svijest o pokretu

nedjelja, 18.06.2017.

Geometrija tijela i pokreta...

i bol, ta nezvana gošća koja na gozbu naših osjetila dolazi niodkuda i nepozvana...


"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."




"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu."

Tin Ujević






Pokreti su živuća arhitektura prostora, a arhitektura je umjetnost. Arhitekt je umjetnik koji oblikuje prostor po zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt spoznaje i četvrtu dimenziju te uključuje prostor- vrijeme u svoje stvaralaštvo. Promatrajući djelo nekog arhitekta mi osjećamo dinamiku prostora koju je on utkao u svoje djelo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se doživi skladnost i harmonija prostora koji je stvorio arhitekt slijedeći svoje znanje i svoj talent.

Nepravilno izvođenim pokretima mi nepravilno opterećujemo tjelesne strukture i narušavamo geometriju tjelesnog prostora.
Pobjediti bol njom samom, je osnova jedne vrste, pasivne terapije koju provode specijalizirani terapeuti i imaju u tome uspjeha. Oni obrađuju bolna, napeta mjesta u mišićima dubokom masažom i na taj način opuštaju mišiće, da bi pokret ponovo dobio svoj stari obim i ritam.

Svjesnim pokretom u području boli možemo postići isti učinak, jer kad je nešto svjesno učinjeno, rezultat ostaje dugotrajniji i postaje znanje koje možemo pohraniti u pamćenje. Bol je iskustvo, a iz iskustva se uistinu može učiti.

Bol i njezin prostor bi trebalo sjediniti u pokret i osobnim ritmom oblikovati novi prostor, pa sljedeći zakone biomehanike ostvariti i pravilno opterećenje struktura tijela. Često se dogodi da u zanosu nekog lijepog trenutka, nekim ritmičnim pokretom nesvjesno pređemo prag osjetljivosti i bol nestane kao što je i došla.
Pokret, tako, postaje najprirodniji eliksir protiv boli.

"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "

studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.


A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?

U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:

"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?"

Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."

Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.

Kada doista počinje proces starenja?

Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.

"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."


Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja. A uzrok tjelesnoj boli može biti
duševna bol...



Iz maglovitih uspomena izranja slika duševne boli. Picassova Guernika... Dora Maar svijećom ucrtava. Osjećam u lednici zaleđenu misao, a bolestan strah uranja u tkivo. Ležim u pijesku, pružam ruke ka Suncu, čujem poeziju suza, ne činim ništa, a činim sve.
Prostor vrijeme, dimenzija vječnosti i jedna mala praznina u vrednovanju. Nema me pod svodovljem ljepote. Nestajem u strahovima. Kao Babilon su moja sjećanja. Velika bijela ptica kruži nad pepelom. Noćas je vjetar odsvirao requiem svevremenu ljepote.

Nedjeljivost, Demokritova istina o atomima se rasprušuje u djeljivost postojanja.

Ugasnuo je dan, jedan od onih u kojim gnječim sjećanja, trčim uz rijeku i palim oči neba. Ova tišina nije opasnost, nije ubilačka šutnja, to je tišina koja se da dotaknuti...

Ostajem tu i nadam izronu u novo svitanje i osjećanju osjećaja mene u meni... mene ne bolje, nego drugačije, a opet iste.



Dijana Jelčić... sve drugo o osjećanju osjećaja boli u knjizi Umijeće svakodnevnog pokreta i na donjem linku...


Svijest o boli

Oznake: esej o boli

- 12:21 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2017.

Mozak i njegova priča...



Probam razdvojiti nebo, razumjeti govor oblaka i zvijezda, prevesti ga na jezik mojih neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice... prevođenje je umijeće pporučuje mi Umberto Eco... nove složenice lepršaju pred nutarnjim očima kao ptice... melem su nutarnjem sljepilu... u vrtu svjesti izranjaju kao cvijeće... da i govor cvijeća razumijem... melem su nutarnjem gluhoći. Čujem disanje vlati trave, proljeće diše rađanjem ljepote.
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.

U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. U vjetru juga začuh tvoje ima. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.
Moja istina uklesana u mramor pamćenja, a svjetlost je zaokružila vrijeme previranja u krug ljubavi.
Osjećam, čekanje nije bilo uzaludno... došao si tišinom... odjekom razmaknutog neba...
Kerber na vratima Hada je zaspao, disonance nisu njedrile poveznice u tkivu sive tvari... ipak mozak ih je pamtio i zabilježio u onom djelu mene gdje ostaju samo lijepa sjećaja...

Znao je mozak vrednovati moje čekanje...

Hvala mu...







Jutros prolutah tim mojim, već pomalo zaboravljenim svijetom, i prisjetih se vremena kada sam počela pisati tekstove za knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Tom knjigom sam željela osmisliti pokret ljudskoga tijela razmišljajući o novoizrastajućim istinama o djelovanju našeg mozga. Ljubav je, onda kao i danas, bila okosnica svih mojih razmišljanja i osjećaja. Ta čudesna droga kojojm se opijamo cijeli život, često nesvijesni da ju sami svojim postojanjem i stvaramo.
Ljubav je energija koja pored ostaloga u nama budi i kreativnost postojanja, kreativnost koju tada pokušavamo izraziti pišući neko štivo ili pjesmu. U mladosti sam pisala pjesme, hranila se stihom čudesnih poeta, uživala u esejima, novelama, romanima velikana literature. Kasnije sam počela čitati knjige o filozofiji, fenomenologiji i neurofiziologiji ljudskoga uma.

Pročitano ostaje zabilježeno u našem mozgu, to davno naučeno i zapamćeno postaje sjenka naše duše, sjenka koja nas cijeli život prati. To sam razumjela tek kada sam počela naslućivati istine o djelovanju našega mozga.

Danas vidjeh da sam onda u tekst utkala i moje davne pjesme i prisjećam se lektora knjige koji mi je rekao ovakva knjiga ne podnosi pjesme i citate iz "Maloga Princa", ovom knjigom želiš na stručan način objasniti mudrost pokreta. Bila sam nesigurna jer već sama ideja o umijeću svakodnevnog pokreta je izazivala oluje u glavi izdavača. Pristala sam na korekturu, izbacila poetične dijelove iz tekstova koji su onda ušli u knjigu. No nisam ih željela potpuno izbaciti i počela sam izvorne tekstove, objavljivati na www.blogspot.com

Ovo je jedan od njih, uz male korektrure, jer kada sam pisala izvorno, znala sam nešto manje o djelovanju mozga. U ovih par godina su se istine o djelovanju tog čudesnog organa u nama još više proširile.

Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje.
Miroslav Krleža, 1942.


Tek danas razumijem i teško razumljivog Krležu, tek danas osjećam ljepotu njegovog jezika i kada ga danas čitam onda ga i živim.

"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona.
Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............


"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery


Ova čudesna bajka za odrasle postaje razumljivija kada osjetimo da onaj netko koga smo tražili u tuđim očima, netko neznan i znan postoji u nama samima, da to potvrđuje rečenica Maloga Princa, koju već godinama ponavljamo "Srcem se bolje vidi".

Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."

izjavio je poznati neurofiziolog Penfield





Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.
Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli pa oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.

Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.

Ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja.

Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga.

Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja.

Ljudski um je uronio u suštinu živuće materije i uspio otkriti spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći zlaćanu spiralu, izraslu iz zakona zlatnoga reza, ljudski um je spoznao i beskrajnu djeljivost najsitnih čestica svoje biti. Zlaćana spirala ga je vodila sve dublje i dublje u sve sitnije i sitnije djeliće njegovog postojanja.

Iz tih procesa izrasta, slično misterioznom drvu spoznaje, najčudesnije djelo prirode čovjekova svijest. U tom tajnovitom svijetu izmješanom od zbilje i snova, misaono "Ja", iako osuđeno na vječnu budnost, još uvijek nije uspjelo ući u najsitiji dio sebe samoga i tamo osjetiti tajnoviti izvor energije, veliki prasak iz kojeg je krenula zlaćana spirala i počela širiti univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu, trenutak njegovog stvarnog rođenja i sjedinjenja s mozgom.

Balada koju mi mozak, titrajima struna mog utjelovljenog uma pjevuši, je najromantičnija ljubavna bajka koja još uvijek nema završetka. Strune trepere i ja osluškujem tu suptilnu melodiju iz koje izrastaju misaone slike o postanku svijeta i čovjeka u njemu. Tako spoznajem da je evolucija hominida promjenila svoj tijek trenutkom u kojem se u mozgu iskristalizirao proces svjesne spoznaje.


Dijana Jelčić




Mozak i njegova priča

Oznake: mozak i njegova priča, umijeće pokreta

- 11:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.06.2017.

Misaone slike...




"Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove povjerenje. Kada sam zaista počeo voljeti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan, postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"."

Charli Chaplin




Kada razmišljam o umijeću i lakoći svakodnevnog pokreta prisjećam se Charli Chaplina i njegovog filma "Moderna vremena". Posao u tvornici na pokretnoj vrpci, monotonija i jednostavnost. Misaona slika se pretvara u nijemi film pun dinamike. Pokret umjeto riječi. Chari Chaplin pretvara pokretnu sliku u umijeće pokreta. Gledam ga i posatjem on. U nespretnosti njegova pokreta osjećam ritam koji mu daruje lakoću. Traka teče ispred mene. Svaki novi vijak pojačava stabilnost i pojačava pokretljivost tijela. Lebdim životom kao što to čini skitnica Chaplin noseći štap, velike cipele i polu cilindar. Od njega sam naučila živjeti u sretnom trenutku i osjećati mudrost srca, mudrost pokreta, mudrost tijela.
Ne treba se bojati rasprava, konflikata i problema samih sa sobom i sa drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i nastaju novi svjetovi, poručuje nam umjetnik umijeća pokreta i ja danas znam da je on imao pravo i da je to ono što život čini životom.

Prisjećam se djetinjstva i tada se ta točka pretvara u lepršavog anđela zlaćanih krila i zlaćane kose. To čudesno nepostojeće biće postaje moj pokret, pokret koji izrasta iz očiju božjih i širi se cijelim tjelom. Odrastajući sam anđela čuvara pretvorila u misaonu sliku boginje ljubavi i mjeseca, nježne, elegantne ljepotice mojih djevojačkih snova, boginje kojea me uvodila u osjećanje ljubavi, treperila ljepotom prvih poljubaca, treperile srećom prvih susreta.


Danas gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.

Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u očima, simfonija univerzuma u ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta.

Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.





Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapuću glasom istine:

"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Anđeo čuvar, Aleph, aktus purus, boginja mjeseca polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje mistični i mudri nebeski vranac koji jezdi univerum tvoga uma, poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija.
Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvariva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."


Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.

Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.

Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.





Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.


Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006

Oznake: misaone slike, ideokineza, vizualizacija

- 17:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 14.06.2017.

Dimenzije svijesti i apsurdi..




"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus





Pokret je osnova našega života, prvim se rađamo a zadnjim umiremo. To su dva presudna trenutka svakog živog bića, a između se proteže dugačka rijeka trenutaka koji se, mislimo mi, jednostavno događaju a mi nismo svjesni da ih stvaramo svojim pokretima.

Ekvinocij tjedna, podne srijede, drugi sjećnja 2008. U vrtlogu ustaljenih mijena i tajanstvenosti dolazećeg osjećam strobos prostor vremena, titrajuću istinu među zvijezdama. U raspuknuću spoznaje vidim sebe razlomljenu u atome postojanja. Tek naćeta godina, nebo mi daruje obećanje o savršenosti slijeda događanja.

Našoj svjesnoj spoznaji ostaje nešto skriveno, a to nešto je i u znanosti još uvijek neodovoljno shvatljivo. To je naša nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena. Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju naših osjetila, našega mozga i univerzuma umno-osjećanog u nama.

Pokušavam besmislu darovati smisao, osjećanje osjećaja pretočiti u rečenice. Promatram kovitlac oblaka, vrtloženje vjetrova, objavu oluje. Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Apsurd želje. Biti i tu i tamo istovremeno.
Podne je, razgovaramo o paralelnim svjetovima, o žudnji ono nemoguće učiniti mogućim. Nad grad se nadvilo sjećanjsko sivilo. Jučer je sunce pozdravljalo uranjanje u novu godinu. Uranjamo u labirint nepoznatog, u koridore sudbine, u preispitivanje sebe u sebi.
Ne razmišljaj o dubinama, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govorio si jednostavnim jezikom.
U oceanu snova je sve drugačije, ljepše, bliskije. Usprotivih se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Rekao si mirnim glasom mistika pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.

Za nas su neosjetljivi procesi između mozga i osjetila uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili compjuteru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnu spoznaju.Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja u trenutku svjesnog reagiranja na vanjski podražaj.

Iako to neosjećamo mi u tom trenu postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.To je takozvani alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006.





fotografije su snimane pred promociju knjige... i objavljene tada u Večernjaku pod naslovom... čovjek, ako želi, može rasti i u starosti... i prevedeno no njemački...


der tag





o apsurdima

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta

- 19:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.06.2017.

Tvornica hedonizma...




Iz moje ordinacije... U dijalogu s pacijentima pokušavala sam osmisliti nastajanje misaono osjećajnih slika u njihovom senzoričkom pamćenju.






Terapija pokreta ambijentom je pokušaj da vas naučim uživanju u sitnim svakodnevnim pokretima iz kojih će se sam od sebe u vama rađati osjećaj ugode.
Scenografija, dramaturgija i koreografija svakodnevice je osnova da bi velika gala predstava koju nazivamo život uistinu dobila smisao. Scena za scenom, čin za činom i tako u nedogled, predstava traje, a vi često ostajete samo umorni statisti u tom spektaklu.

Kada pozvonite na vrata moje ordinacije zamislite da prelazite rampu i da premijera, u kojoj ste vi glavni lik, počinje.
Prisjetite se neke teatarske predstave koju ste gledali, sjeti te se osjećaja koji se u vama tada budio, sjetite se da ste tada poželjeli da sami stojite na pozornici i da odigrate neku od scena u kojoj ste se prepoznali.

U mojoj "tvornici hedonizma" vas, umjesto hladne čekaonice, pozdravlja scenografija svakodnevice, na zidu pored vrata nasmiješeno Kairosovo lice, koji će vas pozvati da dotaknete njegov pramen kose i spoznate svoj sretni trenutak.
Poslije odlaganja kaputa ćemo ući u dnevnu sobu i sjesti u ugodne fotelje. Na zidovima su slike, ulja i akvareli umjetnika koji su svoje osjećaje rukom prenosili na platna.

Murtić, Kuliš, Lovrenčić, Švaljek će vas svojim umijećem pozvati u svijet vaših snova. U jednom uglu će na vas čekati Barišićeva skulptura "Ljubavna njihaljka božice Tanit". Spoj pokreta i osjećaja koji je umjetnik utisnuo u hladnu bronzu i poklonio joj život.

Ovisno o problemu koji vas je doveo k meni i želji koju donesete sa sobom mi ćemo lutati galerijom slika na zidovima i pokušati stvarati vaše misaone slike. Odabirati muziku koja odgovara trentku i stanju u kojem se nalazite, ali je najvažnije da vi naučite slušati tonove svojih pokreta u sebi, da oni postanu melodija puna vašeg ritma, da vi spoznate svoje tijelo kao izvor tih suptilnih tonova koji se spajaju s univerzumom.
Mirisi koje ćemo odabirati zajedno će vas uvijek pozdravljati pri ulazu u prostor i spajati se sa vašim osjetom za njuh u najstarijim dijelu mozga, s onim djelićem vašeg tijela iz kojeg izranja vaša emocionalna inteligencija.
Jedan od problema koji vas muči je vjerovatno bolna napetost i bolovi u mišićima. Opuštanje ne znači pasivno ležanje, još manje meditiranje. Mi živimo na zapadu, filozofija koju bi mi trebali živjeti počiva na kontemplaciji, misaonoj gimnastici, a ne na meditaciji koja umrtvljuje osjetila. Vaše aktivno sudjelovanje u procesu opuštanja mišića je to što vas želim naučiti. Zbog toga ću sjedeći s vama vas pokušati naučiti kako se i sjedeći u fotelji, dok pijemo kavu ili neki sok može opusti. Pokazat ću vam pokrete ruku, šaka i zdjelice pri tom činu. Naučiti vas da pri sjedenju rastete promatrajući slike na zidovima, slušajući tonove melodije vaših misli i da osjetite zajedničku igru vaših vanjskih osjetila.





Vjetar u žitu...


Usredotočujem misli na pokret i osjećam njegov izvor u dubini moga uma. Moja misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju moju kožu, a lagani povjetarac je pojačava. Stojim na Zadarskoj rivi i slušam tonove mora. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika sunčanog Mediterana sjaji pred mojim nutarnjim očima. Miris lavande, blagost dodira tonova mora i maestrala uzburkavaju moju misaonu i emocionalnu energiju. To moj utjelovljeni um trepereći osjeća ugodu i upućuje moje misaono "Ja" na trenutak nastajanja "mog pokreta".

Miris mora i lavande se, nedodirujući nosnice, širi mojim umom. Maestral postaje moj pokret i budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma.

Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag koji ostaje za njim je beskrajna spirala utisnuta u zlatu nepokošenog polja. Vjetar pokreće cvijetnu galiju beskrajem moga malog univerzuma i ja osjećam mirise, čujem zvukove leptirovih krila, onih malenih neurona u mojoj glavi. Trepere zvjezdani cvjetovi u mojoj glavi, pričinja mi se da leptirići lepršaju od cvijeta do cvijeta i umnožavaju taj osjećaj čudesne miline, zujanje čudesno sklada melodiju srca koje u tom trenu esenciju istinskog života kuša i pretvara moj pokret u ples na svečanom balu moje duše snene.

Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu, u kojoj se susreću moj razumski i emocionalni um.

Ta misaona slika će ostati pohranjena u pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, moj osjećaj o pokretu, eterični valcer moga postojanja u svakodnevici.

Sada je red na vama, opište mi vašu misaonu sliku. Vaše oči se zaustavljaju na Kuliševom ulju koje ja doživljavam kao valove velike rijeke, a vi vidite kristale u kojima se zrcale vaše misli i vi ih pretvarate u rečenice. Počnite, slušam.





Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli.
Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.

Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.


Odlično to je pravi početak za ostvarivanje vašeg umijeća pokreta. Vi podižete šoljicu sa kavom i prinosite je ustima promatrajući još uvijek platno na zidu. Vaša glava lebdi kao balon iznad vašeg vrata, vi se smješite jer se vašim tijelom širi slavlje vaših osjetila. Ponesite sjećanje na taj trenutak sa sobom, trenutak u kojem su se spojili ugoda i užitak u pokret vašega tijela.

Kako se sada osjećate je neumjesno pitanje na kraju tretmana, jer ono nije ono što sam željela u vama probuditi.

Gdje osjećate početak pokreta vaše ruke pri rukovanju kod opraštanja?

Vidim ga u misaonoj slici moga tijela je odgovor koji bih željela čuti na kraju, a pri stisku naših šaka za oproštaj želim osjetiti snagu koja dolazi iz vašeg dlana, a ne iz prstiju ili iz ramenog pojasa ili vratne kralježnice.

Drugi puta ćemo pokušati ostvariti umijeće pokreta u kuhinji, a poslije ćemo sjediti za stolom u blagovaoni i kušati ono što smo umijećem vaših pokreta upravo pripremili.

Da bi doista mogli u mojoj ordinaciji spoznati moju želju da vas uvedem u svijet vašeg umijeća trebali bi pokušati slijediti moju koreografiju svakodnevice, a onda odabrati vrijeme koje vam najbolje odgovara za lutanje svijetom vašeg umijeća pokreta.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006.





Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta

- 17:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2017.

Dianoetika o kružnici, krugu, kugli i kvadratu


Nakon dugo, dugo vremena sam pronašla moj stari blog... hvala uredništvu na pomoći... objavljujem jedan od starih tekstova za početak...
Dijana Jelčić... dinajina sjećanja




Dianoetika, umijeće razmišljanja, uzburkava u meni energiju i ja pretvaram doživljaje umjetničkih djela u moju ideju o manu propria pokretu. Tada nestaju granice između vidljivog i zamišljenog pokreta. Pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret, manu propria pokret je primum mobile, actus purus, prvi treptaj oka prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u život.

Prije nego se upustim u tumačenje dianoetičkog razmišljanja o kružnici, krugu, kugli i magičnom kvadratu evo nekoliko poznatih definicija pronađenih na Wikipedji:
Kružnica je skup svih točaka u ravnini jednako udaljenih od zadane točke (središta). Geometrijski lik omeđen kružnicom zove se krug.
Krug je dio ravnine definiran kao skup točaka omeđen kružnicom.
Kugla je skup svih točaka prostora čija je udaljenost od središta O manja ili jednaka polumjeru R. Omeđena je sferom polumjera R, tj. skupom točaka prostora čija je udaljenost od središta jednaka R. Među svim tijelima danog obujma kugla ima najmanje oplošje.
Kvadrat je četverokut s četiri sukladna prava kuta i četiri sukladne stranice. Sve 4 stranice su mu jednake duljine, nasuprotne stranice su mu paralelne, a dijagonale su mu jednake te se prepolavljaju i sijeku pod pravim kutem.

Studirajući geometriju ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta sretala sam se sa virtulanim slikama kružnice, kugle, magičnog kvadrata i zakonom zlatnoga reza.
Dinamička zlaćana spirala, na sebi svojstven način, sjedinjuje te geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek.
Kružnica i kugla su me uvijek fascinirale skladom svojih, u mom misaono- osjećajno umu, ucrtanih tragova. Kružnica je geometrijski lik, a kugla je geometrijsko tijelo. Krug je za mene nekako uvijek bio izvan tog poimanja, misao o krugu me više uvodila u filozofiju i ja sam počinjala razmišljati drugačije. Krug prijatelja, krug snova, krug djelovanja, krug ljubavi........... Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala.

Studirala sam skice Leonarda da Vincia. Vitruvijev čovjek mi se prezentirao u svoj svojoj ljepoti. Zatvorivši ga u kružnicu, Leonardo je skiciranim pokretima Vitruvijeva čovjeka, učino matematički nemoguće mogućim. On je dinamikom svoje misaono- osjećajne energije kvadrirao kružnicu.
Kružnicu, kuglu i kvadrat sam sretala u umjetnosti, divila se umjetnikovom izrazu, a moj osobni doživljaj umjetničkog djela sam misaono pretvarala u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete.
Poslije Leonarda da Vincija je Dürer, matematičar i slikar u svojim skicama ostavio svjedočanstva da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale.

"Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta."
hermetizam

Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je Dürer penjući se ljestvama prekoračio granicu shvaćanja o kružnici, kugli i magičnom kvadratu i slijedio zlaćanu spiralu svojih misli i osjećaja. On je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom. Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama. Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''.

Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea "Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike. Ja bih tu sliku nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum moga uma u kojem se preslikava priroda koju promatram. Razlika je samo u dinamici, slike u mojoj glavi nastaju dianoetikom, snagom moje misaono- osjećajne energije. Magritteova slika je upravo odraz umjetnikove misaono- osjećajne dinamike. Kao cjelina slika prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim otvorom u zidu kroz koji se vidi more. Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo prostora. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u mojoj viziji, dva geometrijska lika se gube u mojoj viziji, sjedinjuju, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju moj doživljaj slike. U sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika toga mora. Tako slika kao cjelina prikazuje samu sebe - sliku na slici, kao jedan svoj dio. Slika na slici zaklanja jedan dio polukružnog otvora na zidu sobe, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u mojoj spoznaji u kružnicu, a slikom skriven dio mora se zrcali u njoj samoj. Zrcaljenje mora je toliko stvarno da ga ne razlikujem od onoga mora izvan sobe. Ono čak ''probija'' zid sobe na onome mjestu gdje se slika sjedinjuje sa zidom. Zid nestaje iz moje spoznaje i more postaje dio prostora u kojem se promatrajući sliku nalazim. Vizija umjetnika se sjedinjuje s mojim doživljajem prostora i moj cijeli doživljaj dobija perspektivu. U dubini moje svijesti se stvara umjetnikov prostor i moja misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih. Ja mogu umjećem razmišljanja, moje misli pretvarati u dinamiku spoznaje i kvadrirati kružnicu, a kvadrat mogu dinamikom naslikanog mora pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle.
Drvo koje dominira slikom i pejsažom, postaje moje misaono drvo spoznaje umjetnikove vizije o zaobljenosti horizonta koji nam dokazuje da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu.

Kod da Vincija, Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas uvodi u svijet dianoetike i mi počinjemo njihova djela osjećati, o njima razmišljati i promišljati. Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice biva vidljiva i živa. Uz da Vincijeve skice, Magritteove i Dürerove ima još slika na kojima se kružnica pojavljuje u vezi s kvadratom. Taj kvadrat ne mora biti uvijek slika, on može biti geometrijska apstrakcija, a ponekad je to zrcalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći.





Magični kvadrat, geometrijski lik koje se dijeli na manje kvardate po određenim pravilima i u njemu uvijek srećemo matematičku logiku i sumu brojeva koja se u zbroju brojevima, određanih malenih kvadrata, na njegovim stranicama i na njegovom presjeku ponavlja.
Jedan od poznatijih magičnih kvadrata je ovaj gore koji se nalazi na Dürerovoj grafici, Melanconia I. Počevši od da Vincia preko Dürera do današnjih dana kružnica i kvadrat se pojavljuju u našoj svijesti kao svjedočanstva savršenstva zakona iz kojih je sve u prirodi nastalo i potiču nas na razmišljanje o njihovom sjedinjenju u neki novi još ne odkriveni prirodni zakon.
Kružnica, kugla i kvadrat su zaokupljali moje misli i ja sam umjećem razmišljanja stvarala ideokinetičke misaone slike i pokušavala o njima pisati. Kružnica u kojoj se nalazi Vitruvijev čovjek budi još uvijek u meni dinamiku misli i pretvara ih u osjećaj. Ja postajem Vitruvijev čovjek i svojim pokretima dodajem kružnici dimenzije moga uma, misaono- osjetilno i osjećajno je pretvaram u kuglu, savršeno geometrijsko tijelo. Univerzum moga uma tada postaje za mene spoznatljiv i ja ulazim u istinski "krug" postojanja i tražim načine za ostvarenje svijesti o mojim svakodnevnim pokretima.

misaone slike
zlatni rez

A onda sam jednoga dana znatiželjno zastala pred knjižarom i ugledala lice kruga. Moja kružnica, doduše malo nezgrapno nacrtana, je doista zaokružila lice kruga u kvadratu. Lice kruga treperi spoznajom autora, gleda me i pruža svoje inače nevidljive ruke, pokreće ih u prostoru i sjedinjuje se s njim. Kupila sam i pročitala knjigu "Otkriveno lice kruga".

Ćiril Čoh nam u svom magistarskom radu otkriva:
"Raznolik je govor o krugu. Možemo govoriti o krugu kao ideji, nečem nadosjetilnom, ali i o nečem čisto praktičnom, opipljivom. Nijedan od tih govora nije potpun i svaki od njih traži svoju nadopunu u onom drugom.
Platon u “Filebu” spominje krug i kuglu u kontekstu rasprave o pravoj mjeri ili miješanju onog misaonog i osjetilnog. Tu stoji da nam treba i upotrebljiv krug i krug kao ideja. Neprimjereno je svođenje kruga isključivo na ono upotrebljivo, ali isto tako je neprimjereno svođenje kruga samo na ideju. Nema dovoljno znanja onaj tko poznaje samo pojam božanskog kruga i kugle. On ne razumije ljudsku kuglu i ljudske krugove «kojima se ljudi služe u gradnji kuća» (Fileb 62,b). Smiješno je stanje onih koji posjeduju znanje samo o božanskim stvarima. U istom stanju se nalaze i oni koji razumiju samo ono zemaljsko. Ne može razumjeti krug tko ne razumije i jedno i drugo. Potrebno je spoznati ga i u onom zemaljskom i u onom nebeskom. I to ne samo zbog kruga. Razumijevanje kruga nije samo razumijevanje kruga. Vrijedi i obrat: ne može razumjeti ni nebesko ni zemaljsko onaj tko ne razumije krug. Krugom se i bavimo da bismo razumjeli cjelokupnost svega što jest. Čudesnog li fenomena! Ovaj rascjep između zemaljskog i nebeskog, osjetilnog i mislivog ne može se razriješiti bez promišljanja kruga u jednom posredničkom području.
U VI. i VII. knjizi «Države» se pokazuje da je to područje geometrija. Zemaljski krug, odnosno, zemaljska kugla ne može biti savršen ni u jednoj svojoj izvedbi. Geometrijski krug, geometrijska kugla i ostali geometrijski entiteti posreduju između zemaljskog, osjetilnog i nebeskog, mislivog. To još nije krug filozofa, krug kao najviša ideja, već samo njena slika. Geometrijski krug počiva na pretpostavkama, a filozofski krug se izvodi iz onog bespretpostavnog, iz samog sebe.
Platon hoće iz područja geometrije u područje onog bespretpostavnog. U našem tekstu to se razumije na jedan nov način. U njemu dajemo jedno novo shvaćanje Platona, jedno novo shvaćanje kruga. Tvrdimo da je geometriji fenomen kruga skriven i da ga ne može otkriti unutar svog područja. Krug je jedan od geometrijskih likova, kugla je jedno od geometrijskih tijela, ali krug i kugla su mnogo više od toga. Ono što se u njima skriva traži da se krug i kugla iz tog okružja, dakle, iz okružja geometrije, izdvoje. Problem kruga nije samo problem dužine, površine ili tijela. U ovako shvaćenoj dimenzionalnosti ne može biti cjelovitog poimanja onog što krug zaista jest. Relevantan govor o krugu traži novi govor o dimenzionalnosti. Predodžbe o dimenzionalnosti kakve imamo u geometrijskom percipiranju: točka, dužina, površina i volumen - prepreka su u autentičnom percipiranju događanja kruga. U geometrijskoj percepciji kruga i u mišljenju koje se na toj percepciji zasniva prohodan je samo put iz dvodimenzionalnosti u trodimenzionalnost i obrnuto.
(Napomena: Ovdje i u daljnjem tekstu se pod problemom kruga podrazumijeva ne samo problem geometrijskog lika već i problem kugle i svega ostalog što tom sklopu problema pripada.)
Nemamo poteškoća promatrati krug kao nešto na kugli - kao njezin presjek. Poteškoće nastaju, i one nisu slučajne, kad hoćemo kružnicu pokazati u nižoj dimenzionalnosti, kad hoćemo duljinu kružnog luka svesti na pravu duljinu, kad hoćemo problem kruga razriješiti kao problem rektifikacije kružnice. Geometrija sama utvrđuje njegovu nerješivost, odnosno rješava ga na taj način da dokazuje kako tako nešto nije moguće. Geometrija ne može otvoriti put jednoj drugačijoj jednodimenzionalnoj odredbi kruga, iz koje će biti otvoren put prema višim dimenzijama, sve do punine onog što krug jest. Isto tako nerješive poteškoće nastaju kad hoćemo kuglu pokazati u odnosu na višu dimenzionalnost. Tako metafizika na tragu dvodimenzionalnog kruga i trodimenzionalne kugle traži neku višu dimenzionalnost tog fenomena koju izriče paradoksom: “ono čemu je centar svugdje, a periferija nigdje” ili tome slično. Takovo što misao ne može pratiti, a trebalo bi biti najviši njezin doseg. Metafizika kruga nije izvediva unutar geometrijskog poimanja dimenzionalnosti već samo unutar one dimenzionalnosti koju krug sam u sebi otkriva. Ovdje moramo upozoriti na jednu poteškoću koja je za razliku od gore spomenutih stvarna. Naime, ne može se geometrijski razriješiti rektifikacija kružnice. Tko to hoće stvara si bespotrebne poteškoće. No, onaj tko želi fenomenom kruga uistinu razumjeti mora razriješiti jednu pravu poteškoću, a to je razlikovanje geometrijske dimenzionalnosti od one dimenzionalnosti u kojoj krug sebe pokazuje. Pod jednodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti dužinu koja odgovara duljini kružnog luka; pod dvodimenzionalnom odredbom kruga ne smijemo misliti površinu omeđenu kružnim lukom; pod dubinom kruga ne smijemo misliti volumen kugle, a pod puninom kruga ne smijemo misliti neku daljnju geometrijsku dimenzionalnost koja slijedi iza trodimenzionalne kugle. Autentičnu dimenzionalnost kruga ne predočujemo onako kako se predočuje geometrijska dimenzionalnost. Ona je određena odnosom kružnog i pravog. Onaj tko ne može pratiti različita odnošenja momenata kruga ne može se kretati unutar te dimenzionalnosti. A vrijedi i obrnuto: onaj tko se ne može kretati unutar te dimenzionalnosti ne može vidjeti odnošenje momenata kruga.
Poteškoća je u tome što se «oči uma» teško navikavaju da dimenzije prostora i vremena kruga gledaju posredstvom odnošenja momenata njegovog događanja. To je jedan sasvim novi jezik. Treba njime progovoriti a zatim se u tom govoru sve više usavršavati. Progovorit ćemo onog trenutka kad shvatimo da je krug odnošenje međusobno suprotstavljenih ali jedan drugom pripadajućih momenata – kružnog i pravog, onog trenutka kad te momente «ugledamo» i kad njihov odnos počnemo pratiti."

Ćiril Čoh, Otkriveno lice kruga, Kruzak, Zagreb, 2004.



Naučila sam mnogo čitajući tu knjigu. U ovom tekstu se četristogodina kasnije potvrdila i filozofija Giordana Bruna. "Univezum nema središnju točku, svaka točka u njemu može biti njegovo središte."
U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlavaju kružnice, dinamikom mojih misli postaju kugle bez središnje točke i bez periferije i ja spoznajem da se tu doista ne radi o volumenu ili klasično spoznatom prostoru nego je doista sve energija koja svojim titrajima slijedi zakon odnosa zlatnoga reza i sjedinjuje geometrijske likove i tijela u moju svjesnu spoznaju.
Ja dalje u mojoj viziji ostajem vjerna kružnici i odnosu međusobno suprostavljenih ali jedan drugom pripadajućih trenutaka, kružnog i ravnog, onom treptaju oka u kojem te trenutke spoznamo i kada njihov odnos postane zaista trenutak naše svjesne spoznaje. Tada i dimenzija prostor- vrijeme, zaobljena mojim postojanjem u njoj postaje za mene spoznatljiva. Ja ju osjećam mirisom "vremena", čujem je tonovima misli, vidim je u bojama njenog nastajanja u meni.

4- D samomobilizacija i Leonardov čovjek u kružnici i u kvadratu.

Razmišljajući o metodi "Manu propria kineziterapija", sjetih se ponovo Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Paciolija iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:

"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi se dirala prsta ruku i nogu"


Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.
Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik, postaje magični kvadrat i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma.

Da Vinci je spojio zananost, umjetnost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, virovitost vode nego korito rijeke i više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.


Oznake: kružnica, krug kvadrat

- 17:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2009.

Maya i iluzja ivanjskih vatri......

Žute dunje

Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše

Razbolje se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje, žute dunje aman, aman
žute dunje iz Stambola

Pođe dragi da donese
žute dunje Carigradske
al' ga nema tri godine, tri godine aman, aman
nit' se javlja, niti dolazi

Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je, trista dajem otkrijte je
da još jednom Fatmu ljubim ja



U ovom čudesnom svijetu iluzija postoji jedna, naizgled samozatajna maya i jedna uzdrhatala duša koja se krije iza imena ivanjskih vatri. Nažalost one iz svog orlovskog gnjezda, bez znanja što su to ilizije, pišući o iluzijama, čini mi se svijesno, ubijaju iluzije onih koji žive svoje iluzije i u njihovim životima ostavljaju trag svog nesretnog postojanja, trag izrastao iz iluzija njihovog nepostojanja u iluzijama svijeta iluzija iluzijama koje svakodnevno trepere ovim virtualnim svijetom.

Te lažne iluzije nazivam maya i iluzija ivanjskih vatri, jer one sjedinjene prosipaju safirasti sjaj nekog neobrazovanog svijeta, nekog svijeta bez ljubavi, u srcima čovjeka nepostojećeg svijeta. Osjećam da tajnovitost iluzije ivanjske noć ne zna što su to snene iluzije u iluzijama onih koji iluzijama udahnuše dušu. Iluzijama, svojih lažnih iluzija, sjedinjene sa safirastom hladnoćom življenja bez ljubavi, ta nestvarana iluzija čak dotiče i dušu jedne divne iluzije koja nam je svojim glasom, u vremenu poezije ruža, svima poklanjala iluzije.
Pimpek, Davorin Popović, čovjek iluzija o jednoj stvarnosti koju nije uspio doživjeti jer je slijedeći iluzije svoje duše odlepšao u iluzije u koje je cijeli svoj život vjerovao. Sjećam se kafića u kojem smo u vremenu oluje ruža kafenisali, pjevušili s njim pjesmu "Žute dunje" i vjerovali u snagu iluzija koje smo snagom srca tada i živjeli.
Prvi puta u životu osjetih strah, začuh tonove njegova glasa u glazbi koja nema nikave veze sa njegovim iluzijama.

Probudih se uklještena u čeličnom zagrljaju maye i lažnom sjaju uzdrhtale ivanjske vatre, u zagrljaju koji guši, ubija san, san koji pokušava biti snena maya u plamenim jezicima ivanjske vatre. Osjetih koliko bolno može biti buđenje u lažnom zagrljaju lažnih iluzija. A nestvarne iluzije, skrivene u snovima iluzija istinskih sanjara, prosipaju prah koji zvijezde beskraja nisu dotaknule, jer se maya o ivanjskoj vatri izgubila u mržnji, grubostima, osveti i nepostojanju nesretnih duša. Jedna drugoj potvrđuju svoje nepostojanje, kafenišu sa iluzijom iluzije istinskog postojanja, a osjećam da nisu osjetile da iluzija živi tek u srcima onih koji znaju živjeti svoje iluzije.

- 16:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 14.11.2009.

Univerzum uma

naš utjelovljeni um

Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"

Friedrich Nietzsche

Što je naš utjelovljeni um?
Jeli on prostor ili energija?
Ako je prostor, gdje se on nalazi u našem tijelu?
Ako je energija, gdje joj je izvor?

Poimanje i definiranje materije i prostora se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjali uzorci u prirodnim znanostima. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme.

Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije i njenog prelaženja iz jednog oblika u drugi.
Naš utjelovljeni um, to sveto trojstvo svakodnevice, je naša duša, naša energija, on u svakom trenu iznova nastaje prelaskom njenog izvornog oblika u neki novi i na koncu u našu životnu energiju, postaje svijetlo naše spoznaje i potstiče nas na samostalno razmišljanje o njemu.

Naš utjelovljeni um uzročnik svih naših djela i on nam nesmije ostati nepoznanica.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava naša duševna i fizička stanja, postaje naša nova strana svijeta, naše vrijeme. Tu novu, samo našu stranu svijeta spoznajemo neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećamo glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli.

Naš utjelovljeni um, u kojem su sjedinjeni naše

misaono,
emotivno i
egoistično "Ja",

je podloga iz koje izrasta svijesnost koja nam omogućava svjesnu samospoznaju i spoznaju svih ostalih procesa u našem tijelu.

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.

Uspijemo li, koristeći se svojim egoističnim umom, sjediniti razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.
Dokaz o postojanju utjelovljenog uma su ljudi koji su nesretnim slučajem ili bolešću izgubili ruku ili nogu. Amputacija ekstremiteta je kirurški zahvat, odstranjivanje dijela tijela, ali sjećanje na ruku i nogu se ne može amputirati, sjećanje ostaje u utjelovljenom umu, često jako neugodno sjećanje. Odstranjene ruka ili noga bole, jako neugodno bole. Utjelovljeni um, naročito njegov egoistični dio ucrtava put ka oslobađanju od tog neugodnog sijećanja.

Spoznavajući taj dragulj u sebi širimo granice uma i napuštamo labirint u kojem sami sebe tražimo.

Želim ti "sreću" i "zdravlje" su dobromanjerno izgovorene želje koje nam nitko do nas samih nemože ostvariti.

Skriveno u univerzumu našeg utjelovljenog uma, naše misaono, emotivno, egoistično "ja", to osnovno trojstvo našeg postojanja nas svakoga dana nečujno poziva na "Slavlje osjetila".

Oslušnimo svoj unutarnji glas, u univerzumu umno- osjetilno- osjećajnoga u nama svira orkestar simfoniju našega života.
Tu u dubini našeg stvarnog postojanja spava i "luda", obrazovani mudrac na vratima naše podsvijesti koji reprezentira snagu našega uma, luda je u isto vrijeme i simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.

Uđimo u svijet naše duše i u beskraju univerzuma našeg utjelovljenog uma prepoznajmo sva svoja lica,

ozbiljno misaono "Ja",
često zabrinuto emocionalno "Ja",
pravilima odgoja zaboravljeno egoistično "Ja"

to, često zrelošću, potisnuto nasmješeno lice djeteta u nama.

Dok sam bila djevojčica dobila sam na poklon "Spomenar", to je ona lijepo uokvirena bilježnica u koju su nam prijatelji upisivali svoje misli i želje, koje još uvijek pamtimo i po njima se sjećamo prijatelja iz djetinjstva.
Na početnoj strani te "bilježnice" želja je deda napisao:
"Budi uvijek djete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće."

U našem utjelovljenom umu, se krije sveto trojstvo našeg istinskog postojanja u trenutku.

- 08:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2009.

Sindrom nedostatka sreće.

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.


Tin Ujević


U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna u poeziji velikih poeta i u Freudovim studijama, kojima je on, razvijajući metode psihoanalize, pokušao razbiti monopol čistog razuma i dokazati da strahovi proizlaze iz neproživljenih, zatomljenih osjećaja, da strahovi izrastaju iz izvora koji se krije u dubini osamljenog srca, u dubini sante leda koju ti jadnici ne osjećaju u sebi.

Krajem stoljeća je razvoj tehnologije omogućio istraživačima ljudskog mozga otkrivanje mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja koje su dokazala da su procesi nastajanja misli i osjećaja usko povezani. Na zaslonu skenera je postalo vidljivo pa tako i dokazljivo tko u sebi nosi taj zaleđeni dio sebe samoga, tko naginje patološkim stanjima duše.

Lutam ovim virtualnim svijetom i čitam mnoge stručne članke o patologiji ljudske psihe i u komentarima, paušalne osude o tuđim osobnostima, čitam osude, prepoznajem strahove onih koji pišu te nesuvisle rečenice. Postavljanje paušalnih dijagnoza je, u današnjem vremenu, opasno oruđe neobrazovanih umova. Danas kada je svaka, pa i najmanja promjena, u patologiji djelovanja ljudskog mozga i u izlučivanju hormona i neurotransmitera dokazljiva, dokazuje koliko se nestručnih osoba bavi problemom ljudske psihe, tog najosjetljivijeg dijela ljudskog bića.

Danas proglasiti nekoga paranoidnim, shizofrenim, depresivnim, bez da ga se pregledalo na svim nivoima negova tijela je krajnje neodgovorno i dokazuje ignoranciju, ono drevno srednjevjekovno neznanje tadašnjih inkvizitora.

Moderni inkvizitori nemaju moć osude na smrt, ali služeći se nestručnim metodama lječenja, osuđuju čovjeka proglašavajući ga psihopatom bez dijagnostičkih dokaza.
Inkvizitori na internetu su često osobe bez lica, osobe koje se kriju iza nekog nicka, osobe koje za svoje izjave nisu odgovorne jer one djeluju iz svog neznanja, iz svog uvjerenja i to ponekad iz svog povrijeđenog ega, a često tek vjerujući da čine dobro.

Što znači činiti dobro? Kako može biti dobro djelo koje proizlazi iz nekonstruktivne diskusije, iz pristranosti ili želje za bojkotom nečijeg postojanja u virtualnom svijetu?

Ljubav je osnovna energija iz koje izrastamo i krećemo na ovo dugo putovanje nazvano život. Čovjek to, golo i za život nesposobno, rođeno živo biće upija ljubav milovanjima, šapatima, osmjesima majke i oca, srcem pamti šaputanja i pjevušenje uspavanki i nesvijesno izgrađuje riznicu punu najvrijednijih osjećaja, koje kasnije u životu obnavlja i nadograđuje. To malo nejako biće odrasta u okrilju ljubavi, pamti toplinu glasa prvih uspavanki i sjeća se svojih dječjih snova. Odrastajući u okrilju roditeljske ljubavi u njemu se sjedinjuju anima i animus, te čudesne drevne suprotnosti iz kojih izrasta zdrava osoba, osoba koja cijeli svoj život ostaje dijete veselja i sreće.
Ljubav je emocija koja se danas smatra važnim faktorom i sudionikom u razvoju čovjekovog uma, emocija koja je nedjeljivi dio njegovog "čistog" razuma, osjećaj koji je pokretačka snaga njegova života.
Dakle, po toj teoriji u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja, ljubav je branioc i hranitelj naših duševnih stanja.
Emocija ljubav preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije, spriječava nastajenje entropije i kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost ubraja u jedinice za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. Mnogi, nažalost ne poznaju ljepotu osjećaja ljubav jer ga se boje, jer ga suzbijaju u sebi, jer lažu sebe i druge.
To je onaj drevni Freudov put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće. To je sindrom iz kojega su izrasle teorije o energetskim vampirima, o kradljivcima tuđe sreće i tuđih snova.

Čovjek koji u sebi ne osjeća ljubav izrasta u nepovjerljivu, prestrašenu, nesigurnu osobu, osobu koja se boji svake kritike, osobu koja u svakom neslaganju sa njenim mišljenjem vide energetskog vampira, a ne shvaća da se iz njhene tužne duše nema što ukrasti, da je njena duša zatrovana strahovima i nepovjerenjem, otrovom koji je drži u vječnoj napetosti i stanju vječne samoobrane. Takva osoba traži uvijek krivca, za svoje strahove, tuge i nesretna stanja, izvan sebe i nažalost često i pronađe nekog neprijatelja koji joj želi nauditi, nekog "energetskog vampira" koji joj krade sreću, misli, stihove, identitet.

Danas nas znanost uvodi kroz porte naše duše u dubinu istinskog postojanja, dovodi nas do one duboko skrivene sante leda u nama samima i uči nas kako da postanemo ledolomci i prestanemo biti samo ustrašeni pustolovi pred vratima sna, da se oslobodimo strahova koji nas godinama progone u besanim noćima i da shvatimo da se energetski vampiri nalaze u nama samima.

Obrazovani i stručno obogaćeni psihoanalitičari i psihoterapeuti, pa bilo da slijede puteve konvencionalne ili alternativne medicine i psihologije, bilo da slijede razmišljanja Freudove klasične, Oshove ezoterične ili Jungove alkemijske psihologije, danas zahvaljujući tehnologijom stvorenih slika djelovanja ljudskog mozga, prepoznavaju te puteve ljudske duše i svojom stručnosti postaju doista putokaz ka svijetlosti na kraju tunela, ka izlazu iz misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta u čijem se središtu često kriju "energetski vampiri".

Njih se treba bojati jer oni ne kradu samo energiju, oni kradu emocije, kradu snove i napijaju se na samom izvoru sreće.

Bila je samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekivala sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom
vidi kako ljubav za nju oblači
svoju ljubičastu haljinu, da je oslobodi od strahova

strah je krvnik snova, mislila je,
ali on je vitez života, zaključila je,
odlučila se za viteza, mušketira
jedan za sve svi za jednoga.
Ona dotaknu strah i u zagrljaju s njim prestade biti samo pustolov pred vratima sna
strah, vitez, mušketir, branioc njena života,
postade njen saveznik i uvede je u vrijeme istinskog postojanja.

- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2009.

Sokratova obrana.

Sokrat je rođen 470.g. a umro 399.g. pne., od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On je na to uzvikivao.

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vem nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene i na koncu bio zarobljen, optužen i osuđen na smrt, jer je po mišljenju porote zaluđuivao mladež i hulio bogove.

Sokrat je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.
Drugi su poslije njega pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja.

A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi.
Ljubav pripitomljava strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Bio je ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim što se u njima krije. Upravo je to traganje za onim opće vrijednim ključno za razumijevanje njegovog filozofiranja. Sokrata je bio protivnik sofista i njihovog subjektivizma i relativizma. Za razumijevanje njegovog sustava, kao i sustava bilo kojeg drugog filozofa, potrebno je poznavati i kulturne i političke prilike koje vladaju u sredini u kojoj on živi.
Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija se počela prodavati na trg, srcu grada, na tadašnjoj pozornici Sokratova djelovanja.

Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa svemira svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike.

Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta, a prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, ali i filozofije uopće.

Po Sokratu metoda vođenja dijaloga ima dvije faze:

Ironija, dovodi sagovornika do saznanja da ništa ne zna o onome što ga učitelj pita. Poznata rečenica, "Znam da ništa ne znam". (To je ironija).

Majeutika, u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja, "porađanja istine" (majeutika- babička vještina).

Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja.

Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori iz kojih možemo nešto naučiti o Sokratu i njegovom načinu razmišljanja djela:

Ksenofontov Život Sokratov,
Aristofanove Oblakinje,
Aristotelova djela i
Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.

Za vrijeme suđenja mu je nuđena mogućnost odlaska u progonstvo, ali dosljedan svojim moralnim načelima, Sokrat to odbija i radije prihvaća smrtnu kaznu, te umire ispivši otrov. Njegovu obranu pred sudom je opisao njegov učenik Platon.

Apologija- Obrana Sokratova

I sad ja odlazim, vi ste me odsudili na smrt, a na te tu udarila je istina žig pakosti i nepravednosti. I ja ostajem kod svoga prijedloga, pa i oni. Pa to je možebit negdje tako i trebalo da bude i mislim, dobro je……

A sada želim proricati, suci, vama koji ste me odsudili. Pa i jesam već ondje gdje ljudi najviše proriču kad im je mrijeti. Ta velim, ljudi, koji ste mene smakli, stići će vas kazna odmah poslije smrti moje, mnogo teža, Zeusa mi, nego ona kojom ste me pogubili; jer sada ste to uradili u misli da ćete se osloboditi te nećete odgovarati za svoj život, ali će vam se sasvim protivno - tako ja mislim - dogoditi. Više će ih biti koji će vas ispitivati; njih sam ja sada zaustavljao, ali vi nijeste vidjeli.

I bit će ljući koliko su mlađi; i vi ćete se većma jediti. Jer ako mislite da ćete, ubijajući ljude, zadržati koga da vas ne grdi zato što ne živite pravo, pravo ne sudite. Ta ovakav spas niti je baš moguć ni lijep, već onakav je ponajljepši i ponajlakši kad ne braniš ostalima, nego sebe pripravljaš kako ćeš biti što bolji. To sam dakle vama, što ste me na smrt odsudili, na rastanku prorekao.

A prosudimo i ovako, da ima mnogo nade, da je to dobro! Ta smrt je jedno od dvoga: ili je takva, te mrtav nije ništa niti ima ikakvo osjećanje o čemu, ili je , kako se govori, upravo nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. Pa ako nema nikakva osjećanja, nego je kao san kad tko spava a ne sanja ništa, divna bi blagodat bila smrt.

Ja mislim, kad bi trebalo da netko odabere onu noć kad je tako zaspao te mu se ništa ni usnilo nije, pa kad bi trebalo da ostale noći i dane života svoga usporedi s tom noći i da razmisli i kaže koliko je dana i noći slađe od one noći proživio u svom životu, mislim, ne bi ih samo kakav običan čovjek nego i veliki kralj perzijski lako izbrojio prema ostalim ostalim danima i noćima.

Ako je dakle smrt takva, blagodat je, velim. I ovako mi se cijelo vrijeme ne čini ništa više nego jedna noć. A ako je opet smrt seoba odavde na drugo mjesto, te je istina što se govori, da su doista ondje svi pokojnici, kakvoga bi onda većeg dobra bilo od ovoga, ljudi suci?

Jer dođe li tko u Had i riješi se tih nazovisudaca i nađe prave suce, za koje se i kaže da ondje sude - tako Mino, Radamant, Eak, Triptolem i drugi koji su između polubogova bili pravedni u životu svom – zar će loša biti seoba?

Ili opet da se sastanete s Orfejem, Musejm, Hesiodom i Homerom- što bi tko od vas za to dao? Ma želja me stotinu puta umrijeti ako je to istina. (....) A što bi bilo glavno, provodio bih vijek ispitujući one ondje i istražujući, kao ove ovdje, tko je od njih mudar, tko li misli, a nije.

Što bi tko, suci, dao za to da ispita onoga što je na Troju poveo onu silnu vojsku, ili Odiseja, ili Sizifa, ili sijaset drugih, i muškaraca i žena, što bi ih tko mogao navesti? S njima se ondje razgovarati i boraviti i ispitivati ih, to bi bila neizmjerna sreća. Svakako za to valjda oni ondje ne ubijaju. Ta i inače su sretniji oni ondje od ovih ovdje, pa su još sve ostalo vrijeme be­smrtni, ako je iole istina što se govori…….

Nego i vi, suci, budite puni dobre nade prema smrti i držite jedino ovo za istinu: nema zla za dobra čovjeka, ni živa ni mrtva, a bogovi vrednuju djela njegova. I nije mi se to sada samo od sebe dogodilo, nego mi je jasno da je po me bilo bolje da već umrem i muka se riješim. Zato i nije mene nigdje znak odvratio te ja bar nijesam baš kivan na one što su me odsudili i tužili. Ali me opet nijesu s tom mišlju sudili i tužili nego zato što su mislili da mi škode. To ih je vrijedno koriti.

Ovoliko ipak molim: sinovima mojim, kad poodrastu, osvetite se, ljudi! Dodijavajte im isto tako kao što sam ja vama dodijavao, ako vam se čini da se brinu prije za blago ill drugo što nego za krepost i ako budu mislili da su nešto, a nijesu ništa! Grdite ih, kao ja vas, da ne mare za ono za što treba i da misle da su nešto, a ne vrijede ništa. I budete li to ovako radili, pravo će se to od vas dogoditi i meni samome i sinovima.

Ali već je vrijeme poći - meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko no Bog.

- 05:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

0

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2017 (6)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (4)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se