unimportantlightfits

nedjelja, 26.11.2006.

Speed date


Daklem, u petak sam bio u Bologni na koncertu Arab Strapa, no dojmovi su još uvijek svježi, a i trenutno nemam puno vremena pa ću opis putovanja ostaviti za neki drugi put. Uglavnom, bilo je super i zbilja mi je drago što sam ih vidio prije nego što su se raspali.

Za ovaj put to je par you tube filmića (da i ja skužim kako se oni stavljaju na blog). Poveznica im je da su svi animirani i da su svi….pa… super. wink

Bilo bi lijepo ako bi tko iz organizacije Animafesta koji od njih vidio, pa na onom programu videospotova i pustio. Paranoid Android zbilja je dobar spot, ali u zadnjih 10 godina smo ga vjerujem skoro svi vidjeli…

Dakle…

m ward – chinese translation





wolf parade – modern world





el perro del mar – god knows (you gotta give to get)





okkervil river – for real





the wrens – she sends kisses



- 21:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.11.2006.



Nisam namjeravao prestati pisati.

Ali život vas ne pita za vaše planove, bez imalo milosti vas zgrabi za vrat i odvede u nekom drugom smjeru da ni ne stignete misliti o tome gdje ste skrenuli, kako se to dogodilo i kako ste (kvragu) stigli tamo gdje jeste. A isto tako vas i jednog trenutka i ispusti iz svojih zuba.

Moja tata je umro prije dva tjedna. Poziv kojeg sam se već duže vremena pribojavao konačno je stigao tu subotu ujutro. Dođi odmah doma.

Nema se što reći. Smrt je hladna.

U ponedjeljak sam bio na putu prema moru. Istu večer je održano bdijenje, mnogo ljudi je došlo izraziti sućut, a ja sam se osjećao kao budala, stojim tamo u odijelu i zahvaljujem ljudima koje ni ne znam. Nije to čak ni bila tuga, nego tupilo. Svejedno, večer je bila lijepa. Bura je rastjerala sve oblake, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio toliko zvijezda. Možda kao malo dijete. Kralježnica neba. To se više ne viđa u gradu.

U utorak je bio sprovod u Bastu. Moj tata nikad nije previše mario za duhovnost, ali pošto je bio kršten, odlučili smo se za crkveni sprovod. Njemu to sad sigurno neće smetati, a znam da je usrećilo dobar dio njegove familije. Još jedna doza tupila, obredi mi zbilja ništa ne znače, od njih se samo osjećam čudno. Ili je to bilo od tamjana. Prvi je u novoj obiteljskoj grobnici. Možda se jednom u njoj nađe mjesta i za mene.

Ni nakon dva tjedna nisam siguran da sam svjestan što se dogodilo. Još mi nije jasno da više nećemo zajedno gledati nogomet na televiziji i zajedno se ljutiti na nesposobne igrače, ili da nećemo zajedno raspravljati o politici ili pak o nekoj knjizi ili filozofskoj temi. Još mi nije jasno da on više neće biti tu kad budem dolazio doma, da neće biti tu da ga zagrlim, niti će biti tu da za mnom zatvori vrata kad budem odlazio. No, možda ću nakon nekog vremena i to moći prihvatiti. Ali ne još...

Tata, pamtit ću lijepe stvari…

Hvala ti na svemu.

- 18:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

I must look like a dork!


Prvi dan u odijelu. Novi sako, nove hlače, nove cipele. Još samo fali kravata. Osjećam se kao kreten, a sigurno tako i izgledam. Samo me bedž Death Disco na ruksaku spašava…

Da, znam da preuveličavam i da, znam da se mora… Ali svejedno se u odijelu osjećam mrzovoljno zbog gomile razloga u koje neću ulaziti…

Valjda ću se nekako priviknuti.

Samo vas molim, ako me vidite u ovakvom izdanju u gradu, nemojte se previše smijati…
- 23:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2006.

rattled by the rush


When it rains, it pours. Takvu nekakvu poslovicu imaju Englezi. Ili možda Amerikanci, nisam siguran. I ne mislim s njom samo na ovo prekrasno vrijeme koje smo imali u zadnjih tjedan dana (početak je šestog mjeseca geeeeeeeeez!), nego količinu posla koja me ulovila u tom istom vremenskom periodu. Mjesecima ništa, a onda odjednom – paf!

Uz sto glupih obaveza oko novog posla, ulovio me i prijevod jednog filozofskog teksta kojeg sam dobio preko Prevoditeljskog centra. A teksta je bilo dosta i trebao je biti u šest dana gotov. Nimalo olakšavajuća okolnost je to da filozofi uglavnom ne znaju razumljivo pisati (na bilo kojem jeziku). Argh!

Slijedilo je nekoliko dana kućne izolacije, cjelodnevnog kuckanja po tastaturi i poveće doze nesanice. Nervoza maksimalna. Prošli četvrtak sam ljudima grizao glave.

Ali završio sam sve na vrijeme. Čak sam nekako uspio otići i na Buzzcockse, gdje sam se uglavnom njihao lijevo-desno, jer sam jedva stajao na nogama. Možda mi zato koncert i nije bio tako loš. Moj vlastiti uspjeh – ostao sam budan na koncertu Buzzcocksa!

No najgora stvar prošlog tjedna nije bila ta pretrpanost poslom, nego što kad sam pod stresom ja krenem razmišljati o….errrr….ljubavi.

A to ne vodi nikud dobrome…

Rad oslobađa. Kažu da se njime i mozak uspješno čisti od nepotrebnih misli. Očito ću još morati raditi na tome.

- 23:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.05.2006.

Suicide is painless


nevinasamoubojstva Ako sam ikad i ljut na ženski rod, dovoljno je da se prisjetim ovog odlomka…
Bolničari su Ceciliju odvezli u bolnicu Bon Secours na križanju Kerchevalove i Maumeeske ulice. Na Hitnoj je Cecilia zlokobno ravnodušno gledala kako joj pokušavaju spasiti život. Žute oči nisu ni trepnule i nije se ni trgnula kad su joj u ruku zaboli iglu. Dr. Armonson joj je zašio rane na zapešćima. Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče ''Što ćeš ovdje dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.''

Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti: ''Doktore'', rekla je, ''očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.''

…i sve im je oprošteno.

Jer mi muški stvarno ne možemo znati.

Makar je Jeffrey Eugenides lijepo pokušao…

- 13:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 24.05.2006.

let me place you in my past


rippedTeško mi je objektivno pisati o Sonic Youth. Neke stvari zavolite u mladosti i onda ih se poslije nikako ne možete riješiti. Čak i ako postanu zbilja loše, nostalgija je tu da vam pomuti sve kriterije…

Sjećam se da sam Sonic Youth prvi put čuo negdje '94. Zapravo, mislim da se to dogodilo ipak nešto ranije, sjećam se i spota za Sugar Kane u Hit Depou (rofl!), ali prvi album koji mi dolazi u ruke je ''Experimental, Jet Set, Trash and No Star''. U to doba sam još bio klinjo koji sluša grunge (Nirvana, Soundgarden, Pearl Jam i ostala MTV flanel generacija), i oni su mi bili potpuna nepoznanica, tek ime koje se često u pozitivnom kontekstu spominje na stranicama Heroine Nove.

Ako mislite da sam se kasno primio SY, uzmite u obzir da u to vrijeme nije bilo ''besplatne glazbe s Interneta'', CD su bili dobro iznad platežnih mogućnosti jednog teenagera (u svakom slučaju, barem dobro iznad mojih platežnih mogućnosti), i glazba se upoznavala na nešto ''sporiji'' način presnimavanjem kazeta od prijatelja. Kako su i kazetofoni često bili kvarljiva roba, kazete su kružile po društvu. ''Ajd, mi presnimi ovo za frenda… Ajd mi presnimi ovo za rođaku…''

Tako nekako je i ''Experimental…'' (u paketu s Lauferovim ''Pustinjama'' i istoimenim albumom Blind Melona) došao do mene. Sjećam se da je moja prva reakcija bila – WTF?!?! To nisu pjesme! To se ne da slušati! Gdje su refreni, gdje su tiho-glasno dijelovi!? Oh, kako sam mlad i naivan bio…

Tek poslije sam saznao da ''Experimental…'' i nije baš reprezentativan Sonic Youth album. Tek poslije sam saznao da su te kazete bile od jedne djevojke s kojom ću se nekoliko godina kasnije upoznati. Tek poslije (nakon što sam zavolio i Sister i Bad Moon Rising i Evol i Daydream Nation) sam se ludo zaljubio i u taj album i cijenim ga puno više nego što on objektivno vrijedi…

Zašto cijela ta priča? Zato jer me novi ''Rather Ripped'' strašno podsjeća upravo na ''Experimental, Jet Set, Trash and No Star'', koji je također pokušao promijeniti neke obrasce, ali je malo u tome uspijevao. Na određeni način i ''Rather Ripped'' predstavlja prijelazni album, jer je prije njegova snimanja Sonic Youth napustio Jim O' Rourke. Vjerujem da je on i bio glavni razlog zašto su dva prijašnja albuma ''Murray Street'' i ''Sonic Nurse'' zvučala tako svježe nakon katastrofe zvane ''NYC Ghosts & Flowers''. Možda na čisto podsvjesnoj razini, ali bez njegova utjecaja novi album mi izgleda pomalo prazno.

Ne dajte se obeshrabriti, ima i na ''Rather Ripped'' još uvijek dobrih pjesama, ali kao što Ponor kaže – premalo frljeng-žbrenga. Iz okvira ''obične'' pop pjesme tek iskaču ''Pink Steam'', ''Rats'' i ''Turqoise Boy'', koje i imaju malo više nama starim fanovima drage buke. A tekstovi? Nemojte se previše zamarati njima. U SY od početka postoji samo jedan spomena vrijedan tekstopisac, a taj već po običaju daje najmanje pjesama na albumu…

Objektivno – moglo je i bolje. Ali hej, to je SONIC YOUTH! Oni ne mogu snimiti loš album. wink
- 18:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2006.

Will you smile again for me?


U zadnjih par mjeseci me ulovila nova manija – posuđivanje stripova u knjižnicama. Glavni opskrbni centar mi je Gradska knjižnica (imaju dosta i stranih naslova – svaka čast!), ali dosta pomažu i knjižnica Tina Ujevića i knjižnica Staglišće. Svaki tjedan odu bar tri naslova…

Zašto to spominjem? Da se malo hvalim i svojom stripovskom načitanošću? Errr…ne baš. Tu i tamo naletim na strip koji me toliko ponese, da to moram podijeliti s drugima. U ovom slučaju ću otkrivati toplu vodu, no dobro…

Photobucket - Video and Image Hosting

Radi se o Danijelu Žeželju. Njegovi crteži su me stalno pratili kroz devedesete, bilo s plakata na zidovima ili iz novina koje sam čitao. Prvi put sam se sa cijelim njegovim albumima sreo tek negdje 2001. čuvajući štand knjiga (zapravo, to je tako dosadan posao da sam stigao i još dosta tog pročitati uz Žeželja). Bio je to ''Osmijeh Majakovskog'', koji me i sad, 5 godina kasnije, podsjeća na lijepe stvari koje su mi se dogodile tog ljeta…

osmijehmrinzol
Uz ''Osmijeh Majakovskog'' posudio sam i ''Rinzol''. Nema smisla ih opisivati. Oni ionako nemaju radnju, oni su samo snovi oblikovani tintom.




Na izdavačevim stranicama nema nikakvih informacija, ali Žeželjeva stranica govori o još nekoliko u nas izdanih albuma, mada se ne sjećam da sam ih vidio po knjižnicama. Stranice More Comicsa kažu kako bi neke od njih trebali imati po cijeni od 75kn, ali se također ne sjećam da sam ih ikad vidio tamo. Ako ih netko od vas možda ugleda po nižoj cijeni (pet godina su stari, možda ih ima u antikvarijatima?), molim vas, javite mi. Svjestan sam da se snovi ne mogu kupiti, ali za ove ću rado izdvojiti neke novce…

- 16:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Circus leaves town


Prije par dana je završio sedmi po redu festival Žedno uho. Dojmovi su još svježi, bol u nogama i leđima također (starost, jbga), ide se pisati dok sve ne postane podložno zaboravu.

Počelo je u petak 5. svibnja koncertom Gang Gang Dance i Pere Ubu u Pauku. Pere Ubu su jedne od zvijezda festivala, Dave Thomas je legenda alternativne glazbe, ali mene su zbilja više zanimali Gang Gang Dance. Skupina čudaka iz New Yorka koja voli rane radove Sonic Youth i ostatka no wave scene na žalost se nije najbolje snašla u Pauku. Preveliki prostor za njih. Premalo frljeng-žbrenga. Možda bi bili bolji da su svirali u prostoru veličine KSETa? Sam Pere Ubu je bio…ok? Priznajem da sam samo slušao prva tri albuma i da mi se nije posebno trudilo oko upoznavanja s ''novim'' materijalom. Visoki tonovi gitare i teremina su baš lijepo parali uši, ali nekog oduševljenja (bar s moje strane) nije bilo…

Jamie Lidella sam fulao jer baš i nisam oduševljen njegovim albumom ''Multiply'', a i sve te ''elektronika'' koncerte sam počeo izbjegavati nakon što su mi Mouse on Mars peglanom zagorčali život. Ok, ja ne volim/ne znam plesati i nastavit ću zaobilaziti sve takve koncerte. Osim ako ne dođe Fennesz. Ili Matmos. Ili DNTEL. Oh well… Na Free Fall i Ab Baars Quartet također nisam išao. Što sam stariji sve manje imam volje za nekakav jazz…

Zato sam u utorak išao na Calexico + Iron & Wine, koji je zbog prilično blesavog međuforumaškog prepucavanja (forun vs. index) ispao najkontroverzniji koncert festivala. Zbilja sam se veselio dolasku Iron&Wine, ali to oduševljenje očito nije dijelio i ostatak publike koji je dupkom ispunio dvoranu Pauka i svojim žamorom mi nije dozvolio da u potpunosti uživam u onih njihovih 5-6 pjesama. No dobro, bar je ''Jezebel'' bila prekrasna. Salvador Duran je simpatični čičica iz Meksika, koji je srećom svirao samo 10 minuta, koliko sam i imao strpljenja za flamenco. Nakon njega napokon gledam Calexico (iz 4. pokušaja) uživo i shvaćam koliko mi zbilja više ništa ne znače u životu. Do ''Hot Rail'' su još i bili zanimljivi, ali ovaj novi ''Garden Ruin'' mi ima samo jednu dobru pjesmu. Za bis su se svi popeli na pozornicu i odsvirali nekoliko stvari s zajedničkog EP-ja ''In the Reins'' (plus obradu ''Wild Horses''). Bio je dobar koncert, ali sam ipak očekivao više.

Trobece opet propuštam (morat ću to jednom ispraviti) i u četvrtak idem u SC gledati Popečitelje i Seven That Spells. Seveni u koji god prostor da ih stavite komuniciraju sa svemirom i to zvuči dobro (ako predugo ne potraje). Popečitelji bi pak bili super post punk bend da previše ne vole funky. Ovako su mi bili naporni.

Petak u &TDu. Azot bi mi sigurno bili super za slušati dok radim na kompjutoru, ali za žive nastupe nikako nisu. Drone je jednostavno takav tip muzike koji izaziva laganu pospanost. No Neck Blues Band su pak nešto sasvim drugo. Istina, pogled na gomilu hippyja na pozornici koji su prvih deset minuta udarali po svojim zvečkicama i trzali žice na gitarama bez nekog reda, nije me previše impresionirao, jer takvo što sam već dosta puta vidio…ali onda se sve promijenilo. Koncert se postupno pretvorio u performans (bubnjar je posebno prednjačio u tome) u kojem se dekonstruirala pozornica, nabacivalo se narančama, nosilo bubnjeve na glavi, te zatvaralo u vreću od čela i tako zatvoren valjalo poput crva po pozornici i izvan nje. Pravi cirkus! Uglavnom, you had to be there…

Subota je počela s piknikom pred Močvarom koji nije bio u sklopu festivala, ali je svakako vrijedan spomena. Svirali su They Suck!, Seven That Spells (dvije postave), Senata Fox, Death Disco, Tigrova Mast i Vikend u Hong Kongu. Oko deset se opet krenulo prema Pauku gdje su boje hrvatskog panka branili Overflow i Debeli precjednik. Iznenadilo me je što je sve bilo puno. Bila je subota, i Overflow nisu svirali četiri godine, ali mi je zbilja bilo drago da još uvijek ima toliko mladih u Zagrebu koji slušaju pank. Prije njih su svirali Nervous Stand koji izgledaju kao gomila klinaca koji su pank otkrili s Blink 182. Kako se nitko ne bi uvrijedio, mislim da to dobro rade. Da kojim slučajem prebace tekstove na hrvatski vjerujem da bi ih netko od naših ''zlih i velikih'' pokupio i lansirao na TV. Debeli Predcjednik su koncertom predstavljali novi album upravo izašao za Moonlee records i bili su dobri. Overflow također. Jebiga, da me nisu boljele noge od cjelodnevnog pankerisanja na nasipu možda bih i više skakao.

Cul-de-sac, Tenu novak i Damo Suzukija preskačem jer predosjećam dosadu većih proporcija. Zato sam u utorak opet u Galeriji SC na Ostinato i The Watchers. Ispred njih su se ugurali i Diario, neki njemački post-rockeri. Siguran sam da su dobri kao ljudi… Ostinato je bio malo zanimljiviji, miješaju shoegaze s noise utjecajima i to na nešto i nalikuje, ali u Galeriji je po ljeti zbilja prevruće i nakon par pjesama svima nam je bilo puno draže sjediti na pločniku ispred ulaza. Začudo, pjevač posljednjeg benda nam nije dao mira i došao je svakome tko se nalazio ispred zgrade reći ''Hoćete li ući i pogledati moj bend? Obećavam da nećemo dugo i da ćete sutra stići na posao?'' Oouuuuuukej… Zanimljiv pristup. I mogu reći da nismo požalili. The Watchers je svojim funk-post-punkom (ok, ne idu mi glupe žanrovske odrednice…ako znate kako zvuče !!! i Rapture onda je i ovo tu negdje) rasplesao 50-ak ljudi u publici. Pjevača je bilo posvuda u dvorani, skakao je, trčao, izvodio špage…a ni i ostali članovi benda nisu bili nešto manje ludi. Sasvim neočekivano je koncert The Watchers ispao jedan od boljih na festivalu.

Srijeda i Jason Collett & Band. Prije njih su svirali Casual Elvis čiji novi materijal zbilja dobro zvuči (znam da bi oni htjeli biti malo više americana, ali meni je to čisti pop negdje između Go-Betweensa i Lemonheadsa). Još kad bi unijeli malo više života u scenski nastup…Tjah. Jason je bio divan. Odsvirao je skoro cijeli zadnji ''Idols of Exile'', rasplesao publiku, a bilo je vidljivo da su se i oni sami na pozornici dobro zabavljali. Valjda nakon ''trulih'' Nijemaca i Austrijanaca, naša publika zbilja dođe kao iznenađenje. Jason je bio tako ljubazan i ponudio nas voziti i na sve ostale koncerte njegove turneje, ali nažalost, kombi je premali… Nema veze Jasone, i ovo je bilo dovoljno. Samo nam opet dođi. Može i s Broken Social Scene.

Četvrtak. Isto mjesto i otprilike isto vrijeme. Man Zero sviraju prvi, sviraju post-rock i zbilja su mi dragi, ali bih volio kad bi malo skratili svoje pjesme. Ovako previše toga uguraju u jednu i to se razvodni… Subtle bi pak trebao biti rap, ali više od svega je putujuća predstava u kojoj je DoseOne (član cLOUDDEAD, Themselves, 13&God) glavni glumac u ulozi Mefista. Svi članovi benda su bili obučeni u crveno, na pozornici je središnje mjesto zauzimala bista s kosturskom glavom, nabacivalo se vilicama (srećom plastičnim), a DoseOneov remen s LED displayem je isto priča za sebe. A i glazba je bila dobra. Samo nigdje nisam vidio ''pravih'' rappera.

Eto, to je to…sad mogu malo odahnuti. Do sljedećeg niza koncerata, naravno…
- 18:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Run a black carbon test on my jaw


Ponekad se divim glupostima koje ostavljam za sobom po netu. Prije par dana sam se vratio jednom starijem forumu nad koji se spustio već odeblji sloj digitalne prašine i čije sadašnje posjetitelje predstavlja tek pokoji zalutali trol… Mjesto izgleda tužno, a bilo je poprište toliko dobrih, smiješnih rasprava, ali i ponešto glupih svađa. U nekima od njih sam i sam sudjelovao, i to s ljudima koje danas poznajem i likom, a ne samo nickom (priznajte da kao i ja volite glupe rime zujo ).

Uglavnom, cijela ta potraga za ''prošlim ja'' uključila je jednu malu lampicu unutar moje glave i navela me na pomisao o zanimanju koje će se sasvim sigurno u sljedećih deset godina profilirati - a to je net-arheolog (vjerujem kako će marketinški stručnjaci smisliti neki catchier naslov, ipak je ovo 21. stoljeće). Siguran sam da već sad ima ljudi koji se bave prošlošću i nastankom neta, ali nisam siguran da li se time netko već bavi i profesionalno. No probajte zamisliti kao će to izgledati za 100 godina, ako je već sada net prostor takav kaos. Zbilja će nam biti potrebni istraživači koji će dane provoditi polako se krećući (u strah da ne potrgaju neki važan link) kroz stare baze podataka i pažljivo premještajući sve značajne fajlove u posebno sigurne memorijske jedinice. Informatologija možda napokon postane ozbiljan studij… wink

Zamislimo malo tu budućnost i u njoj dva naša net arheologa koji raspravljaju na kavici:

- Danas sam prateći onog anch_ia našao pravo blago. Srednjoeuropski forum s kraja 20. stoljeća…

- Nešto zanimljivo na njemu?

- Paaa… još uvijek ne znam. Raspravljaju o nekoj prastaroj glazbi. Trebat će mi dosta vremena kako bih obradio sve podatke. Da li misliš da bih na osnovu toga mogao dobiti neku stipendiju? Ipak je to značajan nalaz, mnogo toga bismo mogli naučiti o net običajima onog vremena…


Znam, smiješno. Ali uvjeren sam da će tako i biti. Jer uzmite samo u obzir kako se pažljivo čuva korespondencija slavnih osoba prošlosti. Ako su kojim slučajem bili i pisci – u rukama imamo i umjetničku vrijednost! Zamislite samo – ''Ivan Ivanović – rane forumaške godine''!

Pošto sasvim sigurno nećemo svi ući povijesne knjige/baze podataka, puno je vjerojatnije da će ti net-arheolozi većinu svog vremena provoditi obavljajući posao genealoga, istraživača obiteljskih stabala. Zapravo, to bi mogao biti i unosan posao, jer tko može odoljeti porivu da sazna kakvi su bili njegovi predaci u ''mojim godinama''? Bojim se kakvu će sliku neki moj budući (ahm!) potomak dobiti o meni…

Uglavnom, za kraj mali savjet - pazite što pišete na netu, nikad ne znate KAD će vas netko čitati…
- 23:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

I bite my tongue (who cares?)


Pogledom na ovu stranicu lako je uočiti kako mi bloganje (?) već neko vrijeme nije u središtu interesa. Sve manje se zapućujem na tuđe blogove (ipak sam primijetio da je Rutvica u zadnje vrijeme napisala više nego ja u cijeloj godini, Mrkva ima neko simpatično botunche, a Umobolan opet priča o doživljajima s farme), a ako i nešto pročitam, nemam volje ostaviti komentar. A kad se i pozabavim svojim blogom i objavim post onda je najčešće to neka bezlična crtica…

Nije da sam prestao pisati, moja ''mala crna bilježnica'' (koja gle čuda, nije ni mala, ni crna), skoro je u potpunosti puna. Što je čini drugom u godinu dana. Ali, da li se u njoj nalazi što zanimljivo? Za publiku i ne baš. Gomila skica, bjesova i još lošeg pisanja.

Ta autocenzura me dovela do toga da već zadnjih tjedan dana razmišljam što ću sljedeće pisati za blog. Da li opisivati koncerte iz KSET-a (The Weegs, Paper Bird i ostali – bilo zabavno) ili pak prepričati lude snove u kojima me pohode mrtve rock zvijezde? Iskreno, nemam volje. Načujete negativnu kritiku i odmah vam entuzijazam splasne…

Što je zapravo komično. Dosad sam se već morao naviknuti da što god radio, uvijek će biti ljudi koji će to mrziti. Često će i potpuno krivo tumačiti moje riječi, izvrćući ih na meni dotad nezamislive načine. Jednom kad ''pustite'' nešto u svijet, stvar je gotova… Oooh, poor artist… (rolajz)

Ne zavaravam se. Znam da nije dobro. Samo bih volio tu i tamo dozu iskrenosti da mi se to kaže i u lice...

Ok, još jednom, idemo dalje…
- 23:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Free Web Counter