Dinajina svijest o pokretu

petak, 11.08.2017.

Znala sam, ali...



Bila sam nesretna. Zabadala sam nokte u dlanove da bih ublažila bol srca. Srce ne boli, njegova bol je prelamanje iskonskog ritma u zaboravljene otkucaje ili u stampedo podivljale nutrine. Osjećala sam nesklad misli i osjećaja.
Kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu. Ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjene na zidovima prostora. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo panoramom svijesti, sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit budnosti.

Na mojim obrazima se zaustavljaše kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha. Iza granice pogleda je tutnjao život. Znala sam to, ali zvukovi nisu mogli prodrijeti u odaju nutarnje tišine. Kao da sam na njena okna postavila prigušivače, na graničju svijesti i podsvjesti sam naslućivala tonove trombe con sordina . Trubač je stajao je na drugoj obali velike rijeke. U arkadama sjećanja sam osjećala toplinu njegova daha, ali nisam imala snage izaći iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu.

Vidjeh zagrljaj Amora i Psihe, dotaknuh beživotni mramor, osjetih njegovu dušu, u venama naslutih kolanje svete krvi, dozvolih srcu da diše i zakoračih u svijet samoosjetilnosti.
Kristalno jasna slika nečeg bezimenog je zatitrala u zrcalinim neuronima. Bijela svjetlost se prelamala u prizmi spoznaje i odjevala trenutak u dugine boje.

Danas sretna proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku i ipak se odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom uspomena u srcu.

Zatvaram ih u škrinju sjećanja.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova...1987- 2007...
str. 31. Znala sam...



fotografija statue... Amor i Psiha, Antonio Canova, 1793, Louvre, Paris.

Oznake: Mostovi pod kojima se budim
- 10:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !