Dinajina svijest o pokretu

nedjelja, 21.01.2018.

Moć emocionalnog uma...





Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Svaki čovjek nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima, a svoje breme nosi u duši.





Odlučni trenutak u potrazi za izgubljenim nutarnjim mirom je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne u njemu.

Moja nutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili, neobjašnjiv strah me je progonio. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.
Prošle su, godine tog "neznanja", a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Izgubila sam desetak kila, počeo mi je slabiti vid, očni kapci oticati. Dobila sam podočnjake.

Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza, početak Bazadovljeve bolesti i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da štitnjača, svojim prekomjernim radom, odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti.

Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja. Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu nutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam skriveni uzrok, onu slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Kontemplacija, misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zauvjek zaboravljeno.





Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u djelovanju tijela.

Očima kontemplacije odvrtih još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam tad mogla svjesno proživjeti i doista osjetiti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada razumom, a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju.
Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora. Tijelo i duša su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila. Stajala sam izvan života, pričinjalo mi se da lebdim u vakumu i da se planet na kojem sam rođena sve više udaljava od mene. Stani čvrsto na zemlju i pokušaj osjetiti sve svoje nedostatke, spoznati sve svoje praznine, budi samokritična je misao koja je postala moto moga života.
Izraziti sam dešnjak, dakle lijeva strana moga mozga je dominantnija od desne. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube lijevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.

Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah. Svijest o tijelu, duši i pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog, zdravog ritma.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Pledoaje emotivnom umu", str, 73




Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, pledoaje emotivnom umu

- 17:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2018.

Emotivno Ja...





Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava kako sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, univerzum osjećajnog u meni, moje emotivno "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.

Oni koji su bili u kmatoznom stanju pričaju o trenutku oslobađanja. Vide dušu kako napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. Sjaji bijelom svjetlošću, lebdi nad tijelom... prićinja im se, odlaze ka izvoru...

U trenucima traume se „zvjezdano tijelo“ odvaja od fizičkog. Anđeosko prabiće spašava ono najvrednije u nama, naš život. Napušta okove čvrste materije. Metafizika uma omogućava fizici tijela trenutke prividnog mira, trenutke samoizljećenja.

"To je ono Nietzscheansko jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se ljetnog podneva i saobraćajne nesreće.

Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam, idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao buket crvenih ruža.






Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Miris ruža, tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo.

Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.

"Imala si saobraćajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije sam s djedom razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Čini mi se, bila sam Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku.

Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena anđelom čuvarom, sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti. Godine su prolazile, ozdravila sam, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.

Poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru stvarnog života.

Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica.

Naše emotivno "Ja", naša duša, naše anđeosko prabiće bdije iza naših misli, budi u nama čežnju i žudnju, snaži znatiželju, brani nas od utapanja u svrsishodnostima zbilje.

Dijana Jelčić




fotografije posuđene s neta... zadnja, Edit Glavurtići... anđeo spasenja...

Oznake: emotivno ja, komatozno stanje, anđeo spasenja

- 08:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se