Poezija vode
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode
Od mene samo sjećanje ti osta
i jedna rijeka za ljubavi što vapi
i nešto malo izmrvljena bola
i čudna, ćudna poezija kapi.
Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana
Da ja sam umro i više me nema
na mome grobu tek trubadur piše
u tvojoj kosi tuga vjetra spava
i čudna, čudna poezija kiše.
Kada naš izmišljaj oživi u izmišljaju izmišljaja tada uistinu znamo da smo to mi. Maštarije su najljepši dio postojanja, to je onoj predivni svijet u kojem smijemo i možemo i trebamo biti samo mi, mi bez prošlosti u imaginaciji, u tim trenutcima, dohvatljive sreće.
PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno od ‘korisnih’ mentalnih aktivnosti. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja."
A Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi" odabira četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika.
Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju.
U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi.
Naslov gornje pjesme, "Poezija vode" je već davno bio za mene izazov za razmišljanje o VODI, tom čudesnom elementu koji život znači.
Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti informacije tvrdi nam današnja znanost i tu tvrdnju potvrđuje prikazivanjem zvučnih filmova u kojima kristali vode pri mjenjaju melodija, mjenjaju svoj oblik.
Poslušajmo devetu simfoniju i zamislimo si ples kristala pri kojem treperave zvjezdice postaju devetokraki kristali.
Kako voda zna da je ovo bila 9. simfonija?
Voda oživljava, voda hrani, voda liječi, voda sjedinjuje nebo i zemlju, voda je život u životu. Iz mora odpleše do neba i tka oblake, a onda se kao suze neba vraća u rijeke i jezera, vraća se na zemlju biljkama cvijeću i čovjeku, a onda napuštajući čovjeka odlazi u rijeku, more, oblake. Voda svojim vječnim preobražavanjem i mjenjanjem oblika zatvara krug svog i čovjekovog postojanja.
Dok živi u čovjeku, voda očito živi s čovjekom, sudjeluje u njegovoj svakodnevici, živi njegova raspoloženja, proživljava njegove osjećaje.
Dakle prihvatimo vodu kao živo biće, neka ona bude Voda koja razumije, osjeća, pamti.
Kada se ponovo vrati u prirodu, voda nastavlja proces autopoiese, proces dinamičke samoorganizacije svog postojanja i sjedinjujući se sa drugim molekulama vode i širi i izmejnjuje informacije zapamćene u vremenu kada je bila u čovjeku.
Ovo je moje slobodno razmišljanje o znanstvenoj teoriji nazvanoj memorija vode. Tako ja sebi objašnjavam kako voda pamti tonove i kako voda osjeća i čuje razliku između ritma 7 ili 9- tu Bethovenov- u . simfoniju, prepozna ih i plešući svoj vječni ples oblikuje sedmero ili devetokraki kristal.
Slap ljubavi
U dječjim i mladalačim snovima, potaknuta Cesarićevom poezijom, njegovom pjesmom "Slap", napisah ovaj pjesmuljak o ljubavi........Smije li se krasti ritam srca stvarnih pjesnika????????? ....
"Ukrala" sam ideju pjesnika da izrazim svoj osjećaj.....krađa u poeziji je moguća, ali moramo uvijek navesti izvor iz kojega se napajamo da bi naši pjesmuljci dobili ozračja naše duše..... oni koji kradu, a ne priznaju da kradu, su kradljivci tuđih snova, a to je najtužnije svojstvo ljudskoga uma.........:-)))
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena
u bisere pretvorena,
ljubav ta božanska niska
prosu slap ljepote
svjetlucave kapljice sreće,
božansih ruku djelo,
te slavljene, oslikane i opjevane
ljepotice ljudske dobrote.
U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute
mjesec taj pustolov noći s
perlama se igra i ljestvama svetim,
slijedi tajnovite rute
i možda nesluteći prelazi
drevne Jakobove pute.
U beskaju vječnom, u plavetnilu snova,
u bisernom dvorcu eonima znana,
milenijima okrunjena,
zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći
bisreni slap poklanja putnicima noći.
Biserna niska,
iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena,
početkom svojim dodiruje kraj,
ouroboros, simbol sjedinjenja,
čeka na osjećaje snene
da sunčana joj otvori vrata za sve one duše
i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje.
Nebeska rijeka, čudesni slap snova,
niska pjesnikove duše,
bljesak jedan u čudo slijeva
iz kojeg uistinu izrasta iskri slap,
a
u ljepoti božjega oka opijena uživa
ponajmanja, samosvjesna,
ljudska oživjela kap.
Biserni je dvorac, univerzum svijesti.
perle se u nisku slažu redom
na tom Jakobovom putu
će se putnici na ljestvama sresti
i
sve će se događati božanskim slijedom.
Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav,
biserna kap božje ljepote
postade znak ljudske dobrote.
Dok slušamo neku nama dragu melodiju mi budimo, možda u ovom trenu uspavane, kristaliće vode u sebi. Vltava ta čudesna voda sjedinjena u predivne, nezaboravne tonove vječne melodije budi u meni ljepotu postojanja. Voda u meni pleše, trepereći se sjedinjenjuje kapljicama rijeke i ja osjećam kako postaje homeoterapeut za cijelo moje tijelo.
Voda, koju nosimo u sebi, tako postaje lijek koji sami svojim sudjelovanjem u poeziji vode stvaramo i sjedinjujemo se svaki sa svojom poezijom života kojom potvrđujemo sebi i drugima svoju istinu o životu.
|
