Dinajina svijest o pokretu

Dianoetika, umijeće razmišljanja i konstruktivan dijalog.

Dianoetika, pojam koji potječe od Aristotela i Platona, se tumači u riječnicima stranih riječi, na svim jezicima svijeta, kao umijeće razmišljanja.
Misao je osnova konstruktivnog razmišljanja, a pošto je misao matreijalizirani osjećaj ona je i osnovna snaga koja je čovjeka učinila čovjekom.

Misao

Još nitko nikad
Misao slobodnu
Kopljem laži
Uspio ubiti nije
A pokušali
Silnici su mnogi.......... Miško moj virtualni prijatelj

Moto, moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" je:

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima.

Pokret je prema tome misao, pa ako misao izaziva drugu misao to onda znači pokretom izazivamo novi pokret.

Misao je materijalizirani osjećaj, a pokret je vidljivi dio univezuma misono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Pitanje koje se ovdje postavlja je što je misao iz koje proizlazi pokret i kako odrediti koja je to prava, kvalitetna i kreativna misao koja naš pokret pretvara u naše umijeće.

Čini nam se da živimo u kaotičnom vremenu, punom ideja koje se sukobljavaju isprepliću i nadopunjuju u vremenu reformi i promjene paradigmi.
Ponekada smo čak i uvjereni da je, upravo ovo naše vrijeme takvo, jedinstveno i neponovljivo. Ali toga je bilo od kad je svijeta i vijeka.Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Do kraja određene i definirane činjenice, nepobitni zakoni koji se bez pogovora moraju izvršavati ulijevaju sigurnost, ali je to sigurnost žabokrečine, netalasanja u ustajaloj močvari svakodnevice.

Čovjekov život se u takovoj svakodnevici guši. Kao što ne bi mogli živjeti od čistog kisika tako i u čistoj racionalnosti univerzuma utjelovljenog uma, naše tijelo postaje okovano emocionalnim sterilitetom.

Priroda je kreativna, ona izrasta iz svoje multidimenzionalnosti sjedinjavajući u sebi zakone mikro i makro svijeta. Univerzum se širi nekom još nedodvoljno objašnjenom energijom, a u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije u kojima se krije tkivo svemira koje svojim postojanjem ostvaruje i potvrđuje i naše svijesno postojanje u svemiru.

Cvjetanje tisuća ideja, doduše stvara privid kaotičnosti, ali kretivna misao, u čijim je temeljima usidren osjećaj autonomije i otvorenosti, će znati stvoriti nove, prave, vrijednosti i utrti put, nekim, drugim oblicima stvaralačke energije.

Čovjek je razumno biće i on doista može dugoročno i ciljano razumno djelovati. Nerazum, proizašao iz gluhoće unutarnjih osjetila kojim je čovjek, bez sumnje također obdaren, je samo privremeno skretanje s pravoga, ustvari jedinog puta, kojim je hominid kročio da bi postao čovjek.

Tijek evolucije je nezaustavljiv. Njen nepresušni izvor se krije u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, izvor iz kojaga je potekla rijeka našeg vremena kojom od samog početku razvoja vrste čovjek, plovimo. U toj velikoj rijeci bez povratka se isprepliću virovi osjećaja i bujice misli i u končnici postaju istina našeg života.

Umijeće razmišljanja, pored ostalog, za mene znači i svjesno spoznavanje svoga tijela, znači naše sjedinjenje univerzumom misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, znači doista osjetiti osjećanje osjećaja u tijelu, osjetiti sva njegova stanja, a onda iz osjećanja osjećaja izrastati umijećem razmišljanja u novo osjećanje osjaćaja.

Dianoetikom, umijećem razmišljanja mi sami sebi i za sebe kreiramo svijesnost o tijelu i pokretu. Taj misaono- osjetilno- osjećajni proces nam otvara bezbroj mogućnosti, to je proces koji nas iz dana u dan obogaćuje novim spoznajama, novim mogućnostima ali nam otkriva naše nedostatke.

Ti novo otkriveni nedostatci nisu uvijek navedeni, kao primjeri, u medicinskim knjigama, njih nemaju prijatelji s kojima diskutiramo problem, nema ih nitko da nas samih.
Jedan od naših nedostataka je osjećaj boli, uzrokovan poremećajem ravnoteže i sklada u geometriji našega tijela. To je razlog zbog kojeg ne bi smijeli osjećaj boli uspoređivati sa osjećajima boli kod drugih.
Susjedova bol u križima je, sigurno uzrokovana nečim drugim, zato kod njega pomaže neki oblik terapije koji kod nas ne djeluje efikasno.

Svaki čovjek je svoga tjela gospodar i svatko od nas bi trebao naučiti razumijevati govor svoga tijela da bi mogao s njim misaono- osjetilno- osjećajno komunicirati.

Vjeruje te mi to je osnovna komunikacija koju je čovjekov mozak u svojoj evoluciji vodio s čovjekovim tijelom. To je bio nonverbalni razgovor pri kojem su se tijelo, mozak i um upoznavali omogućavali jedan drugome razvoj i djelovanje.

Pokret nije samo mjenjanje mjesta u prostoru, nego najkompliciraniji oblik razmišljanja. Tjelesnost, kojoj smo promjenuli ime u univerzum uma u kojem se širi energija naše osobnosti, je energija iz koje proizlaze naše misaono, osjetilno i osjećajno "Ja".

Jedno od tih "Ja" postavlja pitanje, a tijelo, refleksno ili posrednim putem, voljnom motorikom odgovara pokretom. Svakodnevni pokret je kombinacija refleksa i voljne motorike.

Da bi uopće razumjeli kako mišlju i stvaranjem misaonih slika možemo osjetiti i spoznati pokret, kako ga pri tome možemo mjenjati i utjecati na njega, moramo prvo nešto znati o samoj neurofiziologiji pokreta.

Što je uistinu pokret?

Bol je jedan oblik pokreta, pokret izazvan tuđim ritmom u nama, koji onda narušava geometriju našeg tijela. Narušvanjem sklada geometrije taj pokret oblikuje unutar našeg tijela nama neki strani preostor. Osjećaj boli proizašao iz razgrađujućeg ritma postaje naša neugoda. Mi tada nesvijesno prestajemo koristiti i izvoditi pokrete koji proizlaze iz narušenog prostora u tijelu, a naša svijesnost zaboravlja nekadašnji, pravi oblik pokreta.

Da nebi postali stranci u vlastitom tijelu, nesmijemo dozvoliti tom tuđem ritmu da u nama svojim ritmom stvara, nama sve više nepoznatog prostora i da nam krade osobni ritam.

Umijećem razmišljanja mi možemo taj neugodni osjećaj boli pretvoriti u misaonu sliku narušenog prostora, služiti se njom kao dokazom protiv boli, upotrijebiti je pri misaono- osjetilno- osjećajnoj komunikaciji između univerzuma našega uma, tijela i pokreta.
Tijelo, svijesnost i mozak, neprekidnim međusobnim umijećem razumjevanja, prepoznaju mijesto na kojem se usidrio taj nepozvani gost u nama.
Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama, je snaga i umijeće našeg pravilnog djelovanja u svakodnevici.

Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju tereta. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i oblikujemo stvarnost u kojoj živimo.

Filozofsko razmišljanje, koje je u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno, treba ponovo postati praksa.

Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih previranja. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica.

Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja i istinska svijesnost o tijelu.

Pri filozofskom razmišljanju, često dolazi do nesporazuma jer se u našu misaonu rijeku upliču tuđe misli.
Osobna misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do ostvarenja umijeća razmišljanja.

Mi imamo povjerenje u znanje stručnjaka, naučili smo tražiti pomoć na pravom mjestu. Taj, uzajamni, rad je potreban da bi društvo funkcioniralo, ali pri tome smo postali i pasivni konzumenti tuđih usluga, a ta pasivnost postaje problem, kada se radi o vlastitom tijelu.

Na ovom mjestu moram spomenuti veliku promjenu paradigme u znanosti, jer tom promjenom, čovjek postaje, za medicinu kompleksniji i kompliciraniji.

Tom promjenom paradigme je čovjek, u svojoj cjelovitosti, postao za liječnika i fizioterapeuta, nepoznanica koju nemože naučiti iz knjiga. Slijedeći tu promjenu u znanosti i osnova svakog oblika terapije izrasta iz konstruktivnog dijaloga pacijent terapeut, dijalog u kojem dostižemo međusobno upoznavanje i povijerenje.

Terapeutu ne koristi puno njegovo teoretsko znanje, ako ne uspije sa pacijentom uspostaviti konstruktivan dijalog, ako ne navede pacijenta da počne razmišljati o uzrocima njegovih tegoba. U konstruktivnom dijalogu, terapeut ciljano postavljenim pitanjima s vremenom dobija i konkretne odgovore. Potičući pacijenta na umijeće razmišljanja terapeut nauči pacijenta da točno opiše i objasniti svoj problem. Ako terapeut ne sazna šta pacijent radi, kako teče njegov dnevni program, kako provodi svoje slobodno vrijeme, ne može mu ponuditi djelotvornu terapiju.

Stručno postavljenim pitanjima terapeut može dobiti pravi odgovori, tek onda, ako pacijenta stvarno nauči ostvarivanju svijesti o tijelu i pokretu koji mu stvara problem.

Uvjet svjesne spoznaje boli, ali i njene pravilne interpretacije, je misao pretvorena u osjećaj, misao izrasla iz mjesta događaja.

Misao inducira znanje potrebno za život.

Veza tijelo- mozak, to je most nastao neprekidnim titrajima bioenergije tj.misao na izvoru i ušću, misao prizašla iz osjećaja. Mišlju osjećamo, ali i reagiramo na podražaj. Misao, revolucija 21-vog stoljeća koja se događa u našoj glavi, je izvor kreativnog potencijala u svakom čovjeku.

Tijelo misli, ali kad, uzdrmano bolom počne misliti samostalno, tada dolazi do funkcionalne amnezije jer se zbog osjećaja boli prekinula prava komunikacija tijelo- mozak, pa mozak dobiva, samo, informaciju -" bol" i pamti samo nju, zaboravljajući oblik pokreta.

Informacija ide najbržim putem do onih djelova mozga koji pamte automatizme i reagiraju refleksno na podražaje. Svjesnost o tijelu postaje osjećaj boli, a u univerzumu našega uma se pojavio nepozvani gost na slavlju naših osjetila.
Integracijom i interakcijom misaonog- osjetilnog- osjećajnog "Ja " i tijela, s mislima kao vodećom energijom u tom integracionom procesu, otvaramo vrata stvarnog postojanja u univerzumu, dakle intelektualnog usmjeravanja, pa tako postajemo vladari svojim osjetima i osjećajima.

Pasivnim konzumiranjem liječnikovog znanja i pomoći, više si odmažemo nego pomažemo.
Kada se odlučimo na promjene u stanu, kupovanjem novog namještaja, mi razmišljamo o prostoru i njegovom uređenju, kombiniramo u mislima gdje ćemo postaviti stol, a gdje fotelju. razmišljamo o bojama i dizajnu i znamo prodavaču točno reći šta želimo.

Pri odlasku liječniku, znamo jedino da nas boli, obično ne znamo točno niti kad je bol počela, a o razlogu njenog početka uopće ne razmišljamo.

Spoznati bol na izvoru, znači misliti tijelom, osjetiti emociju koja iz nje proizlazi je početak misaone gimnastike, a usmjeravanje senzualne energije je igra s misaonim slikama i ideokinezom.

Bol nepoznate geneze je česta dijagnoza u lječničkim praksama. Integralni rad liječnik- pacijent, konstruktivan dijalog, je put ka pronalaženju dobre i efikasne terapije. Ono što je dobro za jednoga pacijenta, ne mora biti dobro za drugoga.
Liječnik, sa najboljim znanjem i najrazvijenijom profesionalnom etikom, nije u stanju otkriti :

sve one male duševne tajne,
skrivene osjećaje, koji su se pretvorili u emocinalni izraz nepravilno izvođenim pokretima,
sva kriva opterećenja kralježnice,
na krivom mjestu zaustavljene pokrete ruku i nogu,
razloge krivog držanja glave, a time često i
nastajanja glavobolje,

ako ne uspije od pacijenta dobiti potrebne podatke.


Dianoetika, umijeće razmišljanja, je jedno od osnovnih svojstava koja bi trebali razviti, a onda i njegovati u sebi. Misliti univerzumom misaono- osjetilno, osjećajnog u sebi, je proces stalnog učenja, put ka ostvarivanju demokracije tijela, njegovo oslobađanje iz okova neznanja i stvaranje okvira za kreativnu svakodnevicu.
Tek tada, obogaćeni znanjem o sebi samom, možemo dobiti i pravu stručnu pomoć, koja onda, usmjerena zahvaljujući pravim informacijama može biti i efikasna.

Tkivo svemira

Autor knjige "Tkivo svemira" Brian Greene diplomirao je na Harvardu, doktorirao na Oxfordu, a danas je profesor matematike i fizike na sveučilištu Columbia. Jedan je od vodećih svjetskih teorijskih fizičara i zaslužan je za mnoga prijelomna otkrića s područja fizike superstruna.

Možda je svemu bio kriv Camus i njegova knjiga "Mit o sizifu". Greene piše o trentku kada su tonovi Camusovih misli postale svjetlost njegova razumjevanja, o trenutku kada je razumio početak Camusove knjige.

."Doista postoji samo jedan istinski filozofski problem, a to je samoubistvo.........Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije...Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."
Nakon duge ideološke opčinjenosti Camusovim idejama i poimanjima svemirskog prostora i bitka, Greene je sjedinio svoja filozofska razmišljanja sa razmišljanjima fizičara. Tako je postao znanstvenik koji stremi objašnjavanju i prodiranju u tajne svemira na svim mogućim razinama.

Ostatci Camusov- ih razmišljanja su još uvijek u njemu pa se osnovno pitanje koje muči Greene- a tiče toga što je ustvari stvarnost i realnost. On nam svojim razmišljanjima pokušava približiti apsurde koje nesvijesno živimo i vječno je na tragu razvoja ljudskog poimanja svemira i njegovog supstrata, tkiva koje ga čini takvim kao što jest. U svom objašnjavanju Greene se istovremeno dotiće shvaćanja klasičnih fizičara i razumjevanja novonastajuće desetodimenzionalne M-Teorije.

Objašnjavajući tu složenu teoriju na jedan gotovo poetični način pisac se u potpunosti uspijeva približiti jednostavnom čitatelju, otkrivši se, kao pisac koji na najbolji mogući način predstavlja i popularizira znanost, kombinirajući priznatog stručnjaka u svom području djelovanja sa svojom sposobnošću da čak i pojmove i događaje izražene složenim matematičkim formulama objasni na taj način da one postaju dostupne gotovo svakome premda treba reći kako su i takve složene formule u obliku bilježaka dio ove izuzetne knjige, za sve one kojima ne trebaju dodatna pojašnjenja.

Preko 200 stranica ove knjige Greene je posvetio pojavama poput implikacija kvantnih djelomičnih zapleta širom svemira što pokazuje kako svemir nije ono za što smo ga smatrali te kako moramo prihvatiti kako u kvantnom svemirskom prostoru postoji određeni zaplet kroz vrijeme kao i kroz prostor što je teško prihvatljivo objašnjenjima običnog jezika i prostoga zemaljskog razmišljanja.

U preostalim poglavljima knjige Greene razmatra moderne varijante vremensko-prostornih fenomena u kozmologiji te piše o teoriji struna, toj čudesnoj teoriji koje je on inače jedan od glavnih zagovaratelja.

U svakom slučaju ova knjiga bi trebala kao izuzetno zanimljiva i za sive stanice ljudskog mozga poticajna pronaći svoje mjesto u mnogim kućnim bibliotekama.
"Tkivo svemira" je čudesna knjiga. Čitajući je postalo mi je jasno koliko malo znamo o beskraju našeg postojanja.Ovo je knjiga dalekih dometa i širine ali u suštini predstavlja pitanja i pokušaje odgovora na set pitanja o svemiru i vremenu.
Greene nam odmah na početku, u samom uvodu knjige, piše da prostor i vrijeme tvore tkivo svemira ali odmah priznaje da su ti pojmovi još uvijek obavljeni tajnom.

Što je prostor?
Je li prostor uopće "nešto"?
Što je vrijeme?
Da li su oni stvarni fizički objekti ili samo korisne konvencionalne ideje? Da li vrijeme ima početak i da li ima smjer, ploveći od prošlosti ka budućnosti?
Može li svemir postojati bez prostora i vremena?
Što o tome kaže fizika superstruna?
Možemo li putovati u prošlost?
Kako funkcionira kvantna teleportacija?

Tragom tih pitanja Greene nas vodi na čudesno putovanje kroz dublje znanstveno tumačenje i razumjevanje svemira.

Naše putovanje tim beskrajem nas uvijek iznova vraća drugom, srodnom pitanju, koje je sveobuhvatnije i zbog toga je na to pitanje i teže odgovoriti.

Što je stvarnost?

Nama, ljudima, dostupno je samo naše unutarnje iskustvo percepcije i razmišljanja, pa nam se samo od sebe odmah postavlja i slijedeće pitanje.

Kako možemo pouzdano znati jeli to što mi percipiramo istinski odraz vanjskoga svijeta ili je to samo naše osobno zrcaljenje svijeta u našim glavama?
Filozofi su oduvijek bili svjesni toga problema, oni već tisućljećima pokušavaju razsvijetliti to ljudsko neznanje.

Filmski redatelji populariziraju tu tajnovitost naše spoznaje pričama o umjetnim svjetovima stvorenim promišljenom neurološkom stimulacijom, svjetovima koji postoje samo u svijesti protagonista u tim futurističkim filmovima.

A fizičari poput Greene- a bolno su svjesni da stvarnost koju opažamo, materija koja evoluira na pozornici prostora i vremena, možda ipak nema mnogo veze s vanjskom stvarnošću, ako ta stvarnost uopće postoji.

Mnoga pitanja koja Greene u knjizi postavlja sebi i nama ista su ona nad kojima su, u različitim oblicima i u različitim povijesnim razdobljima, čelo mrštili Aristotel, Galileo, Newton, Einstein i mnogi drugi.

Budući da nam on u ovoj knjizi približava znanost u njenom nastajanju, mi čitajući je možemo pratiti kako je davni naraštaj znanstvenika vjerovao da je odgovorio na ta pitanja i kako su njihovi nasljednici oborili njihove teze pronalazeći nove svrsishodnije odgovore.
Znanstvenici iz stoljeća koja su slijedila su te odgovore razrađivalai i iznova tumačili.

"Tkivo svemira" namijenjeno je ponajprije širem čitateljstvu koje ima malo ili nikakvo prirodoznanstveno obrazovanje, ali želi razumjeti mehanizam univerzuma i to ga potiče na bavljenje zamršenim i izazovnim pojmovima, čudesnom tematikom koja se bavi najsitnijim djelićima iz kojih je satkan univerzum i mi u njemu.

Kao i u svojoj prvoj knjizi, "Elegantni svemir" , Greene se nije udaljavao od strogo znanstvenih zamisli, premda je izostavio matematičke pojedinosti u korist predivnih metafora, analogija, priča i ilustracija kojima nam slikovito približuje to još uvijek nedovoljno razjašnjeno porijeklo postojanja.

Kada slijede najzahtjevniji odjeljci u knjizi, on upozori čitatelja na to i daje kratke sažetke za one koji odluče površno pročitati ili preskočiti te, stručnije rasprave. Tako bi čitatelj trebao pratiti put otkrića i steći ne samo znanje o današnjem fizikalnom pogledu na svijet nego i razumjeti na koji način i iz kojeg raloga je taj pogled na svijet proizašao.

Studenti, revni čitatelji znanstvenih tekstova, pedagozi i stručnjaci također bi mogli u ovoj knjizi pronaći za sebe mnogo zanimljivoga. Premda u početnim poglavljima Green piše o nužnoj, ali standardnoj, općoj građi, o relativnosti i kvantnoj mehanici, pitanje supstancijalnosti prostora i vremena izlaže na ponešto neuobičajen način.

U mnogim poglavljima on se dotiće širokog spektra tema kao Bellov teorem, eksperimente s odgođenim izborom, kvantno mjerenje, ubrzano širenje svemira, mogućnost proizvodnje crnih rupa u akceleratorima čestica sljedeće generacije, da nabrojim samo neke, ali on na taj način ipak upoznaje čitatelja s većim brojem najintrigantnijih i najspornijih suvremenih teorija.

Čak ni knjiga ovog obujma ne može iscrpno izložiti široku tematiku prostora i vremena. Usredotočimo se na ono što je Greene smatrao uzbudljivim i bitnim za stvaranje potpune slike stvarnosti koju nudi moderna znanost.

Vjerujte mi ova knjiga nam otvara mnogo prozora kroz koje možemo zaviriti u sebe same i prodrijeti u dubinu beskonačnosti i vječnosti.

Oznake: tkivo svemira

Peta dimenzija iliti peti put

Kada su profesora Wolfa Singera, poznatog njemačkog istraživača mozga, pitali; da li je na svom putu kroz mozak pronašao sjedište duše?

" Ne" odgovorio je "duša spada u područje metafizike."

Njegov problem je, već, u samoj definiciji duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda ne spada u područje prirodnih znanosti i u to se može samo vjerovati. Prof. Singer je nakon dugogodišnjeg rada na Max- Plank institutu za istraživanje mozga u Frankfurtu, došao do zaključka da u mozgu nema jedno određeno mjesto gdje bi se smjestila svjesnost, kao što je davno vjerovao Descartes, smjestivši ga u epifizu i nazvavši promatračem.

Singer tvrdi da je naša spoznaja, mnoštvo razbacanih procesa u mozgu, koji nastaju paralelno. Ti procesi su su čudesno međusobno povezani i čine cjelinu spoznaje. Još uvijek se ne da objasniti kako iz tih procesa nastaje iskustvo," ja"- perspektive. Problem "ja"-konstitucije se ne može riješavati studirajući samo jedan mozak, nego se mora socijalnom interakcijom, više osoba, čak više različitih grupa ljudi, izvući zaključak o njihovom međusobnom doživljavanju i spoznaji.

Biološkom evolucijom je rastao kompleksitet mozga i njegova mogućnost interpersonalnog diskursa , što je na koncu stvaralo i kulturu. Iz toga zaključujemo, da u ranoj embrionalnoj fazi razvoja mozga, sigurno nema grupiranih nervnih stanica koje već imaju kvalitete doživljaja, svjesnosti i spoznaje. Ta svojstva se razvijaju kontinuirano. Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju stvaratia apstraktne koncepte- ne može govoriti, niti razumjeti. Prođe dvije do tri godine do stvaranja "ja"- koncepta, do momenta kada je dijete u stanju sebe samoga prepoznati u ogledalu.

Šta se dogodi, kada i kako se stvori jedan cijeli svijet u mozgu? Evolucijom je došlo do povećanja volumena mozga, a ne njegove strukture. Povećanjem volumena se povećao i njegov kapacitet, a time i njegova funkcionalnost, dokazana kroz govor, razvoj kulture, rješavanje matematičkih zagonetki, spoznaje sebe samoga i filozofiranja. Ako postanemo svjesni i spoznamo tu činjenicu, možemo te kapacitete koristiti i to funkcionalno učiniti još funkcionalnijim.

Wolf Singer zaključuje, da je mozak, na koncu, produkt našeg odgoja, te se njegove mogućnosti mogu usmjeravati, formirati i kontinuirano povećavati.

Da li je svjesnost samo velika iluzija?

Filozof David Chalmers se pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj. On naziva taj proces magijom, nešto kao pretvaranje vode u vino.

Koliko je shvatljivo nešto neshvatljivo?

Dogodi se u izvjesnom trenutku našeg života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, nešto novo, do tada nepoznato, kao što su nekad bile materija i sila, a slično pokretu kojeg želimo postati svjesni. To, za nas neshvatljivo je naša svjesnost.

U svom govoru: "O granicama spoznaje prirode", na kongresu prirodoslovaca u Leipzigu 1872 godine, na to je već upozorio slavni fiziolog Du Bois-Reymond, tvrdeći da se ne vidi kako bi iz gibanja atoma proizašli osjećaji i mišljenje:

"Kakva zamišljena veza postoji izmedu određenih gibanja određenih atoma u mojem mozgu s jedne strane i s druge strane činjenica koje su za mene prvobitne, ne dalje rastavljive i neosporne: ja osjećam bol, ja osjećam ugodu, kušam slatko, mirišem ružu, čujem ton orgulja, vidim crveno, a odatle izlazi sigurnost: dakle ja jesam? Skroz-naskroz i zauvijek je neshvatljivo da određenom broju atoma ugljika, vodika, dušika itd. ne bi bilo svejedno kako oni leže i gibaju se, kako su ležali i gibali se i kako će ležati i gibati se. Nikako se ne vidi kako bi iz njihova sudjelovanja mogla nastati svijest."

Uistinu je već Du Bois-Reymond postavio granice klasičnoj fizici, što je postalo jasno tek kvantnom teorijom.

Svakako je, prijelaz od klasične fizike na kvantnu teoriju bio najveći podvig ljudskog duha, a kamo vodi - krije se još uvijek u paradoksima, zagonetkama i mraku.

Neurolozi i neurofiziolozi, danas hodaju rubom spoznaje i traže dokaze, za procese, koji su vidljivi, mjerljivi, ali još uvijek nedohvatljivi, jer su izvan granica klasične fizike, a u području kvanta još uvijek nemjerljivi. Nazivaju mozak sustavom obrade informacija, zbog razumljivosti, a onda, u tom sustavu traže proces predstavljanja samoga sustava, to znači, mozga. U mozgu je dokazano predsavljanje poticaja koji dolaze izvana, a sada bi trebalo dokazati šta mozak misli o sebi, obrađujući tu informaciju izvana. Pokušava se na osnovu dokazanih procesa unutar mozga stvoriti hipoteza nastajanja svjesnosti i time dokazati da je svjesnost nešto materijalno i dokazljivo. Time bi se dokazalo da duša umire sa tijelom.

A gdje je ostao raj?

U pričama, u vjerovanju ili samo u želji da nismo konačni.

A univerzum?

Ni on nije više ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom je zamjenjena novom dinamičnom koncepcijom prostora.

Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća je Edwin Hubble otkrio i dokazao da se univerzum širi, velikom brzinom izazvanom nekom neshvatljivom snagom. Bio je heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek verovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, da je ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo nego neke nama nepoznate galaksije. Nauka kozmologije se počela razvijati, stvarane su karte kosmosa. Tako smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa i pri tome se izgubila u prostoru. Sva mjesta u tom kosmosu su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi smo dio tog prostora, koji svojim postojanjem stvaramo, i dio njegovog vremena, koje nastaje našom dinamikom i ritmom življenja.

Kada su se početkom 20-og stoljeća počele stvarati različite škole pokreta i plesa, događale su se i velike promjene u nauci i u doživljavanju prirode. Već je 1895 George Wells u romanu

"Vremenski stroj" napisao:

" Očito je da svako čvrsto tijelo ima širenje u četiri dimenzije, duljinu, širinu, visinu i trajanje. Ali zbog ljudske nemogućnosti takvog doživljaja, mi smo spremni to i ne primjetiti."

Dakle, to je napisano 10. godina prije Einsteinovog prvog teksta o teoriji relativiteta i dokazivanja četvrte dimenzije. Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime vrijeme,koja, ustvari, znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum , nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.

No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati nova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora, koja više nije imala mjesta u Euklidovoj geometriji ravnih ploha.

Taj novi prostor je već tada nazvan hiperprostorom. Nedokazan, taj prostor je u tom vremenu više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike. Pružao je mogućnosti fantaziranja, stvaranja novih realiteta u prostoru koji sam postaje karakteristika bitka, bitak sam. Tu se nije radilo samo o dodatnoj dimenziji vremena, nego i o nekim, mogućim daljnjim dimenzijama prostora.

Početkom 19-og stoljeća je matematičar Friedrich Gauss, osnivač nove geometrije, počeo razmišljati o prostoru sa četiri i više dimenzija. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala našu sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno ostvariti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.

Filozofi, uvijek prisutni kod stvaranja neke nove slike svijeta, su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove, još nedokazane teorije višedimenzionalnosti prostora.

Prvi filozof hiperprostora je bio Englez Charles Hinton. On je predavao matematiku na američkom univerzitetu Princenton, ali pored toga se rado bavio i mistikom u kojo je tražio spiritualni pristup četvrtoj dimenziji. Tako je 1888. godine konstruirao sustav kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sistema su činili poredani šareno obojeni panjevi, koje je trebalo pažljivo gledati. Na taj način je trebalo doći do razbijanja, nekih ograničenih elemenata osobnosti u glavi i stvaranja prostora za svjesnost i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o stvaranju četvorodimenzionalnog sustava mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti. Pri tome je inspiraciju našao u Platonovim ljudima iz pećine, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života izvan pećine.

Za Hintona, smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti, koja je u biti četverodimenzionalna. Ulaskom u svijet te dimenzije, doživjeli bi Platonov svijet ideja. Hinton nije uspio ostvariti sistem četvorodimenzionalnog mišljenja, ali je ostavio tragove u filozofiji hiperprostora.

Poslije njega se u djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije.

Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost. Kao da se osjeća eho srednjevjekovnog kršćanskog raja u Ouspenskovoj viziji četvrte dimenzije. Obećanje, samo izabranima, boljeg svijeta, kompletnog doživljaja, višeg intelekta. Početak 20-og stoljeća je,ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja, novom, znanstvenom terminologijom.

Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.

Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali i objašnjavali. Umjetnici, koji su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu, inspirirani novom geometrijom prostora, našli su u četvrtoj dimenziji mogućnost njegove,nove, figuriracije.

U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinovo otkriće i potvrda vremena kao četvrte dimenzije, je značila u isto vrijeme i potvrdu novih puteva u literaturi i slikarstvu. Svijet fizike relativiteta i svijet umjetnosti, literature i filozofije je povezala nova geometrija prostora, u kojoj više nije bilo ravnih ploha i kopiranja onoga što oko vidi. Nova geometrija je davala mogućnost predstavljanja zakrivljenosti prostora, izazvnog gravitacijom u vremenu.

Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.

Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one obično objašnjavane u fizici.

Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.

Do tada su pored gravitacije i elektromagnetizma otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije. To su četiri osnovne prirodne sile koje stvaraju i održavaju univerzum, ali se ne daju ujediniti.

Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?

Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. Pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još manji svijet stringsa, ali nemaju još uvijek reaktor kojim bi mogli mjeriti i dokazati njihovo postojanje.

No ti novi fizičari hiperprostora "Hyperspace" Physiker kažu, svjet je mjerljiv i blizak spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga,u suštini materije, je prava stvarnost čak jedanaestodimenzionalna, sedamnaetsidimenzionalna.....

Pri tome, materija gubi samostalnost i postaje kao i sila, sekundarni produkt substance prostora, a znanstvenici otkrivaju uvijek nove dimenzije i broj se iz dana u dan povečava.

Fizičari su u potrazi za teorijom ujedinjenja svih sila, u kojoj bi, vibracija mikročestica opisivala skrivenost dimenzija, objekti ne bi bili u prostoru, nego prostor sam. Čestice i mi svi bi postali uzorci jednog multidimenzionalnog prostora kojeg ne možemo niti vidjeti.

Danas je uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, završeno. Prostor je postao jedina, primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor su energetska polja puna vibracionih manifestacija energije koja ga stvara.

Materija kao, nekad priznato, čvrsto tijelo ne postoji više, pa tako objašnjeno, čovječje tijelo postaje, zbroj bezbrojnih energetskih polja, punih titraja energije.

Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja konstante ograničenosti i relativiteta u samom mišljenu o pojmovima. Našu predstavu stvarnosti je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu. Zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola i mi smo spremni naše objašnjenje stvarnosti držati za jedino ispravno, održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izolirani objekti, uzrok i djelovanje.

U modernoj fizici se univerzum pokazuje kao dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, nas, a time se utjecaj fizike proširio izvan granica tehnike u naš način mišljenja, u kulturu i doveo do osnovne promjene pogleda na svijet oko nas i promjene našeg odnosa prema univerzumu, prema nama samima.

Prihvatimo li tu novu paradigmu, prihvatit ćemo i novi sistem razmišljanja, koji ne podnosi statička stanja. On razlaže sve prirodne procese kroz ritam i dinamiku, dakle kroz pokret. Shvatimo li tu dinamiku života u kojoj je tijelo dinamični sistem međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže dinamičnoj ravnoteži, tada nećemo nikada biti pasivan promatrač procesa zdravlja i ozdravljenja. Sve dinamične manifestacije unutar našeg tijela, njegovo neprekidno gibanje uključuje i neprekidnu aktivnost mišićnog sistema. Rad na i sa mišićima tijela omogućava idealno stvaranje neophodne fiziološke i psihičke ravnoteže, jer se preko mišića djeluje i na nervni sistem, vezivno tkivo i kožu. Mišići su integrirani u cjelinu tijela, a najlakše ih je spoznati, a često reflektiraju i duboko skrivene poremećaje ravnoteže organizma. Tu je opet pokret, u svom nastajanju i trajanju, najvažniji faktor za ponovno uspostavljanje ravnoteže, a njegova je lakoća uvjetovana prirodnim ritmom koji treba otkriti i kreirati novi prostor za nove integracije i nove spoznaje.

Jedino što se ne smije je, ne smijemo se zaustaviti.

Na kraju, govorimo li o promjeni paradigme u zanost i ne smijemo zaboraviti niti biologiju.

ZNANOST o živim bićima upravo sada doživljava svoju revoluciju. Objašnjavanje procesa spoznaje, povezano sa slikom sistema najvažnijih životnih procesa svih živih bića, a time i čovjeka također mijenja našu tradicionalnu sliku svijeta. Dva poznata neurobiologa, Humberto Maturana i Francisco Varela su prvi puta u jednoj razumljivoj formi pisali o tim prozesima u knjizi "El arbol del concocimineto", / " Drvo spoznaje"/.

Čitajući tu knjigu postaje nam jasno da je stari zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa. Mi, svi zajedno stvaramo ovaj svijet procesom spoznaje. Među stoljećima postavljanim kriterijima, šta živo biće čini živućim, oni izdvajaju kriterij samoorganizacije ili kako je H. Maturana naziva autopoietska organizacija. Izvedenica iz dvije grčke riječi, autos= sebe i poiein= stvarati, objašnjava da ta organizacija u živim bićima postoji već na nivou stanice.

Sama stanica u svom metabolizmu posjeduje vlastitu dinamiku i ritam. To je najvažniji kriterij, koji glasi:

"živa bića su produkt vlastite organizacije, ona sebe ostvaruju i specificiraju."

Postojati i činiti stoje u uzajamnoj vezi i odnosu, kooperiraju i toleriraju se. Pošto spadamo u samostvarajuća bića, razvijemo li svjesnošću potencijale kreativnosti možemo djelovati kreativno na sebe samoga.

Tijelo i pokret, ovako objašnjeno i shvaćeno su, energetska polja puna energije i njene dinamike, dakle, tijelo i pokret su nedjeljivi, oni su jedno, oni su titrajuća manifestacija, naše, životne energije.