Sokratova obrana.
Sokrat je rođen 470.g. a umro 399.g. pne., od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti.
"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On je na to uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vem nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene i na koncu bio zarobljen, optužen i osuđen na smrt, jer je po mišljenju porote zaluđuivao mladež i hulio bogove.
Sokrat je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.
Drugi su poslije njega pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja.
A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi.
Ljubav pripitomljava strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna.
Bio je ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim što se u njima krije. Upravo je to traganje za onim opće vrijednim ključno za razumijevanje njegovog filozofiranja. Sokrata je bio protivnik sofista i njihovog subjektivizma i relativizma. Za razumijevanje njegovog sustava, kao i sustava bilo kojeg drugog filozofa, potrebno je poznavati i kulturne i političke prilike koje vladaju u sredini u kojoj on živi.
Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija se počela prodavati na trg, srcu grada, na tadašnjoj pozornici Sokratova djelovanja.
Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa svemira svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike.
Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta, a prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, ali i filozofije uopće.
Po Sokratu metoda vođenja dijaloga ima dvije faze:
Ironija, dovodi sagovornika do saznanja da ništa ne zna o onome što ga učitelj pita. Poznata rečenica, "Znam da ništa ne znam". (To je ironija).
Majeutika, u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja, "porađanja istine" (majeutika- babička vještina).
Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja.
Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori iz kojih možemo nešto naučiti o Sokratu i njegovom načinu razmišljanja djela:
Ksenofontov Život Sokratov,
Aristofanove Oblakinje,
Aristotelova djela i
Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.
Za vrijeme suđenja mu je nuđena mogućnost odlaska u progonstvo, ali dosljedan svojim moralnim načelima, Sokrat to odbija i radije prihvaća smrtnu kaznu, te umire ispivši otrov. Njegovu obranu pred sudom je opisao njegov učenik Platon.
Apologija- Obrana Sokratova
I sad ja odlazim, vi ste me odsudili na smrt, a na te tu udarila je istina žig pakosti i nepravednosti. I ja ostajem kod svoga prijedloga, pa i oni. Pa to je možebit negdje tako i trebalo da bude i mislim, dobro je……
A sada želim proricati, suci, vama koji ste me odsudili. Pa i jesam već ondje gdje ljudi najviše proriču kad im je mrijeti. Ta velim, ljudi, koji ste mene smakli, stići će vas kazna odmah poslije smrti moje, mnogo teža, Zeusa mi, nego ona kojom ste me pogubili; jer sada ste to uradili u misli da ćete se osloboditi te nećete odgovarati za svoj život, ali će vam se sasvim protivno - tako ja mislim - dogoditi. Više će ih biti koji će vas ispitivati; njih sam ja sada zaustavljao, ali vi nijeste vidjeli.
I bit će ljući koliko su mlađi; i vi ćete se većma jediti. Jer ako mislite da ćete, ubijajući ljude, zadržati koga da vas ne grdi zato što ne živite pravo, pravo ne sudite. Ta ovakav spas niti je baš moguć ni lijep, već onakav je ponajljepši i ponajlakši kad ne braniš ostalima, nego sebe pripravljaš kako ćeš biti što bolji. To sam dakle vama, što ste me na smrt odsudili, na rastanku prorekao.
A prosudimo i ovako, da ima mnogo nade, da je to dobro! Ta smrt je jedno od dvoga: ili je takva, te mrtav nije ništa niti ima ikakvo osjećanje o čemu, ili je , kako se govori, upravo nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. Pa ako nema nikakva osjećanja, nego je kao san kad tko spava a ne sanja ništa, divna bi blagodat bila smrt.
Ja mislim, kad bi trebalo da netko odabere onu noć kad je tako zaspao te mu se ništa ni usnilo nije, pa kad bi trebalo da ostale noći i dane života svoga usporedi s tom noći i da razmisli i kaže koliko je dana i noći slađe od one noći proživio u svom životu, mislim, ne bi ih samo kakav običan čovjek nego i veliki kralj perzijski lako izbrojio prema ostalim ostalim danima i noćima.
Ako je dakle smrt takva, blagodat je, velim. I ovako mi se cijelo vrijeme ne čini ništa više nego jedna noć. A ako je opet smrt seoba odavde na drugo mjesto, te je istina što se govori, da su doista ondje svi pokojnici, kakvoga bi onda većeg dobra bilo od ovoga, ljudi suci?
Jer dođe li tko u Had i riješi se tih nazovisudaca i nađe prave suce, za koje se i kaže da ondje sude - tako Mino, Radamant, Eak, Triptolem i drugi koji su između polubogova bili pravedni u životu svom – zar će loša biti seoba?
Ili opet da se sastanete s Orfejem, Musejm, Hesiodom i Homerom- što bi tko od vas za to dao? Ma želja me stotinu puta umrijeti ako je to istina. (....) A što bi bilo glavno, provodio bih vijek ispitujući one ondje i istražujući, kao ove ovdje, tko je od njih mudar, tko li misli, a nije.
Što bi tko, suci, dao za to da ispita onoga što je na Troju poveo onu silnu vojsku, ili Odiseja, ili Sizifa, ili sijaset drugih, i muškaraca i žena, što bi ih tko mogao navesti? S njima se ondje razgovarati i boraviti i ispitivati ih, to bi bila neizmjerna sreća. Svakako za to valjda oni ondje ne ubijaju. Ta i inače su sretniji oni ondje od ovih ovdje, pa su još sve ostalo vrijeme besmrtni, ako je iole istina što se govori…….
Nego i vi, suci, budite puni dobre nade prema smrti i držite jedino ovo za istinu: nema zla za dobra čovjeka, ni živa ni mrtva, a bogovi vrednuju djela njegova. I nije mi se to sada samo od sebe dogodilo, nego mi je jasno da je po me bilo bolje da već umrem i muka se riješim. Zato i nije mene nigdje znak odvratio te ja bar nijesam baš kivan na one što su me odsudili i tužili. Ali me opet nijesu s tom mišlju sudili i tužili nego zato što su mislili da mi škode. To ih je vrijedno koriti.
Ovoliko ipak molim: sinovima mojim, kad poodrastu, osvetite se, ljudi! Dodijavajte im isto tako kao što sam ja vama dodijavao, ako vam se čini da se brinu prije za blago ill drugo što nego za krepost i ako budu mislili da su nešto, a nijesu ništa! Grdite ih, kao ja vas, da ne mare za ono za što treba i da misle da su nešto, a ne vrijede ništa. I budete li to ovako radili, pravo će se to od vas dogoditi i meni samome i sinovima.
Ali već je vrijeme poći - meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko no Bog.
|
