U Agoniji

utorak, 23.07.2013.

Crtice 14

Novih dvjestoideset kilometara je iza novog automobila. Već smo počeli u njemu stvarati nove uspomene ...

Jutros sam ispratio na izviđački logor mog desetogodišnjaka. Čudan osjećaj. I nama i njemu. Prvi se put u svom kratkom životu odvaja od nas. Petnaest dana. To će biti najduljih petnaest dana u mom životu.

Nevjerojatni su ti rastanci. Nešto je u njima tužno. Bez obzira gdje putujemo, uvijek su puni tuge i sjete. Bude uspomene.

* * *

Sjećam se mog odlaska u vojsku (da ONU ... kome dadoh godinu svog života ...) i suza na rastanku. Plakali su svi osim mene. Ja nisam htio, bio sam spreman pokazati da mogu. Plakao je i moj prijatelj koji je to prošao samo nekoliko godina prije mene (to me je iskreno zabrinulo). No, dobra strana rastanaka je ponovni susret. Opet suze ... ali radosnice. Kako prija zagrljaj nakon dugog odsustva od dragih i voljenih ljudi. Nitko ko nije otišao ne zna što znači vratiti se (ne, nije slučajna bibilijska paralela). O kako je lijep osjećaj znati da ćeš pri silasku sa posljednje stube starog autobusa ugledati poznata lica, osjetiti brižne ruke oko svog vrata.

* * *

Bio je 11.08.2002. godine. Bila je nedjelja. Vraćajući se sa mise primjetio sam da sa antene na našem krovu nešto visi. "Eto razloga zašto je loša slika" pomislio sam. Presvukao sam se , uzeo sam osnovni alat i uputio se na krov. Kiša je upravo prestala i htio sam iskoristiti vrijeme prije sljedećeg pljuska kako bi popravio "kvar". Stan na posljednjem katu kuće nije bio useljen pa sam na krov odlučio poći kroz otvor na balkonu ostavljen za baš ovakve prilike. Nisam bio sretan vidjevši pomagala za uspon ali nije mi se dalo vraćati do prizemlja. Ispod otvora za izlaz na krov stavio sam metalnu bačvu (praznu) a na nju priručno sklepane ljestve. Provjerio sam sigurnost montirane "skele" protresavši je nekoliko puta. "Bit će to dobro", promislim. Postavim dva bloka (crvene cigle), popenjem se na bačvu. Još jednom malo zaljuljam cijelu instalaciju, bit će to dobro. Do krova su ostale još ljestve. Popenjem se, otvorim poklopac i provirim. Aha, antena je tu ... visi skretnica. "To mi je deset minuta posla", pomislim i krenem obaviti posljednji dio pothvata - izvući se na krov. Trebao sam se malo odbaciti nogama da bi lakše izišao na krov. Učinim to ali moje tijelo nije krenulo prema gore! Metalna se bačva prevrnula i ja sam padao cijelu vječnost. Sjećam se da mi je sve izgledalo kao usporeni film. U padu sam razmišljao gdje pasti. Važno mi je "promašiti bačvu" jer ako ateriram na nju, nemam nikakve šanse kontrolirati pad. Bačva je pala desno od mene, ljestve po njoj a ja lijevo. Tišina. Ustajem, bez zvukova (usporeni nijemi film). Provjeravam stanje svog tijela. Sve je u redu, mislim ... A onda je najprije stigao zvuk, zatim se vratila normalna brzina i na kraju bol. Na mjestu gdje je nekad sasvim normalno stajalo moje desno rame bila je jedna velika rupa. Gledam i ne vjerujem. Mičem prstima ali ramena nema! Polako silazim u stan i prepuštam se supruzi. "Molim te reci mi da mi nije ništa" moje su prve riječi. Jedan kratak pogled (ipak je liječnica) bio je dovoljan : luksacija desnog ramena. Škarama mi je razrezala majicu i onako polugolog me sjela na mjesto suvozača zelene Nexie (imala je samo 6 godina) i pravac hitna. Opet je počela kiša ("Barem nije vruće" promislih). Nisam mogao izdržati a de je ne upitam (ipak je liječnica): "Kako se namješta rame?". O koja griješka! Opisala mi je u detalje postupak (ipak je liječnica, je li) od kojeg pacijent zna čak i pasti u nesvijest! Bilo bi bolje da sam šutio ... Sad nisam mogao misliti na ništa osim na patnje koje me čekaju. Ipak pogled na rupu na mjestu mog desnog ramena izbrisao je sve strahove, rame mi ipak treba, valjda ću preživjeti. Semafor kod bolnice na Križinama. Crveno je. Iz onako polusjedećeg položaja sa mjesta suvozača (nisam bio vezan jer je to jednostavno bilo neizvedivo), glava mi je bila negdje u razini retrovizora, malo poviše one naljepnice ""objects in mirror are closer than they appear" ugledao sam upravo jedan takav objekt koji se približavao velikom brzinom. Samo sam promrsio "Udariće nas" i slobodnom lijevom rukom zaklonio glavu i pripremio se za udarac. Bum! Usporeni snimak, nema tona ... Dižem glavu, provjeravam tijelo ... Osim one rupe u ramenu nema posljedica ... Supruga je dobro. Ona izlazi iz Nexie i otvara meni vrata. Ja izlazim, polugol, hodam kao glavni glumac iz planete majmuna ispred pune "trice". Vraća se zvuk, bol ... Sve mi je kristalno jasno. Supruga viče na nespretnog vozača sivog Peugeota ... Ne gledam oštećenje na Nexii. Kraj mene se zaustavlja Taxi, vozač me sjeda u automobil i usput daje savjete supruzi što treba uraditi (osiguranje i to ...) a on me vodi na hitnu. Predstava za putnike "trice" je završena. Taksist mi daje savjete ... "Ma kakav pad kući, reci da je prometna ... dobit ćeš novce od osiguranja ". Hitni prijem ... "Ko je ono imao prometnu?" pita jedna teta u bijelom. Ja sjedim ... "Je li vas doveo taksist?" obraća se meni. "Da ,da " ... ostatak objašnjenja zapeo je u njenom objašnjenju gdje tebam ući, leći i pričekati ... Ležim sam na stolu ... bol ne osjećam ... samo želim da me što prije namjeste i da ne padnem u nesvjest. Po priči supruge očekivao sam barem trojicu ... Pojavio se jedan! Prilazi mi, "Dajte mi ruku" ... Uzima je on sam ... "Opustite se" ... Pa nisam na stolu za masažu, kakvo opuštanje ... Čita mi misli. "Opustite se, vjerujte mi ..." Okrenem glavu na lijevu stranu ... Nekoliko preciznih trzaja i ponovno imam rame!

Nisam tražio odštetu ... Danas imam vrlo dobar pokazatelj promjene vremena u desnom ramenu ... I da, Nexie više nema ali su uspomene ostale .... Sada pravim mjesto za nove ...

- 12:15 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.07.2013.

Crtice 13



Kakve ste sreće sa automobilom vlastitim? Ja sam na sva usta hvalio (sada već bivšu) svoju Nexiu ... Em nikad se nije pokvarila, em nikad nije stala, em prošla pola Europe ....
Kupio sam je 1996. godine. Prije otprilike dva mjeseca nije prošla tehnički (eko test) te sam poslušao savjet svoga meštra, u rezervar ubacio neku tabletu i otišao "napravit đir" na otvorenu cestu. Čim sam je upalio (prije tablete) radila je kao sat. Sav u čudu, ugasio sam radio (što nikad ne činim, uvijek u automobilu nešto svira, UVIJEK) i slušao kako motor radosno prede. Takvu sam je ostavio preko noći (nakon što sam stavio tabletu). Ujutro sam je oprao i krenuo na (posljednju) vožnju. Motor radi kao sat! Sa ugašenim radiom krenuo sam od Splita prema Malačkoj (planinarski dom). Promislio sam kako je ovo možda kao ona priča "ptice umiru pjevajući" i pogodio! Samo nekoliko kilometara ispod vrha Malačke, moja je Nexia jednostavno "izdahnula" (na "patologiji" su ustanovili da joj je "srce" jednostavno puklo).
Iako je riječ o automobilu, hrpi metala, kada sam je ostavio kraj ceste (čekajući šlep) bilo mi je žao. Zajedno smo prošli puno toga. Toliko uspomena ostalo je s njom pokraj ceste ... Vjenčanje(a), rođenja (oba sam sina u njoj kući iz rodilišta kući doveo) ... Tužno mi je bilo gledati kako odlazi na svoje posljednje putovanje. Ipak, ona će nastaviti i dalje "živjeti" u drugom automobilu koji je bio na "izdisaju" pa sam njene dijelove dao za spas drugog automobilskog "života".
Sada se moj stariji sin raduje dolasku novog limenog ljubimca (trebao bi stići ovaj mjesec) sav sretan što mi je pomogao u odabiru. A ja? Da i ja sam radostan ali će mi ipak nedostajati moja stara zelena Nexia s kojom sam toliko toga prošao.
Znam ja sve, ali uspomene su to ... a toliko ih je.

- 08:33 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se