TYCHE

srijeda, 04.02.2009.

Washington DC - INTRO

Sve mislim da je vrijeme poceti rjesavati ono sto sam ostala u dugu – izvjesce s puta u Washington DC.

DSCF1589

Iako sam tamo bila par dana prije i za vrijeme izbora, mnoge stvari povezane s izborima u USA su sad nakon toliko vremena obsolete tako da ce glavnina materije biti pravog putopisnog karaktera.

Prica prva – kad se leti

… onda se svasta vidi. Ovo je bila prva godina da me u frankfurtskoj zracnoj luci prije leta preko velike vode nisu pretresli od glave do repa i natrag, usput mi zagledajuci krajnike. Vec sam se bila pripremila, kad ono – samo sam prosetala. Nije da se zalim – ali – vrlo neobicno.

Sve mi je doduse nadoknadeno kad sam se vracala natrag u nemiloj epizodi o kojoj nisam mislila javno pisati, ali sad kad sam se ohladila ipak hocu.

Nikad nisam napomenula kako se s prozora frankfurtske zracne luke odozada pruza velicanstven pogled na cijelo polje rusevina. To sad sravnjuju sa zemljom bivsu americku vojnu bazu Rhein Main koja je vec odavno zatvorena i prave mjesta za nesto drugo – rekla bih hotele, skladista, robne terminale i ostale popratne sadrzaje jedne takve ogromne zracne luke poput frankfurtske.

Ovaj put smo letjeli United Airlinesom, sto znaci – malo sira sjedala, obilnija klopa, zaslon ispred svakog putnika i izbor od sedam filmova na pet jezika. Filmovi su bili dobri i nisam posezala sa svojim zalihama i handheldom.

To je relativni luksuz za razliku od Lufthanse gdje su sjedala u economy klasi prilagodena konfekcijskom broju 38, klopa spartanska i zdrava, jedan zaslon koji ide na sedam redova sjedala i dva filma tijekom cijelog prekooceanskog leta. Ali - u Lufthansi vam daju vlazan topao rucnik da operete ruke prije jela.

Bilo kako bilo – let je bio ugodan, nepunih devet sati, i kad smo sletjeli na Chicago O'Hare Airport, nismo bili uopce umorni. Imigracijski sluzbenik me nije davio, samo je pregledao papire, pitao par pitanja i bili smo slobodni.
Inace, hodnik kojim se prolazi od ulaznog gatea do ogromnog hola gdje su sve sluzbe ukrasavaju umjetnicka djela iz svih krajeva svijeta, veliki formati u raznim tehnikama.

Do leta u Washington smo morali malo pricekati, ali se ipak nismo dali cijepiti!

To naime vezano za zanimljivu ponudu – izmedu svih ostalih sadrzaja, trgovinica i trgovina luksuznom robom, zalogajnica, restorana, kioska, IT punktova, frizerskih salona i ostalih aerodromskih sadrzaja uocili smo nevelik pult gdje su stajale dvije mlade zene, medicinske sestre - i pokusavale vas namamiti da se cijepite protiv gripe!

Ujedno ste tamo mogli izmjeriti tlak, secer i dobiti brosure i savjete o zdravoj prehrani.

Cijena cjepljenja – prava sitnica – 35 USD. Mjerenje tlaka i ostalo bespla.

U blizini je nesto fino mirisalo, pa smo pronasli mjesto gdje smo se nalili Starbucks kavom i smazali svjeza vruca peciva pa krenuli dalje.

Dok smo se vozili izmedu terminala, vidjela sam jedan od hotela iz onog famoznog HILTON lanca. Mislila sam da je to nesto, kad ono – koma! Ofucano vremesno zdanje jadnog arhitektonskog izricaja sa sobama poput postanskih pretinaca – naime, cijela ta strana procelja je ustakljena, pa se vidi raster golubarnika do neke mjere zaklonjen naocigled posivjelim zavjesama u sobama, vidljiva opca zapustenost i neodrzavanost objekta – mislim, mozda to i nije tako iznutra, ali izvana sve vapi za renoviranjem. Taj HILTON hotel izgleda jeftino poput prcvarnice, samo na large nivou – ogroman je i sasvim nadomak zracne luke.

Let do Washingtona je bio kratak i zanimljiv – stjuardese su cakulale medusobno i nisu se bas nesto ubile oko putnika. Bio je to malen avioncic i kratak let, stoga su podijelile samo cips i sokice, otpad – vrecice i case nakon zakuske su pocele kupiti, ali su se jos negdje na pocetku kabine zapricale i nikad dosle do nas. Tracevi su bili jako zanimljivi, smijeh glasan, stjuardese prekrasne i vesele, ali unatoc tomu – mi smo nase otpatke ostavili u mrezici sjedala ispred sebe. Obicno u drugim prigodama svoj drlog uvijek pokupim u torbu i bacim na za to predvidenom mjestu, ali ovaj put sam ucinila iznimku.

Zracna luka Washington ce mi uvijek ostati u sjecanju po jednom detalju – cim izadete iz pristupnog hodnika i udete u poslovnu zonu, osjetite predivan miris HRANE !!!

Prica druga - dobro susjedstvo, studentarija, hrana i svakovrsni zitelji i prolaznici

Put od zracne luke do hotela smo presli taksijem – 29 usd. Docekao nas je predivan topao dan i dvadeset stupnjeva celzija. Mi smo bili u zimskim jaknama a svi okolo goluzdravi. Sutradan je naravno vec bilo vjetrovito i hladno, ali taj dan su se ljudi setali u kosuljicama.

Nas hotel je bio smjesten nadomak univerziteta, cestito mjesto, tri zvjezdice – nista posebno, tek da se prespava par sati, srednja klasa, pristojan i iznimno cist.

DSCF9835

Bilo je i vise nego ocigledno da se radi o pristojnom susjedstvu - tamo naime zgrade imaju svoja imena!

Ne bas na ovim slikama, jer nisam zeljela slikati te apartmanske clustere, ploce s natpisom i same zgrade jer gotovo svaka od njih ima nadzorne kamere i kucepazitelja koji gleda kroz ustakljena vrata ili se smuca okolo.

DSCF9853

DSCF9843

Prvi dan smo vecerali u obliznjem talijanskom restoranu gdje nas je usluzila sicusna mlada djevojka govoreci engleski s jakim talijanskim naglaskom, trepcuci ogromnim kosim crnim ocima porijeklom iz Sibira. Kakva je to mjesavina bila!

DSCF9842

Bili smo gladni kao zvjerad, ali bilo je kasno pa smo narucili samo jednu standard pizzu, podijelili - i ubili se jelom svatko od pola – ogromna! Srecom pa nismo narucili dvije pizze – jer donijeli su nam i free predjelo u vidu vrucih peciva-kruscica s umakom nalik satarasu, sirom i maslacem. Meni nije jasno koliko onda ti ljudi jedu ako naruce full dozu - mi smo se mogli sasvim lijepo najesti samo od predjela i da smo znali narucili bismo samo predjelo rofl!

Sutradan smo otkrili gdje se zapravo dobro i fino papa za malu lovu – studentska menza - restorancic gdje jedu i studenti i profesori i slucajni namjernici zajedno. Drveni podovi su uglacani do visokog sjaja, u pozadini lagano tiho svira klasicna glazba, buffet nudi nesto malo vise od sedamdesetak razlicitih vrsta jela ( pomnozila sam rows&columns s pretincima ), aparat radi devet razlicitih vrsta kava, sve je stalno toplo/hladno i ne treba niti spominjati – ukusno.

Jede se iz posudja od stiropora s plasticnim providnim poklopcima i s pretincima za razlicite vrste hrane, sve sto uzmete donosite na vagu gdje se kolicina izvaze i tako naplati. Moze se jesti unutra ili ponijeti sa sobom.

Dorucak, rucak, vecera – razlicite stvari ovisno o vrsti obroka, kuhana jela, meso i prilozi, umaci, salate, deserti, voce, povrce. Dakle - bez cifranja, srebrnine i damastnih ubrusa ali pristupacno, vrlo cisto, svjeze i ukusno.

Dorucak smo platili cca sedam dolara po osobi, rucak devet dolara, veceru sedam dolara. To za njihove uvjete nije puno. I inace je cijelo podrucje zbog blizine univerziteta premrezeno malim trgovinama mjesovitom robom. U tom kvartu nismo nigdje vidjeli MackBljack , ali su zato svugdje male zalogajnice i restorancici sa indijskom, kineskom, tajlandskom ili talijanskom hranom.

U blizini se nalazi ogromni fitness centar, ustakljeno cijelo prednje procelje i uvijek kad smo prolazili je bio pun, a tijekom cijelog dana je uobicajeno vidjeti i staro i mlado da joggira. Neki i sa psima.

Ono sto smo vidjali u Washingtonu tih dana nije uopce bila debela, lijena, zatucana Amerika koja jede junk food – mora da je bila puka slucajnost i na to sam Gazdi obratila pozornost – ali u tom kvartu gdje smo mi bili su izgleda svi vitki, joggiraju sa slusalicama na usima i u ono malo setnje sto smo prosli vidjeli smo tri trgovine zdravom hranom gdje se sve sareni kroz izlog od razlicitih vrsta voca, povrcki, travuljina i zrnevlja…

University of the District of Columbia - Van Ness Campus - prvi utisak me je onako, lagano zakucao u mjestu - tu se studenti jako razlikuju od onog sto smo mi bili kao studenti - ovi okolo hodaju u ODIJELIMA I KRAVATAMA! I voze se podzemnom, biciklom ili skuterom. Ne mozete vidjeti puno automobila parkirano na sluzbenom parkingu.

Van Ness

Van Ness 1

Tu su sveprisutni jos neki zitelji ovog predivnog velikog grada, mozete ih vidjeti na svakom koraku i ne boje se ljudi ama bas ni malo - navikli su biti hranjeni i pazeni.

DSCF9846

DSCF9849

DSCF9850

I za danas - to bi bilo to - ostajte u dobru cerek

- 21:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se