Ljubav sve pobjeđuje...
Da, Amor omnia vincit, povjerovah u izreku... predočavala sam si misaonu sliku ljubavi, kako ju je izrazio Prevert, sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...
Pitala sam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi
Vidjeh ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećah toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.
Ona nas gleda smješeći se, govori ne govoreći ništa. Slušala sam je drhteći i zajecala ,
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna...
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...
Bila je to noć bez zvijezda, noć prepuna sparine zgusnute u koprenu snovitosti... bila je to noć tihog umiranja na obroncima bdijenja... besana noć uklesana u sjećanje kao svjedočanstvo puta pokore na kojem su ostale krhotine strahova... noć na kraju dana kanikule... na oltaru pamćenja izgovorih molitvu Siriusu...
Vjetar je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom vode... razbuktali su se potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca...
začuh lavež spašenog psa...
vidjeh ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... kako vida stigmu na duši... u njenim očima se zrcalilo nebo prepuno suza neba... bezimena silueta je koračala kroz pejsaž sna... dolutala iz kobalta noći donijela je zlato svitanja... jutro je objavilo kraj paklenih muka... kovitlanjem oblaka blagoslovilo rađanje mladoga dana...
U fontani zlaćanog svjetla prepoznah osmijeh kamenog Amora...
Iz poezije kapi izlijeće bijela golubica, objavljuje početak novog vremena...
Poglavlje iz knjige umijeće svakodnevnog pokreta sinestezija mi je pomoglo preživjeti tu besanu noć... vjerovala sam u moć ljubavi, vjerovao je i on...
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s internetaOznake: sinestezija
|
