Teško mi je objektivno pisati o Sonic Youth. Neke stvari zavolite u mladosti i onda ih se poslije nikako ne možete riješiti. Čak i ako postanu zbilja loše, nostalgija je tu da vam pomuti sve kriterije…

Sjećam se da sam Sonic Youth prvi put čuo negdje '94. Zapravo, mislim da se to dogodilo ipak nešto ranije, sjećam se i spota za Sugar Kane u Hit Depou (rofl!), ali prvi album koji mi dolazi u ruke je ''Experimental, Jet Set, Trash and No Star''. U to doba sam još bio klinjo koji sluša grunge (Nirvana, Soundgarden, Pearl Jam i ostala MTV flanel generacija), i oni su mi bili potpuna nepoznanica, tek ime koje se često u pozitivnom kontekstu spominje na stranicama Heroine Nove.

Ako mislite da sam se kasno primio SY, uzmite u obzir da u to vrijeme nije bilo ''besplatne glazbe s Interneta'', CD su bili dobro iznad platežnih mogućnosti jednog teenagera (u svakom slučaju, barem dobro iznad mojih platežnih mogućnosti), i glazba se upoznavala na nešto ''sporiji'' način presnimavanjem kazeta od prijatelja. Kako su i kazetofoni često bili kvarljiva roba, kazete su kružile po društvu. ''Ajd, mi presnimi ovo za frenda… Ajd mi presnimi ovo za rođaku…''

Tako nekako je i ''Experimental…'' (u paketu s Lauferovim ''Pustinjama'' i istoimenim albumom Blind Melona) došao do mene. Sjećam se da je moja prva reakcija bila – WTF?!?! To nisu pjesme! To se ne da slušati! Gdje su refreni, gdje su tiho-glasno dijelovi!? Oh, kako sam mlad i naivan bio…

Tek poslije sam saznao da ''Experimental…'' i nije baš reprezentativan Sonic Youth album. Tek poslije sam saznao da su te kazete bile od jedne djevojke s kojom ću se nekoliko godina kasnije upoznati. Tek poslije (nakon što sam zavolio i Sister i Bad Moon Rising i Evol i Daydream Nation) sam se ludo zaljubio i u taj album i cijenim ga puno više nego što on objektivno vrijedi…

Zašto cijela ta priča? Zato jer me novi ''Rather Ripped'' strašno podsjeća upravo na ''Experimental, Jet Set, Trash and No Star'', koji je također pokušao promijeniti neke obrasce, ali je malo u tome uspijevao. Na određeni način i ''Rather Ripped'' predstavlja prijelazni album, jer je prije njegova snimanja Sonic Youth napustio Jim O' Rourke. Vjerujem da je on i bio glavni razlog zašto su dva prijašnja albuma ''Murray Street'' i ''Sonic Nurse'' zvučala tako svježe nakon katastrofe zvane ''NYC Ghosts & Flowers''. Možda na čisto podsvjesnoj razini, ali bez njegova utjecaja novi album mi izgleda pomalo prazno.

Ne dajte se obeshrabriti, ima i na ''Rather Ripped'' još uvijek dobrih pjesama, ali kao što Ponor kaže – premalo frljeng-žbrenga. Iz okvira ''obične'' pop pjesme tek iskaču ''Pink Steam'', ''Rats'' i ''Turqoise Boy'', koje i imaju malo više nama starim fanovima drage buke. A tekstovi? Nemojte se previše zamarati njima. U SY od početka postoji samo jedan spomena vrijedan tekstopisac, a taj već po običaju daje najmanje pjesama na albumu…

Objektivno – moglo je i bolje. Ali hej, to je SONIC YOUTH! Oni ne mogu snimiti loš album.