U Agoniji

ponedjeljak, 28.01.2013.

Crtice 2

Naš "Upravitelj zgrade" došao na revolucionarnu ideju. Prije neki dan sazvao sastanak stanara (hitan). Prikupili se tako mi i onako nervozno cupkajući (više od hladnoće nego neizvjesnosti) čekamo početak sastanka. Nalaktivši se na jedini stol u malenoj prostoriji, počeo nam je objašnjavati kako je kriza, kako nema posla i da bi naša zgrada trebala slijediti "moderne ekonomske trendove". Nijemo se gledajući ne shvaćajući o čemu priča, bez pitanja pustili smo ga da nastavi. Dakle, trebalo bi našu zgradu dat na upravljanje stranom upravitelju. Upitnici lagano lebde iznad naših glava no nisu uspjeli formulirati se u pravo pitanje. Dakle, mi sami više ne možemo i ako zgradu ne damo na upravljanje "strancu" sve će nam propast. Trebalo bi samo korigirat neke sitnice u našim ugovorima i prepustit upravljanje "strancu" i sutra će nam već bit bolje. Jedan stariji gospodin iz zadnjeg reda (od četiri moguća) upita Upravitelja za te "sitnice" i što to znači uopće predati upravljanje... Dakle, nalakti se Upravitelj na drugi lakat, to je samo prijenos ovlasti i prava na stanove "strancu" koji će za uzvrat uvest reda ... postavit novu rasvjetu, novi lift, prebojat grafite na ulazu u zgradu ... Pa kako će nam bit bolje ako mi više ne budemo vlasnici stanova - začuo se glas iz trećeg reda koji je pripadao nedavno umirovljenoj gospođi koja nam sad čisti stubište za sitnu naknadu. Dakle, Upravitelj joj objasni kako će mo i dalje živjeti u istim stanovima samo će mo naknadu plaćati strancu ... ali benefiti će nam bit višestruki. Ako je tako, javi se onaj gospodin iz četvrtog reda, nisi li ti Upravitelju onda sad nama priznao da ti ne znaš kako vodit ovu zgradu (klimanje glavama u publici) i kako bi ti, da si pošten, sad trebao dat ostavku i iz ovih stopa (povišenim glasom uz žamor odobravanja) otić (tako je !!!.... povika skoro cijeli treći i četvrti red). Upravitelj, podignuvši se za stolice konačno je stol oslobodio pritiska oštrih laktova, podigne ruke i maše s njima u znak stišavanja jer bi htio nešto reć ... Dakle, kad tako hoćete, kad niste za napredak i prosperitet, evo dajem ostavku pa se vi sami mislite kako će te se nositi sa ovim nagomilanim problemima (još je nešto promrmljao kako smo nezahvalni jer je silne napore uložio kako bi nam bilo bolje a mi ne razumijemo ništa ...). Tako smo ostali obezglavljeni na kraju sastanka. Još smo neko vrijeme komentirali među sobom kako je dobro ispalo i predložili gospodinu iz četvrtog reda da preuzme tu nezahvalnu ulogu. Jedva san dočekao doći natrag u stan (već mi je pomalo i hladno bilo), zavalio sam se na kauč, prebacio preko sebe laganu dekicu i dobavio sa stolića nepročitani današnji tisak (sa naslovnice mi se smješio premijer .... ). Eh upravitelju, upravitelju ... što sve čovjek ne će čuti i vidjeti ....

- 13:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 25.01.2013.

Crtice 1

Svaki brod treba kapetana. Kapetan je taj koji treba voditi brod u pravom smjeru. I mi imamo kapetana. I vodi nas ... Ja kao putnik nekako imam osjećaj da se stalno vrtimo u krug. Pitam se nije li mi karta malo preskupa za ovakvu "turu". Nemirno more nimalo ne olakšava kapetanu. Vidim ima još nezadovoljnih putnika, gunđaju, nezadovoljni su. Konačno jedan od putnika odvaži se upitati kapetana (u ima svih) hoćemo li konačno krenuti nekamo, bilo gdje, samo da se ne vrtimo u krug jer je ljudima muka. Kapetan se smrtno uvrijedio i rekao je kako mi ne znamo ništa o plovidbi i kako on zna točno gdje idemo i kako smo mi (putnici) priprosta nepismena masa koja ne zna što želi i kako je on taj koji će nas odvesti na ljepše i bolje mjesto (a učinilo mi se da je malo veseliji). Tišina ... Ma vidi ti njega! Putnici gunđaju, nezadovoljni su ... Kapetan se još jednom javio i povišenim tonom objavio da ako mislimo ikamo stići trebamo još platiti (ionako skupu kartu) da bi uopće ikamo stigli! Putnici gunđaju, nezadovoljni su .. ali se povlače u svoje kabine. Opet tišina. Brod i dalje baulja po istom akvatoriju. Drugi brodove nam trube u prolazu, gotovo mogu vidjeti druge putnike kako nam se smiju. Valjda se i kapetani rugaju trubeći veselo u prolazu. Muka mi je. Najradije bi skočio sa broda pa da me pokupi neki drugi ... bilo koji. U trenutku totalnog beznađa odlučujem se za potez očajnika. Potrpam stvari u kufer i ne gledajući ni lijevo ni desno bacim kufer preko ograde i skočim za njim. Trenutak slobode i olakšanja a zatim bučni pljus .. pa tišina... Izronio sam, kufer pluta kraj mene. Kapetan mog broda nije se ni osvrnuo ... Samo sam u daljini vidio kako se slova, poredana na krmi broda koja označavaju ime broda, smanjuju. MT Kroejša jedva se vidjelo kad me drugi brod uočio i pokupio. Taman sam otpio prvi gutljaj čaja kad me neka potmula buka iz daljine prene. Postajala je sve jača i glasnija dok konačno nisam poklopio budilicu. Još mamuran gledam oko sebe, provjeravam gdje sam. U svojoj sobi, na krevetu ... Ustajem i oblačim se. Moram na posao (dok ga još imam).

A slova su sve manja i manja ....

- 07:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se