Vrijeme Lava...
Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.
Miroslav Krleža
Nebo se budi rasprsnućem tišine, govorom oblaka, zanosom vjetra u pomacima vječnosti. Sunce obasjava odaju, utjelovljuje iluziju, oživljava sliku, imaginaciju prošlosti.
U igri svjelostii sjena naslućujem, naslućeno osjećam, sjedinjujem s prividom, uranjam u skrivena
obilježja svjetlosti.
Uranjamo u vrijeme Lava... na obzoru tvoje sudbine je Uranija iscrtala zviježđe ponosite nježnosti... na tvom licu osmijeh djeteta... u tvojim očima boje snovitosti... budim se... osluškujem zvon zvona sa neke daleke crkve... poziv na jutarnjicu...
Sunce izranja iz lazurnog beskraja... nad pučinom iskri magličasta vizija paralelnih svjetova... promatram zrcaljenje trenutka i prošlosti... vidim nas tu i tamo... blješti ponavljajuća ljepota... rađanje i umiranje zvijezda... zlaćani prah zaobljuje iluziju u ogledalo rodoslovlja... u lepšavoj radosti srca čujem odu radosti... ćutim sebe u sebi... sebe satkanu od zrna orgona i niti svemira... osjećam zagrljaj duše i materije... vidim ples sudbinske zvjezde na Levantu... objavu svitanja u dubravi svijesti... osluškujem lepet svilenkastih krila svjetlosti... grli me mladi dan... nagovještaj skladne budnosti u neskladu iskonskog kaosa...
Ti izranjaš iz snovite blizine... na sceni jutrenja se odigrava legenda povratka plemena ptica... svakojutarnja predstava budnosti... lahorasta silueta se spušta na dlan vremena... iz solarnog pehara razlijeva boje, nijansira auru svakodnevice u sliku željene Arkadije... carstvom nevidljivog Pana odzvanja zvuk frule... poziv na zornicu ljubavi...
Ti i ja... tu i tamo koračamo među vlatima trave... u aureoli anime candide slušamo glasove pradjedova... na oltaru svitanja palimo ognjilo sreće... dozvoljavamo srcu kaotično bunilo... ključanje krvi u predklijetkama... smiraj u klijetkama...
Sve nepoznato postaje blisko i moje. Napuštam već viđeno, prestajem se sjećati, u mreni zaborava živim trenutak,
redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja.
Uranjamo u vrijeme Lava. Biti dobija drugačije značenje.
Dijana Jelčić
prva fotografija ... Jasna Marcelić
Oznake: vrijeme lava
|
