Prvi dan u odijelu. Novi sako, nove hlače, nove cipele. Još samo fali kravata. Osjećam se kao kreten, a sigurno tako i izgledam. Samo me bedž Death Disco na ruksaku spašava…

Da, znam da preuveličavam i da, znam da se mora… Ali svejedno se u odijelu osjećam mrzovoljno zbog gomile razloga u koje neću ulaziti…

Valjda ću se nekako priviknuti.

Samo vas molim, ako me vidite u ovakvom izdanju u gradu, nemojte se previše smijati…

When it rains, it pours. Takvu nekakvu poslovicu imaju Englezi. Ili možda Amerikanci, nisam siguran. I ne mislim s njom samo na ovo prekrasno vrijeme koje smo imali u zadnjih tjedan dana (početak je šestog mjeseca geeeeeeeeez!), nego količinu posla koja me ulovila u tom istom vremenskom periodu. Mjesecima ništa, a onda odjednom – paf!

Uz sto glupih obaveza oko novog posla, ulovio me i prijevod jednog filozofskog teksta kojeg sam dobio preko Prevoditeljskog centra. A teksta je bilo dosta i trebao je biti u šest dana gotov. Nimalo olakšavajuća okolnost je to da filozofi uglavnom ne znaju razumljivo pisati (na bilo kojem jeziku). Argh!

Slijedilo je nekoliko dana kućne izolacije, cjelodnevnog kuckanja po tastaturi i poveće doze nesanice. Nervoza maksimalna. Prošli četvrtak sam ljudima grizao glave.

Ali završio sam sve na vrijeme. Čak sam nekako uspio otići i na Buzzcockse, gdje sam se uglavnom njihao lijevo-desno, jer sam jedva stajao na nogama. Možda mi zato koncert i nije bio tako loš. Moj vlastiti uspjeh – ostao sam budan na koncertu Buzzcocksa!

No najgora stvar prošlog tjedna nije bila ta pretrpanost poslom, nego što kad sam pod stresom ja krenem razmišljati o….errrr….ljubavi.

A to ne vodi nikud dobrome…

Rad oslobađa. Kažu da se njime i mozak uspješno čisti od nepotrebnih misli. Očito ću još morati raditi na tome.