U Agoniji

petak, 26.04.2013.

Crtice 10

Sa prvim ovogodišnjim vrućinama, sa lijepim danima, došle su i nove obaveze. Posao je uzeo svoj danak slobodnom vremenu te sam tako i ja poslu platio svoj danak, do posljednje mrvice. Naporno bijaše putovati zadnjih dana, no u svemu se može naći mrvica ljepote, nova poznanstva, nova znanja .... Sreća u nesreći je što je moj posao vezan za putovanja (po lijepoj našoj - ONLY) tako da taj vremenski okvir do dolaska na odredište, povratak (eventualno hoteli...) nude svoj prostor.
Znate da volim filmove, volim čitati (ako to dosada nisam rekao), volim pisati... Znate i da sa sobom uvijek nosim onaj pametni telefon koji umjesto mene pamti vrijeme ustajanja, obaveze koje moram ispuniti, ljude koje moram nazvati, sresti ... U Zagrebu me može nepogrešivo dovesti na meni nepoznata odredišta (moje poznavanje Zagreba ograničeno je na sve što je blizu Trga bana Jelačića). Koristim ga tako i za gledanje propuštenih filmova (rijetko...ipak više volim velike ekrane), slušanje omiljenih pjesama ...

Ipak, najveća radost u mojim putovanjima su novi ljudi, poznanstva, živi kontakt.

Eto, baš prije neki dan sam imao poslovni sastanak sa čovjekom kojeg nikad nisam vidio ni čuo. Jedan telefonski poziv, sastanak za nekoliko minuta, susret ... Na prvu se vidjelo da čovjek voli pričati (a ni meni nije mrsko). Brzo smo riješili poslovni dio. Odlazimo na ručak, pričamo. Čovjek (bolje rečeno - Ljudina) je generacija moga oca, bio je u ratu (kao i moj otac, kao i ja). Tako biranim riječima priča o mladosti koju je u ratu vodio, sa tugom (i ponekom suzom) prisjeća se izgubljenih života i teških trenutaka iz ratnih vremena. Toplo srce i nepresušna životna energija ("Život je samo jedan, prijatelju, treba ga živjeti punim plućima!") tog toplog starijeg gospodina ostavila je dubok trag u mojoj duši. Rastajemo se ... Pozdravljamo se uz obećanje da će mo se prilikom sljedećeg mog posjeta njegovom Gradu vidjeti. Obavezno.

Znate ... Taj nesretni rat stvorio je mnoge rane, duboke i teške. Mnoge je ostavio bez svojih najbližih, bez domova, bez uspomena ... Jedan slučajan susret, jedan Čovjek, podsjetio je kako taj rat stvara neraskidive veze među onima koji prožive slično. Znam da su ga ljudi voljeli (po nadimku koji je stekao...) a sada znam i zašto. Da sam ja bio njegov vojnik, u njemu bi našao zaštitu, njemu bi vjerovao. Takvi su ljudi iznijeli ovaj rat i mnogim mladićima na ratištu bili i otac i majka. Znali su kad treba viknuti, kada blago opomenuti, kada promrsiti kosu, nasloniti ruku na rame ...

Vi koji ovo čitate možda nikada niste okusili surovost tog rata, možda ne znate što je taj rat učinio našim dušama, možda ne znate koliko mi koji smo preživjeli tugujemo za onima kojih više nema, možda ne znate kolika je ljubav ostala u nama kao nadomjestak za izgubljeno, možda ... Samo jedan sastanak, jedno novo prijateljstvo, oživjelo je sve to zatomljeno u meni (privremeno).

Vidite, meni su sada 43. Imao sam prijatelja ... Mojih godina. Njega više nema, ovdje. Nema ga sada već 21 godinu. Uzeo ga je rat, uzela ga je mržnja. On, osim ljubavi nije ništa imao. Kažu da mu je samo osmjeh ostao na licu nakon što je otišao k Njemu. Teško mi je i pisati o njemu, toliko sam puta suzu pustio kroz svaku moju ovozemaljsku radost, pa evo i sada ... Ja opet slavim, u nedjelju (pričest) ... a njega opet biti ne će...

On nikada nije doveo svoju ljubav do oltara, nikada nije imao priliku ljubiti svog sina ... A rekao je "Vidimo se uskoro" ... rekao je to prije 21 godinu ...

Ah te emocije ...

Hvala Dida ...

Počivaj u miru, dobri moj Mate ....

- 09:56 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.04.2013.

Crtice 9

Rutina. Volim uhodanost stvari. Daju mi sigurnost. Osjećam se zaštićeno u svom malom svijetu sazdanom od rutina.
Ja sam, u stvari, jedan dinosaur koji prkosi svijetu oko sebe zatvarajući se u svoj mali svijet rutina. Zovu se raznim imenima: jutarnja kava, marenda, "prelistavanje" portala (blogova), ručak, večera, filmovi, supruga, djeca itd itd itd...

Neke stvari sam nesvjesno ugurao u rutinu. Koliko je dobro da mi u toj rubrici stoji "supruga i djeca"? Zvuči ružno ali nije to tako. Oni su moja snaga, moje uporište. Bez njih bi se moj svijet raspao i izgubio bi svaki smisao a sve ostale rutine bi dobile drugačije obrise.

Ne znam koliko ljudi još uvijek odlazi u videoteke ali ja bez te rutine ne mogu. Znam, znam, ne vjerujete mi ali ... svakog petka (ne odlazim samo kad sam spriječen a to znači mijenjanje rutine i podrhtavanje u mom svijetu) uredno odlazim u videoteku više od dvadeset godina. Svi ovi torrenti, stickovi, ripovi i ostali oblici kopiranja i gledanja filmova nisu me uspjeli otjerati. Volim pročavrljati sa djelatnicima (i ponekim posjetiocima) o odgledanim filmovima, poslušati ili udijeliti neki savjet. Uživam u tome! Pa onda ritual gledanja filmova. Poslije večere, obično subotom, (jedino djeca sigurno večeraju), spremanje, zauzimanje omiljenih pozicija na kauču, gašenje svjetala (ne svih, ostatak obitelji voli rasvjetu) i onda uranjanje u tuđe nepoznate svjetove. Lud sam za ovom vrstom zabave još od ranog djetinjstva pa sam sakupio veliki broj vlastitih filmova (o odgledanima mi je teško govoriti u nekim racionalnim brojkama).
Svoju ljubav prema filmu prenio sam i na starijeg sina. S njim zajedno putujem u neka druga mjesta i prostore koji nemaju svoju vremensku dimenziju. Zadnji film koji smo u kinu gledali zajedno je "Zagonetni dječak" (knjigu sam pročitao kad sam imao godina kao on sada)! Uživao sam u svakom kadru filma, u svakoj sceni...Odlutao sam u moj stari roditeljski dom gdje sam to ljeto (1979. čini mi se...) pročitao hrpu knjiga o grčkoj mitologiji i tog "Zagonetnog dječaka". Zato volim filmove. S njima putujem u samo meni poznata mjesta, kroz vrijeme, bez granica...
Danas moram u videoteku vratiti "Ratove zvijezda" (4., 5. i 6. dio). Moj sin je stigao u dob kada ga to zanima (a i ja sam mu "napunio glavu" sa pričama o Jedi vitezovima i svjetlosnim mačevima...) pa sam i ja zajedno s njim uživao u putovanju kroz vrijeme. "Novu nadu" (4. dio) u kinu sam gledao zajedno sa prijateljem iz ranog djetinjstva. Njega danas, nažalost, više nema. Svaki put me ovaj film podsjeti na trenutak kada smo izišli iz kina i provjeravali jesu li sve zvijezde još uvijek gore, smijali se Chewbacci, oponašali Luke Skywalkera .... Eh da, nisu sva sjećanja ugodna ni lijepa ...

Radujem se povratku kući, osmjehu najmanjeg člana obitelji, radosnom vrisku starijeg sina (Tataaaa) i osmjehu najčvršćeg stupa naše obitelji (koji govori tisuću riječi).
Ma baš mi je lijepo ... ne dam ja moje rutine!

- 12:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se