Misli, osjećaji, tjelesni osjeti...
Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su energije koje izranjaju iz različitih izvora i sjedinjuju se u rijeku spoznaje, cjelinu koja čovjeka čini svjesnim živim bićem.
Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja spaja nas sa univerzumom, uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja.
Dionizijska opijenost , ta čudesna sinestetska spoznaja o kojoj sam pisala u jučerašnjem tekstu, "Dionizijska opijenost i svetkovina ruža", pretvara vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu unutarnje mimikrije, pa time kinestetska, vanjska slika pokreta prelazi u razumjevanje emocionalne dinamike i geometrije tijela.
Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.
Osjetimo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila uistinu postaju prozori naše duše, okna kroz koja možemo sami sebe vidjeti, čuti, omirisati. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.
Promjenimo smijer gledanja, uronimo pogledom u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u naš unutarnji svemir. Otvorimo oči širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom čudesnom kristalnom zamku nam se možda, iz jednog zamagljenog zrcala, smješe zagrljeni Kairos, bog sretnog trentka i boginja Fortuna. Tu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena Ljubav.
Kroz okna naše duše struji svježina života i budi čuđenje i žudnju u nama, te davno možda davno zaboravljene osjećaje. Pogledajmo bolje iz odmagljenog zrcala nam se uistinu smiješe sretni trenutci, blješteće kapljice rijeke našega života. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz kristalnu prizmu našeg unutarnjeg svemira tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima.
Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor nezaustavljive rijeke vremena.
Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode, u kristalnom zamku naše duše blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenutci našeg postojanja.
Dijana Jelčić... na donjem linku opširan opis...
Osjećam, dakle postojim Oznake: osjećam, dakle postojim
|
