Iz života našeg svagdašnjeg...
07.09.2010., utorak
Tunelski vid
|
Čovjek najčešće vidi I čuje ono što želi vidjeti ili čuti. Već smo navikli da medalja ima dvije strane pa tako I svaki događaj ima barem dvije priče (katkad dvije istine)... Ali ono svojstveno za medije I određene grupe ljudi koji se bave isključivo “nečim” I to im postaje stil života, jest to da vide samo onu stranu koja im paše. Da stvar bude gora možda jednostavno više ni nemaju sposobnost perifernog vida I sve postaje jedan dugačak tunel na čijem je kraju jedina moguća istina. Uzmimo na npr. Crvenkapicu koja je nemilosrdno pobacala štence u rijeku... cijeli svijet se zgrozio tim činom I njezin identitet je utvrđen u roku od dva dana. Šuška se o kazni od 40000 kn... I cijeli svijet govori o okrutnoj djevojci čija je glava ucjenjena na internetu I kojoj se prijeti smrću... Pa kakvi ste vi to ljudi? Pa čovjek kad ubije čovjeka cijelom se svijetu živo jebe za to, a kamoli prijeti smrću ili čak osniva klub mrzitelja... Veoma humano I zrelo I dolično toga da sebe izdignemo kao pravedne I dobrostive. Sjećate li se dr. Dabića? Da da, trebalo im je više od 10 godina da mu se utvrdi identitet, a ova je djevojka instantno pronađena zbog svog malog uvrnutog zločina... I jedina istina koju sad svijet ima u očima je ta da je mala crvenkapica okrutna I nemilosrdna. Monstrum. I to će dijete cijeli svoj život biti obilježeno kao mučiteljica, u najosjetljivijoj dobi svijet ju je osudio. Jel se itko zapitao imaju li ti ljudi hrane za sebe? Tko je rekao djevojci da to učini? Zašto je to ispalo tako kako je ispalo? To sve povlači za sobom drugu priču. Priču o “kućnim ljubimcima”... Ja osobno smatram da je životinjama mjesto u prirodi I svaka koju čovjek od tamo mrdne postaje nesposobna za ponovni samostalni život. Pa najlakši primjer su eto psi. 100% ovisni o svojim vlasnicima (osim nekoliko pasmina). I Onda to ide nekim ovakvim redom: 1.kupite (nabavite) psa 2.dajete mu puno pažnje I ljubavi 3.igrate se s njim I vodite ga u šetnju svaki dan 4.pas polako odrasta I tu počinju različiti scenariji... slijedi onaj najgori... 5.imate sve manje vremena 6.ljubimac kao da vam je malo dosadio 7.volite ga, ali mu više ne dajete toliko pažnje 8.šetate ga kad se sjetite 9.hraniti psa postaje vam još jedna obaveza... itd Pas je obaveza, pas je odgovornost, poput djeteta... I točka Ja sam za sebe ustanovila da jednostavno ne mogu pružiti toj životinji što mu treba jer I sama nisam spremna niti imam vremena za toliku odgovornost pa radije neću imati ljubimca nego biti takav “loš vlasnik” I da se vratim na početak. Prioriteti su očito malo perverzni u ovom društvu jer eto dr. D koji je radio tko zna sve šta uspjeli su identificirati nakon deset godina, a djevojku koja je ne svojom krivnjom počinila nešto što ipak nikako nije u rangu s “dr. D” pronašli su u roku od dva dana. DVA DANA. I svi mi smo se tako odmah zgrozili. “ ajme koji nezamislivi užas pa utopiti štence” Licemjerje... Ja smatram da među živim bićima postoji bezbroj razlika, ali svima je eto zajedničko to što su živi. Ali zašto je ovo dijete dobilo takvu osudu, a vlasnik koji je svoja dva psa zatukao do smrti ili nasilnik u obitelji koji je pred očima djece zaklao majku ili takve gadarije o kojima svakodnevno čitamo. Zašto silovatelj koji je upropastio život četvero žena još uvijek nije ulovljen, a ovo dijete je “utvrđeno” u dva dana. A facebook grupa mrzitelja... Roditelji svaka Vam čast što odgajate male mrzitelje koji će eventualnu pogrešku drugog čovjeka riješavati osnivanjem grupe koja će poticati nasilje I “pravdu” koja bi mogla biti izvršena kroz još veću tragediju. Nekako mi se čini da se iza takvih prijetnja nalaze jako poremećeni umovi I još bolesniji ljudi. Dajte malo usporite i razmislite... za kraj... nekako mi se čini da mi pisanje baš i ne ide... bolje se izražavam kroz poeziju, ali jebi ga onda to nitko ne kuži... |
03.09.2010., petak
Uskrsnuće...
|
Prije posta ispričavam se našem blogu jer ga zanemarujemo i time zlostavljamo nepišući svoje jedvite jade ili slova. Dakle, blože naš oprosti nam zbog toga (i ti jedini čitatelju Medo)... Kave one mogu biti svakave, poslovne, slučajne, redovne, ranojutarnje, planirane i one dogovorene ili one dogovorene koje su na popisu "must do this summer" mrzim te kave jer eto ovog ljeta nekeko ljudima manjka elana kad me vide. Ne očekujem da skaču od sreće kad me vide, ali očekujem bar ono "E baš mi je drago što sam te srela"... Bar meni je... ipak u meni čuči optimist... Imam nekoliko takvih kava, pola njih je stvarno onih koje želim jer su s ljudima koje nisam vidjela 100 godina, ali u pola njih sam se nevino uplela reda radi... I u svrhu toga prihvaćat ću samo kave na koje me pozovu... A možda to sad samo kažem jer sam u nekoj sivoj životnoj fazi... Mrzim sivu životnu fazu... To je ona faza kada Vam se ne radi ništa, ne znate apsolutno ništa, nemate plan, ideju ili želju, sivi ste i sasvim Vam je svejedno za sivi svijet... U toj fazi zasičeni ste znanjem i nezanjem (uostalom koja je razlika? ako znate na šta mislim) i najbitnije sve oko Vas je sivo, ravno... Da, tako mi je nekako sada i gdje god bila mi je loše i nisam zadovoljna... Relacija Rijeka - Zagreb poprimila je istu nijansu - SIVU... Lijepa je to boja, ali na odjeći ili na zidu (iako još nikad nisam zapravo vidjela sivi zid, a da je sive boje), ali ne i za moju svijest... jer osjećam da lebdim u sivom ni tu ni tamo ni vamo... Um mi je pretrpan korovom i oni jadni hodnici koji povezuju odjeljke pretrpani su Hederom helix i nepoznatom biljkom koja je oportunist u svemu tome. Hodnici moga uma su za moje misli postali neprohodni i osjećam se TUPO... onaj hodnik gdje inače prolaze sjećanja toliko je zakrčen da se podatak prenosi kroz slamku, a hodnik za pamćenje... pih... rupica kao kroz ušicu igle... a vrijeme ide i život prolazi, a ja umno vegetiram... što je najgore svjesna sam toga, ali ne znam kako si pomoći... Dakle problem nije kako sam počela u ljetnim kavama, nego u moždanom korovu... |
