Iz života našeg svagdašnjeg...
03.09.2010., petak
Uskrsnuće...
|
Prije posta ispričavam se našem blogu jer ga zanemarujemo i time zlostavljamo nepišući svoje jedvite jade ili slova. Dakle, blože naš oprosti nam zbog toga (i ti jedini čitatelju Medo)... Kave one mogu biti svakave, poslovne, slučajne, redovne, ranojutarnje, planirane i one dogovorene ili one dogovorene koje su na popisu "must do this summer" mrzim te kave jer eto ovog ljeta nekeko ljudima manjka elana kad me vide. Ne očekujem da skaču od sreće kad me vide, ali očekujem bar ono "E baš mi je drago što sam te srela"... Bar meni je... ipak u meni čuči optimist... Imam nekoliko takvih kava, pola njih je stvarno onih koje želim jer su s ljudima koje nisam vidjela 100 godina, ali u pola njih sam se nevino uplela reda radi... I u svrhu toga prihvaćat ću samo kave na koje me pozovu... A možda to sad samo kažem jer sam u nekoj sivoj životnoj fazi... Mrzim sivu životnu fazu... To je ona faza kada Vam se ne radi ništa, ne znate apsolutno ništa, nemate plan, ideju ili želju, sivi ste i sasvim Vam je svejedno za sivi svijet... U toj fazi zasičeni ste znanjem i nezanjem (uostalom koja je razlika? ako znate na šta mislim) i najbitnije sve oko Vas je sivo, ravno... Da, tako mi je nekako sada i gdje god bila mi je loše i nisam zadovoljna... Relacija Rijeka - Zagreb poprimila je istu nijansu - SIVU... Lijepa je to boja, ali na odjeći ili na zidu (iako još nikad nisam zapravo vidjela sivi zid, a da je sive boje), ali ne i za moju svijest... jer osjećam da lebdim u sivom ni tu ni tamo ni vamo... Um mi je pretrpan korovom i oni jadni hodnici koji povezuju odjeljke pretrpani su Hederom helix i nepoznatom biljkom koja je oportunist u svemu tome. Hodnici moga uma su za moje misli postali neprohodni i osjećam se TUPO... onaj hodnik gdje inače prolaze sjećanja toliko je zakrčen da se podatak prenosi kroz slamku, a hodnik za pamćenje... pih... rupica kao kroz ušicu igle... a vrijeme ide i život prolazi, a ja umno vegetiram... što je najgore svjesna sam toga, ali ne znam kako si pomoći... Dakle problem nije kako sam počela u ljetnim kavama, nego u moždanom korovu... |
