jasna Nanut...
Poslije projekcije filma je doživio ovacije... bila sam sretna i ponosna... ljubav je lebdjela u zraku... sjetih se Frommovih misli... osjetih njihovu istinitost... ljubav je i sudjelovanje u nećijem uspjehu, njegovom usponu na pijedestal trenutka... aplauz i zagrljaji... čestitanja, divljenje njegovoj glumačkoj zrelosti su sinoć dokazali ljubav čovjeka prema čovjeku, glumca prema glumcu...
Jutros pri doručku se nastavilo čestitanje i razgovori o umijeću glume, o energiji koja prelazi rampu, koja se zrcali u pogledu, osmijehu, glasu... glumac je premosnica između pisca i publike...
Lubav je opium sna, eliksir života, peti element ubrizgan u zavojnicu genoma, neuništiva energija, nesalomljiva snaga postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutno hladna kao zimski vjetar…
Ljubav je svećenica na oltaru svetišta u kojem smo kršteni njenim imenom… stvoriteljica uvijek novih premosnica u tkivu iz kojeg izranja naša svjest, majka leptira koji titraju u našoj spoznaji, mentorica našeg znanja, sutkinja naših čina, iscjeljiteljica naših tuga, graditeljica odeona prepnog sonata, simfonija, rapsodija, panoptikuma prepunog statua dragih nam osoba ovjekovjećenih našim sjećanjima, knjižnice prepune misli i osjećanja onih koji s bili prije nas…
Na povratku smo razgovarali o ljepoti doživljaja... U njegovim očima se zrcalila sreća...
Hvala ti što si tu, što dijeliš sve moje ludosti, sva moja mahnitanja i moje uspjehe... hvala ti što si zavoljela moj svijet i ljude s kojima radim...
Hvala tebi što si bio uz mene dok sam radila ono nešto daleko od glumišta, što si zavolio moje prijatelje koji žive izvan svijeta glume i poezije...
Između tebe i mene postoji svetište ispunjeno željama, čežnjama i znatiželjom… u kristalne škrinje pamćenja odlažemo naše prošlosti, naša sjećanja, našu zbilju i naše sne… vrednujemo ih kao
"Neprocjenjivo"
Dijana Jelčić
insert iz filma Tanja i intervju s Zdenkom ne na kraju filma...
manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.
Veselim se vašem posjetu
Linkovi su na blogspot. com
komentare mi možete slati
na adresu ovoga bloga!
svaka dobronamjerna kritika
je kod mene dobrodošla
