Iz života našeg svagdašnjeg...
30.12.2009., srijeda
Dan prije dočeka...
|
ah jutro, više manje isto kao i svako drugo, samo što me probudila koliko toliko neka noćna mora, ali stvarno se ne sjećam o čemu... Mislim da je neki huligan palicom izrazbijao Ivu, ja sam ga pukla u jaja, a onda ga je pojeo tigar koji je na Tomislavcu šetao bez nadzora. E pa neka ga je kad idiot tuče ljude palicom... Kasnije je ta maca u importaneu lovila divovskog bijelog štakora... Danas me uhvatio pms... kakvo iznenađenje? To jer me klinac jučer izbacio iz takta pa se danas iskaljavam na svemu. Tako da sam prvu polovinu dana provela nadrkana... Da danas je mobitelić jadan dva puta letio na pod. Umalo sam ga ubila. Ne znam što me aktiviralo prvi put, ali drugi put sam ga maznula o pod jer se dragi nije javljao na mobitel... Kasnije sam pokušala mami objasnit kako to kod mene funkcionira, ali to je rezultiralo većom brigom i mojom neodgovornošću jer nisam posjetila psihijatra. Jebi ga, kad su skupi... Nemam ja novaca za bacanje... Kasnije me uvjerila da idemo raditi pitu od sira pa sam joj se izjadala da se Luka ljuti na mene i da sam jadna zbog toga. Mamica je nazvala donji dom i rekla dragom unučiću da je dođe malo posjetiti jer ga nije vidjela cijeli dan. ... istovremeno u donjem domu on sklapa slušalicu i reži na nikolinu da mu je to ona smjestila i da će se sad morat gore pomiriti sa mnom... Nina pojma nema... pronicljiv je on... Dolazi gore bezvoljan i kruži oko stola. Ja ga pitam hoće li pomirisati spirulinu (da ugurala sam je u tijesto, jebi ga)... ali neće... Pa prije nego li odleti dolje upadam: "jesi vidio što mi je Sara kupila za Božić?" Luka: ne Ja: a jel te zanima Luka: ne Ja: ma ajde vidi jako je zanimljivo ... bezvoljno koluta očima i gleda te kreativne kartice pod nazivom "50 spooky things to make and do"... pokoja mu ipak zapada u oko. Ja zadovoljno mjesim to tijesto i kažem mu kako bi mogli probati nešto napraviti kad završim sa svojom tvorevinom prema B-inom receptu. On je sav sretan i priča kao i inače... pita me što je alga? Stvarno ne znam što da mu odgovorim jer niti se sjećam konkretne definicije pa mu jednostavno odgovaram: "to su ti jedni supercool organizmi koji žive u moru, nisu biljke, ali bile su prve koje su nam proizvodile kisik. Spirulina eto ima puno klorofila pa je zato zelena"... ok I bijah zadovoljna sa svojim tijestom, ali mamica ga je razvaljala lijepo jer eto njoj to brže i bolje ide jer eto je to već radila i jer eto ima iskustva s kolačima i pitama i jer eto je u svom elementu. Smotasmo te smotuljke sira i u pečnicu... ah... Oprah ruke i pretražih vlastitu sobu u nadi na ću naći škare, ljepilo, kolaž, ali od toga ništa osim pernice i selotejpa pa sam poslala Luku da nađe kolaž i od Nine iskamčila jednu likovnu mapu. Krenuli smo s izradom onih gluposti koje inače objesiš na kvaku... ne znam kako to zovu... kvakini visuljci... Ugl. On je napravio jedan za svoju mamu, a ja jedan za Luciju... Još sam mu napravila masku za frankenštajna... i onda sam se bacila na izradu malog simpatičnog dvorca kojeg sam odnijela Janu. I tako. Malo su se primirili živci za sad. Kosa mi je baš pošteno masna... i neću je oprati do sutra... ipak bi se za doček htijela malo srediti, ali neće biti moguće uz moje kratere i masakr po licu pa eto bar mogu imati lijepu svježe opranu kosu... prpošnu... Zajeb veliki, ja doma uopće ne mogu učiti... nema šanse... ne stignem... i glupa kiša non stop pada i sve je tako antimotivirajuće pa život nema smisla. A toliko toga imam za štrebati... šajze... fuck fuck fuck fuck... Vraćam se u Zagreb 4.1.2010. i krećem s učenjem jer moram pripremati seminar za 11. onda imam kolokvij 29.1. iz ekologije bilja i iz ekologije kukaca ili tako nešto, a gdje je još ekotoksikologija i zaštićene vrste. Ajme plakat ću od muke... Podnosim izvještaje svaki dan, ali mi zvuče ful dosadno... tako kao jednostavan život ili ja fakat dosadno pišem... Možda jer se trenutno ne osjećam baš prpošno i ono suprotno od dosade. Jučer sam napisala kako vrijeme nakon dvadesete udvostruči svoju brzinu. Kako? Pa jučer sam bila klinka koja je jedva čekala kraj školske godine ili bilo što. Imala sam vremena na pretek za dosađivanje, za sanjarenje ili jednostavno bivanje. Što se dogodilo? Kad je postalo tako ubrzano i naporno? Retoričko, ali ajde... metropola i faks= savršena kombinacija za ubrzanje... Danas sam ujutro razmišljala o tome i sama sebe poklopila mišlju da mi je tek 20. my ass 20... meni su 22. jel jesu? Pa kad... Ne želim dalje... Tako lijepo zvuči dvadeset... jer ne osjećam se ništa zrelije niti pametnije zbog te dvojke... E da i sanjala sam da sam si kupila crvene traperice trapezice s nekim cvjetićima... nešto fakat gadno i onda sam ne znam zašto kao provela noć u toj trgovini tražeći etiketu da ih ujutro mogu vratiti... kao da jednostavno nisam mogla vratiti te i uzeti bilo koje drugo iste večeri. Sanjala sam i da smo bili na terenu na izvoru Kupe i da se Mirjana bacila u neki brzac... ugl... bilo je puno krvi... Onda smo zajedno s profesorima izbjegavali neke zamke. Bio je i Medo tamo, ali je s njim non stop išao njegov tata... Totalni čudaci u tom filmu... Idem papati još malo te pite... baš mi je fina... |
29.12.2009., utorak
Dan: ppng; Ona
|
Dakle. Evo danas uopće nisam pripremila post koji bi objavila. Valjda zato što mi se posljednji dani slijevaju u jedan, a njime prevladava samo jedna velika potreba, a to je san. Samo želim spavati i usnoviti se u neku maštovitu i lijepu situaciju. No to ne ide baš tako jer ako počnem s tim tratim svoje životno vrijeme koje je nakon 20. god. počelo ići sve brže i brže. Osim toga, ne provodim vrijeme sa svojom obitelji itd... Danas sam se ogrebla Nini za prijevoz do grada i našla se sa frendicom u gradu i onda smo nas dvije otišle u kafić gdje radi naša frndica iz srednje i ogreble se za cedevitu. Bilo je lijepo čakulati malo, ali da se nadovežem na ono vrijeme što nezaustavljivo leti, uglavnom smo se prisjećale kako nam je bilo dobro i zabavno u srednjoj. Baš osjećamo nostalgiju prema tim našim mlađim i slobodnijim danima s manjkom odgovornosti i prepuštenosti trnucima u kojima smo bile baš onako tinejđerski zadovoljno zabavljene. Tek sad vidim koliko nam je u tom periodu života dobro bilo. Bili smo mlađi, lijepši, bez prištića po licu, živahniji... i nitko nam nije mogao ništa jer još nismo bile punoljetne pa je to predstavljao svojevrsan štit, ali opet nismo izazivali nikakva sranja niti radili gluposti. Jednostavno nitko od nas tada ni nije očekivao da budemo odgovorni. Sad... sve se promjenilo, ja sam se promjenila... iako mi se čini da njih dvije baš i nisu. Pa to stvara jedan gap između naših pogleda na svijet. Ali nije to problem, već sam naučila i navikla da razumjevanje i utjehu ne mogu naći na svakom ramenu. Pričale smo i o tome kako je koja upoznala svog dečka s kojim je trenutno u vezi. E pa njima je zajedničko to što su bile pijane negdje vani i za oko im je zapeo neki komad koji je isto tako bio pripit, a i ona bi njemu zapela za oko. I tako bi to počelo s nekakvom brijačinom ili u drugom slučaju sexom (u slučaju nedostatka sexa) i kasnije bi se čuli, nazvali i jednostavno se održali u okrutnom i surovom svijetu... Moja priča naravno odudara pa su me proglasile outsajdericom... Ja sam svog dragog upoznala na poslu, radeći, kasnije smo još mnoge sate proveli zajedno radeći, zadnjih par smo već otvoreno bili privrženi dok ja nisam bacila udicu na koju se on sam svjesno zakačio... i nismo bili pijani... kad smo već kod toga mislim da moj dragi i ja nikad nismo ni bili pijani zajedno ili istovremeno... Fascinantno, baš bi mogli jednog dana u budućnosti... Da zamislim... hm... ja sam zaspala, a on pokraj mene umire od smjeha sam sebi u bradu kako sam ja zaspala... ili ne daj Bože hrčem (ja ne hrčem)... Kasnije me Nina pokupila pa sam doma pogledala film mamurluk s Lucijom i tu je nastao mali incident jer ja Luku ne razumijem... zapravo, nitko ga ne shvaća. Priznajem potpunu krivnju za pretjeranu reakciju, ali bila sam isprovocirana što je završilo mojim suzama i suzama jednog osmogodišnjaka. Svi su oni meni super kad su dobri i krasni, ali kad su ono drugo ne znam koji je postupak i ne znam s njima izaći na kraj pa se radije ne bi ni upuštala u nešto što se zove roditeljstvo jer to me totalno freking out... Čudo da, ali kad postanu zločesti ili mala čudovišta ja jednostavno ne znam s njima. Trenutno sjedim na svom krevetcu i još malo interneta kradem... Laku noć |
28.12.2009., ponedjeljak
dani poslije...
|
Dan... koji već je... mama me ujutro probudila da idemo na glasovanje pa sam se na brzinu spremila. Tata nas je sve odbacio do biračkog mjesta pa smo obavili svoju graansku dužnost. Bili smo na kavici negdje gdje njih dvoje inače odu, vratili se doma, ručali I onda sam ja otišla na duže podnevno spavanje koje je trajalo negdje do 17. Onda sam se nekoliko puta pokušala spojiti na internet, ali od toga ništa nije bilo pa sam odlučila zvrcnuti Slima. Doznala sam da je neki bla bla struja nešto ugl. Izgorio modem. Tako da ću sad pisati pa tko zna kad objaviti. Malo sam otišla do Slims family islušala genijalan uma mladog slatkiša. Moram to opisati... Slatkiš sjedi na stubama I kista (slika vodenim bojama) ciklame, koje su zapravo ružičaste linije. Mislim da on najviše voli jednobojne slike. I u jednom trenu pošprica pločice I kaže... Jan: mama, borio sam se sa stonogom I ostalo je krvi po podu Hela: JAN!!! Jan: pa kad nije htjela ostati na papiru … I dobro briše Hela I pločice I fuge... nakon 5 minuta... Jan: mama, imam dobru vijest Hela: pa opet si pošpricao s tom bojom pa kako je to dobra vijest Jan: pa dobra je zato što sam pošpricao stepenice , a ne pod... Vratila sam se u gornji dom I večerala ostatke ručka s tatom I malo smo čavrljali. Zatim sam gledala dnevnik I sad paralelno pišem ovo, gladm pirate s kariba I slušam glazbicu. Htjela sam skinuti iTunes da mogu slušati stvari s ipod-a no on nije dostupan za linux. Ugodno sam se iznenadila da zapravo ovaj linux koji imam uključuje hrpu korisnik I zanimljivih programa, pa sam među njima našla jedan koji može komunicirati s ipod-om. I evo jedan tračak razmišljanja... o uzaludnim temama Svi smo mi robovi sustava u kojem živimo. Robujemo navikama, nametnutim idealima, potrebama koje zapravo ne bi trebale biti tu. Robujemo ljudima koji upravljaju sustavom... I neću im zahvaljivati na tome jer mi se sustav ne sviđa. Ako bi trebala vjerovati da je održavanje 7 milijardi ljudi u kooegzistenciji težak posao za koji vrag su dopustili da se toliko nakotimo... Robujemo ljudima koji su odavno nadrasli pohlepu I sad pere malo jača doza pohlepe. Tako smo nevjerojatno glupi kad mislimo da imamo svoju volju... Ja je nemam jer očito nije po njoj pa čemu se onda zavaravati da imamo slobodu odlučiti... pa da imamo, možemo odlučiti koja nam je najdraža boja, možemo odlučiti što ćemo jesti ili kamo ćemo putovati, ali zapravo ne možemo odlučiti kako ćemo živjeti jer I najbolja odluka je upravo ona koja je zapravo prema mjerilima tog sustava... Nema ničeg. Mogu samo maštati o slobodi I življenju... jer ovaj svijet mi se ne sviđa I istina je da nitko on nas nema izbora. Moj izbor je da ne želim biti dio civilizacije koja njeguje ratovanja. Ne želim sudjelovati u tome. Molim Vas može li me samo netko isključiti iz takve igre? Ne želim biti dio potrošačkog društva koje njeguje konzumerizam. Molim Vas može li me netko uploadati u drugo društvo? Ne želim biti dio mase koja će poginuti u nečijem “svetom ratu” jer u ratu nije ništa sveto... Možda bi bilo najbolje za sve nas I jedino bi na taj način shvatili da planeta ima kapacitet I da nije neiscrnpna ;da se zatvore granice svih država, da postanu visoki zid I ništa I nitko ne može van, zapravo da nad svaku granicu postavimo kupolu koja će štititi atmosferu on onga što je ispod kupole. Možda bi onda naučili da ne možemo posjeći svo drveće, da ne možemo stvarati toliko smeća jer ćemo plivati u njemu, da ne možemo svoja sranja slati nekom drugome I proizvoditi nova, da ne možemo ispuštati toliko otrova u okoliš jer kad bi plivali u njemu shvatili bi da to svakodnevno radimo drugim bićima. Možda bi onda shvatili da se novac ne može udisati niti jesti... već samo obrisati guzicu... već kad je to smisao života I novac pokreće svijet. Postalo je očito I da pokreće život. Platite morskim psima što im režete peraje I njihove leševe bacate u oceane. Platite morskim kornjačama što jedu plastične vrećice I umiru zbog toga. Platite krokodilima što ih uzgajate za kožne čizmice jer ipak se u životu treba puno preseravati. Platite polarnom medvjedu što smo svojim aktivnostima otopili led koji je ključan za njegovo preživljavanje, što od gladi kopa po vašem smeću I nerjetko se otruje. Platite pelikanima što jedu plastične čepove boca I umiru u kojekakvim mukama jer ne znaju da se plastika ne probavlja. Možda da svoju djecu hranite plastičnim čepovima. Ni oni ne znaju da to nije hrana... ili plastičnim vrećicama... Možda da počnemo flaširati otpadne vode I prodavati ih kao bočice zdravlja, ionako flaširano znači zdravo (zato što je u čistoj nerazgradivoj bočici)... Platite dijeci u Africi što gladuju za nas... A nama će plaćati kriminalci da bi bili slobodni I provodili svoju volju jer mogu. Platit će nam silovatelji koji će dobivati samo par mjeseci kazne. Platit će nam bilo tko I bilo koliko da bi se prodali... a mi ćemo na sve pristati. Zašto? Zato što želimo još... Netko je jednom davno rekao jednu zbirku gluposti pa mi svi sad vjerujemo u to... Nitko se još nije zapitao... Drugi od kojeg već dana... budi me vika I glasna televizija jer moja mamica slabo čuje pa nema osjećaj za glasnoću uređaja. Nema veze, ista priča Jan ne zaboravlja svoje dogovore. Lucija je bolesna, ima anginu pa je mrzovoljna I pospana. Ništa se nije dogodilo. Ručala sam I sad mi se malo spava... nakon 3 sata... Odlazim sa starcima u lidla I konzum... I to je bio kratkotrajni recesijski šoping od 2 minute. Ništ posebno, ali sam nagovorila mamu da mi kupi jedno fency irish tamno pivo pa sam uzela I sarajevsko za tatu... I tako... otišla sam parazitirati u golubinjak gdje je Slim bezuspješno pekao palačinke... Zašto bezuspješno? Pa to zapravo nitko ne zna jer Slim kuha bolje od Hele. Paralelno s tim smo mene opet prikopčali na internet jer je stigao novi modem. Neke komplikacije s mikrofonom pa mi skype baš I nije video funkcionalan. Ugl. Otišla sam doma. Večerala sam s tatom. Malo otišla vidjeti kako je Luce jer ima anginu. Malo sam ljuta... zapravo na nikoga direktno... jesam na stariju sestru zato što u njihovoj kuhinji ionako ne boravim puno, smrdi mi kosa, potkošulja, ja smrdim na cigarete, a nisam niti jednu popušila, smrdi mi posteljina... WTF... To je sve za večeras... |
26.12.2009., subota
Dan 4. ;ONA
|
Još jedno ugodno buđenje... by piskutavi glasić malog Jana negdje u kuhinji. Ustajem I odlazim obaviti nuždu br.1 I oprati zube I doći k sebi... I dok teturam do dnevnog eto njega ispred mene: “Ivana mi danas imamo dogovor”... naime o kakvom je dogovoru riječ? Pa eto ovakvom, Jan voli iz filma x-men mutanticu Mystique (ona plava koja mjenja obličje) I nekako je zapeo za jednu scenu koja mu je očito najdraža u kojoj Mystique nogama zarobi nekog lika I onda on padne I onda ona jednom nogom stane na njega, nešto kaže I dalje ne znam... Tako mi je Hela objasnila. A kako njegovi roditelji nisu oduševljeni njegovom novom imaginarnom zanimacijom one spike moram razgovarati s tobom iza zatvorenih vrata šapćući su upravo zato da se izbjegne njihovo njurganje I uništavanje njegove fantazije... Pa eto sve je počelo još prije 2 dana dok sam bila kod njih gore pijuckala bambus kad je mali slatkiš šapatom prozborio: Ivana, ajde me zarobi nogama. Ok mali slatkišu nije frka ionako te je lijepo imati blizu sebe, pa sam ga zarobila nogama... 1 minuta tišine... Ivana, ajde ja sam padnem. Puštam ga da se on kao fol sruši na pod... leži na leđima I gleda me... Sad me zgaziš s nogom. ŠTO? Ma samo staviš nogu tu. Ajde ok... On sav zadovoljan: ajde opet... Meni malo čudno jer tad još nisam znala o čemu se radi... U to silazi Slim I kaže: Jan kakve su to glupe igre? I tako ušutka kikića. Jučer dolazi Jan I kaže: Ivana, moramo se dogovoriti. Ja: o čemu? Jan: pa da me gaziš Ja: a ne, ja se s tobom ništa ne dogovaram Jan: ali moramo se dogovoriti Ja: Nema dogovora Jan: ali moramo se dogovoriti Ja: nema ...Itako sad još sat vremena on je uporan I nepopustljiv, pri tom se nije ljutio kao većina djece koja vrišti kad ne dobije što želi, jednostavno je ostao smiren I miran I uporan. Sve dok ja nisam pred njegovom upornošću popustila... Ja: Dobro, ali mali dogovor Jan: 10 puta (pokazuje prstima deset) Ja: 5 Jan: 10 … I tako još sat vremena, on 10 ja 5... I neda se klinac zbunit, probala ja taktički da se zbuni pa da kaže 5, ali nema ne doustaje on od 10... počela ja smanivati, ali on I dalje hoće 10... Ja: ili 5 ili ništa od dogovra Jan: ok 5, rukujmo se I onda smo se dogovorili Ja: ok, sutra ujutro kad se probudiš (to je već bilo uključeno u dogovor) I sad se vraćamo na onaj dio gdje on meni ujutro dolazi sa spikom: Mi imamo dogovor I tako nas dvoje odglumismo tu scenu 5 puta prema njegovim uputama. Skoro sam umrla od smijeha. Kad je dogovor ispoštovan morali smo sklopiti dogovor za sutra, a to sklapanje je teklo kao I prvo I završilo kao I prvo. Nakon toliko diplomacije zavalila sam se na kauč dok se on neko vrijeme igrao s Lucijom, kad eto njega opet onako umiljato gleda I kaže: ajmo se nešto dogovorit Ja: ja se s tobom ne dogovaram više od jedanput po danu Jan: ali moramo se nešto dogovorit Ja: neću... … I tako to ide još neko vrijeme Jan: ajde zamisli da tu imaš gumbić na nozi I kad ga ja pritisnem ti se dogovoriš Ja: ne radi taj gumbić jer imam zabranu sklapati više od jednog dogovora po danu Jan: (uzima kuglicu) zamisli da je ovo tvoj zabranivač (ugura mi kuglicu u rukav) I ja ga sad izvadim pa se ti smiješ dogovarati samnom. … Precool klinac, strašan je... Pa svi ljudi koje znam bi već popizdili, ali on ostaje pri svojem I ne gubi strpljenje, čak ni glas nije povisio. Od daljnjeg nagovaranja me spasila Hela. Iznenadni poklon za Božić došao je danas ,ali u loncu. Hela mi je kupila kilo škampi. Pravi škampi, ne ono iz leda, račići iz kine ili takvo nešto, nego pravi škampi. Tako da ih je mama spremila na buzaru, a ja I pape smo ih papali za ručak. To je bilo jako zanimljivo jer pape je ipak s mora I zna kako jesti škampe na najuredniji način, a ja... ne snalazim se baš tako. Usrala sam se totalno, saft do laktova, saft posvuda I po kosi, najviše po majici. A okupala sam se prije toga... Toliki nered, ali bilo je zanimljivo izvlačit komadiće mesa iz svakog mogućeg dijela... Kasnije me posjetila Lucija pa smo joj napravili novi blog, malo postavkirali fejsbuk I surfale tj. Krale internet Slimu. Oko 15 smo se pokupile u donji dom I pokrenule kolektivno oblaćenje I spremanje za odlazak u kino. Nina I Darko nisu htjeli da im pričam o ičemu jer su odlučili da će samo pogledati film. Krenusno u tower (tamo je cinestar), kupismo karte, sjedosmo na brzinsku kavicu dok film ne počne. Ulazak u dvoranu, svi sjedamo... I glupi foršpani traju čitavu vječnost. Napokon smo dočekali film. AVATAR, prema hinduističkom značenju podrazumjeva utjelovljenje božanstva u tijelu čovijeka ili životinje pa se može povući poveznica s porukom filma, iako u filmu ono predstavlja tjelesnu zamjenu. A na internetu pak ima sasvim drugo značenje. Film me opet oduševio iako nisam znala reakcije četvero ljudi koje sam dovukla da ga pogledaju. Na kraju su svi bili preoduševljeni I fascinirani... Kad smo došli doma Lucija je odmah uzela rječnik stranih riječi I gledala što avatar znači, zatim je uzela knjihu “religije svijeta” I potražila što je hinduizan, onda je uzela knjigu “svemirska tijela” I pronašla da mjesec Pandora zapravo postoji kao Saturnov pratitelj I onda nije mogla nać koliko je velik pa smo krenule na internet. Pandora zapravo ima promjer 40 km I nekakvog je krupirastog oblika, bijela, pusta. Ali dobro sad. Jako mi je drago što ih je film oduševio I nadam se da je srž doprla do najmlađih. Ipak su oni naša budućnost. Osim toga odlučili su da će se Kirkin psić (jer će jednog zadržat), bio muško ili žensko zvati Avatar... slatko... Idem sad spavat... Dragi šljaka do 4 ujutro... ovo mi je baš lijepa pjesmica... |
Dani... ON
|
S obzirom da šugavi blog.hr ne želi objaviti moj post ja kasnim oko par dana, osim toga ovaj će objaviti moja Draga pa vam evo sve što napisah do danas… 1. dan Eto ja ću dan kasnije započet svoj blogovnik… Ma jučer otpratio Dragu i Medu na kolodvor i onda otišao doma pustio Volija i uglancao sobu i onda opet pustio Volija tako da danas post pišem u čistoj, gotovo sterilnoj, sobi… Na poslu uobičajeno lagani tempo (meni lagan jer sam se navikao, Draga i Medo bi prošvikali). Ekipa je shvatila da sam ja jedini nemilosrdni gad tamo koji neće nikome dati da izađe iz dvorane s 3D naočalama pa makar i bio požar u dvorani pa sad na svakoj pauzi petice ja stojim na ulazima i mrko gledam ljude te šaljem nazad u dvoranu one koji su se oglušili na našu molbu. Naravno da se uvijek nađe neki biser koji mi usput psuje obitelj, al uopće me ne dira… Poslije posla smo otišli na pivana i sjatili smo se skoro svi te umirali od smijeha svaki put kad bi konobar Jovica došao jer konobar Jovica ima glas ko da se nagutao helija… koji LOL I eto sad usred pisanja uletio stari i kaže sisterki i meni: ''Mogli biste vi počistit malo hodnik''… No na kraju, kao i uvijek, se ispostavilo da me stari očito jako poštuje pa da bi ta rečenica zapravo u pismenom obliku izgledala ovako: ''Mogli biste Vi počistiti malo hodnik''… I tako samo Mi, plemeniti Luks, očistili hodnik jer sister nije prstom mrdnula što se tog pitanja tiče nego je otišla u šoping poklona za svoje prijatelje u koji ju je odveo stari… Krasno… Idemo Mi uživat u ostatku dana i nadat se da nećemo morat još nešto Mi očistiti… Ostatak dana sam proveo ljenčareći… Konačno I bili smo na misi… Dječjoj polnoćki u 8:00… I baš kad sam pomislio kako je to sve lijepo i kako je zakon bilo kad sam bio onaj naivni klinac koji je svake nedjelje s veseljem trčao na misu kreten koji je držao misu je održao propovijed… Dakle ponavljam DJEČJA polnoćka, a njegova propovijed je počela sa: ''Djeco, zamislite da ste nekog ubili… I da ste osuđeni na doživotnu kaznu zatvora… Ili na smrtnu, znate toga još ima u Americi'' … Reko wtf jesi ti normalan hoćeš se sam maknut s oltara il da te ja maknem… Idiot je i nekih desetak puta naglasio riječ KRV u raznim kontekstima… kreten 2. dan Božić kod bake… Zakon… Uvijek se najedem ko životinja… Suma darova: 700 kn plus čarape i šal i nekoliko slatkiša… S obzirom da je recesija i više nego dovoljno… Zadovoljan sam… I onda sam počeo oko 6 nagovarat starce da krenemo jer se 26og moram ustat u 8 i bit na poslu od 10, al isu me šljivili ni pol posto pa smo ostali do pol 11 i došli u Zagreb u jedan iza ponoći… Danas sam bio super odmoran na poslu… Napomena samom sebi: ''Prestani se svađat s Anotonijom jer ćeš izletjet s posla''… Al kad je cura tako naporna, tvrdoglava i totalno u krivu… Nadam se da će druga smjena bolje proć… Nastavak sutra |
25.12.2009., petak
Božićni dan 3: ONA
|
Dakle... Sreatn Božić svima!!1 Jutro je I bude me glasovi mojih roditelja koji pričaju u kuhinji. Tata kuca na vrata I ulazi u moju sobu. Čestita mi Božić, a ja se tek budim, izvana dopire smijeh malog slatkiša pa ustajem kako bi oprala zube I malo se uredila prije nego li uđu. Mama je u kuhinji priprema naš Božićni zajednički doručak. Slims family zvone I ulaze. Svi se grlimo I čestitamo... Mali slatkiš cijelim putem viče kako mora razgovarti sa mnom I uopće ga ne interesiraju darovi nego me samo vuče za ruku I govori da mora razgovarati. Dobro, mi odlazimo u sobu I on zatvara vrata, nešto šapće no ja ga ništa ne razumijem. Na kraju sam mu rekla samo DOBRO. E sad može odlepršati do bora I pogledati što je dobio. Za svakog kikića mama je pripremila koverticu sa 100 kn I ponešto slatkiša. Osim toga Dragi I ja smo im kupili par edukativnih sitnica. Janu su se svidjele njegoce karte za učenje engleskog. Svi smo sjeli u kuhinju I počeli se častiti kolačićima koje je mamica ispekla ili kupila. Ubrzo nam se pridružuje I donji dom... Luciji se sviđa knjigica s grafitima, Luka baš nije oduševljen, ali od njegove knjige svi mogu imati koristi jer je zanimljiva. Doručak se nastavlja. Samo najhrabriji su probali moju zelenu paštetu, a nisu je se usudili probati Hela, Darko I Luka... okus je isti kao I kad nema alge unutra, no ajd valjda su picky... Odlazim s dječicom u dom golubinjak I tamo nam Jan pokazuje svoj poklon, nekakvu društvenu igru s ribama I piranjama koju uopće ne kužim jer je nije htio igrat društveno, ali ajde valjda hoće kad mu dosadi... Luka želi istraživati njegovu novu igračku na što … Jan: pusti... nemoj Luka: ali samo da probam... Jan: NE Luka: ali samo da vidim Ja: Luka, pusti ga dat će ti kad mu dosadi Jan: DA LUKA, DAT ĆU TI KAD MI DOSADI!!! U golubinjaku se I za mene našla kovertica sa 100 kn, a mamica mi je ispod bora ostavila jednu s 200 kn. Tako da sam za ovaj Božić dobila 300 kn... I sad kad uzmem za usporediti bilo koga koga poznajem 100 % znam da će oni minimalno pobrat 500 kn, ali hvala Bogu da smo odrasli pa nam se razgovor “što si dobio za Božić” ne svodi na to : ja sam dobio više od tebe :) Već kad sam se dotakla te teme I dobivanja novaca. Nikad mi nije falilo, ali znam da mi moja teta koja je iz Zagreba daje jako puno, svaki mjesec, a I oduvijek je moju obitelj novačno pomagala I nesebično davala. Moja druga teta nije... Nije nikad ni vrijeme provodila sa mnom niti takvo nešto pa nikad ni nisam imala onaj osjećaj “teta”, ali kad kažem teta samo je jedna, ona u Zg... Dragi je trenutno u Međimujrju kod bake I svoje familije pa nek uživa. Nakon golubinjaka otišla sam malo parazitirati u donji dom. Opet malo igrati igricu... prošla sam Luciji sve nivoe od adventurea... Nina mi je uvalila tanjur s kolačima I naravno da su bili toliko loši da sam Ih sve pojela. Kasnije sam I na ručku ostala I čavrljala s njima. Dado nešto njurga kako neće u subotu s nama u kino, ali ne znam jel samo izaziva, baljezga ili misli ozbiljno jer spada u onu grupu ljudi za koje ne znam misle li ozbiljno... uostalom cijela familija iz donjeg doma su takvi šaljivđije I zajebanti da s njima nikad ne znaš što zapravo misle. Trenutno sam malo zbrisala da napišem sažetak prvog dijela dana. Kasnije im moram prčkati po kompjuteru I tako... Evo par komada da spasimo plavuše... Zaustavlja policajac auto. Otvara prozor plavuša I pita što nije u redu. “Molim Vas dajte mi svoje isprave” kaže policajac. Na to će plavuša: ali zbilja nemam ništa sa sobom, zaboravih. “Pa imate valjda osobnu ili bilo kakav dokument? Dajte mi bilo što što imate...” Plavuša mu pruži ogledalo... Na to će on: Oprostite kolega, nisam Vas prepoznao:) kako policajac radi tintu? Udara vodu penderkom dok ne poplavi:) To be continued... Dobrih par sati provela sam u donjem domu pokušavajući jedno jako staro računalo očistiti od pretrpanih trash igrica koje se nikad nisu micale. To smatram zlostavljanjem računala... jadno pa jedva se upali, a kamoli da još nešto pokrene... to je još prozor 98 iz 98-e godine, skoro pa će imati 12 godina. Znam da to ne zvuči strašno ali razlika između xp I 98 , a kamoli između viste I 98 je abnormalno huge velika... Pokušavala sam I pokušavala I na kraju nisam mogla ni instalirati neku Lukinu igricu koju je on htio pa su rekla da mu onda stavim na novo računalo pa nek I on nešto igra. Inače novo računalo u donjem domu stvarno izgleda opako I monitor je skoro pa veći od televizije (ne debljinom) … baš im je fancy opak... ah sad sam jedva zbrisala ne bi li se malo odmorila I svoje okice još silovala na mom malom ekraničiću... Išla sam s Dadyem I Lucom prošetati Kirku koja je onako zvjerka I pol I debela je... Skoro je Darku koljeno izvrnula samo jer se zaletjela u njega u jao uskom I mračnom prostoru. Baš su mi smješne situacije kad on počne psu psovat I objašnjavat da to ne smije radit ili da shvati što je učinila, a ona ga onako blesavo I umiljato gleda. Debela jedna maza... Sad je mrvicu mirnija nego prije... valjda zbod starosti. A kako je Jan već zaključio da joj treba mužijak uskoro bi ga mogla I imati jer su joj našli dečka negdje u Dražicama... Baš divno, tko zna hoće li joj se svidjet. Znam samo da je on njufić I da ima 70 kg... ah napravit će baš slatke bebice... male ovčice... Šetali smo iza kuće po brdu... Volim taj miris trave, borova I onaj dašak svježine zbog činjenice da je more blizu... I volim kad je zima ovakve čudi da dani nisu rjetki kad mogu prošetati u najtanjoj majici I nije mi zima... ponekad I kad snijeg padne I kad zadovoljim dijete u sebi... Volim mrak I kad iza kuće nema nikakve rasvjete pa stvarno možeš vidjeti mrak... Htjela bi da me dragi iznenadi I dođe bar samo za novu godinu I da je čeka tu s nama doma. Slim je rekao da će oni čekati doma I da će staviti mjuzu u njihovom budućem dnevnom boravku... I tako... Ali još uvijek ne znam kako će sve to ispasti jer najviše kod svoje obitelji mrzim to kad se rascjepkaju pa svatko na svoju stranu... a tko zna što će I kako će biti. Vidjet ćemo... Trebala bi početi učit, ali to ću kad prođe 26.12.... A kako da učim kad sam po cijele dane rastrgana na poznatoj relaciji, a ti klinci zahtjevaju vrijeme... Voljela bi kad bi mogla zamrznuti vrijeme (I svoje starenje) I kad bi u svakom trenutku mogla živjeti malo duže jer imam osjećaj kao da taj život ide ,a ja uporno nisam spremna na vrijeme za ono što on nosi. Kao da malo zaostajem... |
24.12.2009., četvrtak
2. DAN ; ona
|
Probudila sam se u svom toplom krevetiću I crvenoj posteljini, a tračak svijetla bacao je sijenu kroz plavi pareo koji ima funkciju zavjese... ma krasno. Shvatila sam da jako volim svoju sobu, zato što svaki dio baš na onom mjestu gdje sam ga ja stavila, zato što su zidovi oslikani mojim rukama I linijama koje su proizašle iz moje mašte... slika na zidu stoji nakoso I okvir koji sam oslikala na zidu prati sliku. Stol na kojem je linija star je bar 20 godina, nekad je bio bijel, ali posljednjih 8 godina provodi u crvenom izdanju... Tako da moja soba je moja kreacija I nitko nema takvu... U mlađim I luđim danima uvijek sam bila nezadovoljna jer mi je bila mala, no u odnosu na onu u Zagrebu... ma u odnosu na sve sobe svijeta ipak mi je moja najdraža... U kuhinji je mama radila kolače I paštetu od tune koja tradicionalno na badnjak biva nemilice jedena I pojedena I svi je jako volimo. Pitala me jel nešto fali? I falilo je još mrvica limunova soka, malo soli I naravno vrag mi nije dao mira pa sam mami predložila da malo zazelenim stvari. Jadna spirulina, nema jela u koje je me pokušavam ugurati... Tako da smo u konačnici napravile jednu finu zelenu paštetu od tune pa se cijeli dan povremeno natrpavam time. To be continued... moram Luci odigrat jedan nivo sa zombijima... Da nastavim... cijeli dan se pretrpavam tofifićima s obzirom da su me prijatelji dobro opskrbili. Na red je došlo I kićenje bora što je unazad 5 godina moj zadatak. Nekako od kad to radim sama više mi je tlaka nego gušt. Sjećam se kad sam bila mala uvijek smo to zajedno to radile Helena I ja pa sam se ful radovala tim trenucima. Svake godine odabrale bi dvije boje u kombinaciji pa bi bor bio okićen tako. A sad... pa nije mi problem, ali nekako nisam vesela već na taj dio pomišljam: Tako mi se ne da. Ugl. Okitila sam ga... Valjda ću se radovat tim trenucima više kad budem imala dom I svoju malu obitelj pa ćemo zajedno sudjelovati u blagdanskim aktivnosti. Trebalo bi za početak biti zabavnije udvoje... Sad sjedim u golubinjaku I pijuckam bambus (I dida sa mnom; moj tata je dida) dok Slims family kiti bor I urašava svoj skromni prekrasni dom. Baš im je lijepo I ful su veseli. Od kako sam došla doma non stop trčim na relaciji donji dom – gornji dom – golubinjak... tako da stvarno nisam imala prilike ljenčariti I dosađivati se... ili se jednostavno odmoriti I meditirati. ah... za večeru smo pape I ja papali lignjice I krumpir, a tijekom te večere tati sam prepričala cijeli film avatar, onda sam mu pričala o novom najdražem kolegiju I znanstvenim zanimljivostima. Mislim da je bar u jednom trenu morao pitati u sebi gdje se gasim jer sam toliko pričala da mi se jelo ohladilo... To se ne događa brzojedućim ljudima, zar ne? Sad muku mučim s ovim linuxićem koji mi je još uvijek super, no proces instalacije bilo čega mi je potpuno nepoznat, a to znači da ne ide... WTF? Uopće mi nije jasno. Ugnjavit ću šogora koji dan da mi objasni jer you tube je ipak koristan, a bez jave I adobe flash playera jednostavno ne ide... Mali slatkiš me danas pitao što znam o paucima? JA: pa pauci imaju 8 nogu MALI: to znam JA: imaju predljive bradavice pa mogu plesti mrežu MALI: I to znam, a što znaš o kukcima? JA: pa njihovo tijelo se sastoji od glave, prsiju I zatka MALI: to znam JA: a što ti ne znaš? Nedavni razgovor sa Ninom I slatkišem... Dojuri mali kikić izvana I kaže... Kikić: Nina, morate Kirki (psu) nabaviti mužijaka Nina: Zašto? Kikić: pa moja mama ima mužijaka pa ima mene, I Kirki treba mužijak pa će I ona imati malu dječicu I biti će sretna, a I ti imaš muža... Trenutak okljevanje I nesiguran izraz lica zbog nedoumice o nazivu partnera... Opet sam si rasčačkala facu :( pa kad si ne mogu pomoć.... I sve greške pravopisne I sl. Jebi ga još nisam instalirala open office koji ima provjeru pravopisa na hrvatskom pa sam fakat slijepa na sve gluposti koje napišem jer je sve ionako crveno... ah ah... stavila sam poklone pod bor. Nadam se da će im se svidjeti... |
23.12.2009., srijeda
1. dan , ONA
|
Zašto je ovaj post ovdje? Pa zato što sam Dragome rekla da ću pisati dnevnik-ić o danima provedenim u Rijeci, odnosno o ovim zimskim ferijima s obzirom da je on ostao u Zagrebu L… a možda ako se Dragom bude dalo i on napravi istu stvar kako bi ja znala što on radi u svoje GIRL FREE TIME… Dakle, ujutro sam se probudila u 6 h i spakirala ostatak stvari. U končanici to je rezultiralo s dvije preteške torbe i jedan napunjen ruksak. Na glavni me otpratio Dragi i odteglio jednu od teških torbi, kasnije je on teglio sve… No do tog vremena ja sam teglila torbetine koje ni jadni legionari nisu teglili na leđima. I većinu vremena sam se jadala … kako mi je teško (u životu) ,ali ovo je stvarno i bilo teško. Na glavnom kolodvoru smo se našli s Medom i popili kavicu, nije nas ni promakla ona teta koja uvijek prosi i gnjavi ljude pa je je Medo uljudno odbio. I tako je tih 2 sata brzo odmaklo pa smo Dragi i ja otpratili Medo do njegovog busa koji ga je kasnije odveo do velike mehaničke ptice… Mon cheri i ja smo otišli do perona 406 i čekali bus koji je očigledno kasnio pa smo to vrijeme iskoristili za dugi oproštaj. Kad je bus napokon došao do pokazala se moja istinska super moć, naime ja sam nevidljiva, ali najčešće onda kad mi to zbilja nije potrebno, no o tome drugi put… Vozikali smo se eto posvuda da bi nam cijelu vožnju uljepšavalo dvoje djece (cca 7 god.) svojim milozvučnim, neprestanim i glasnim cerekom koji je nalikovao cviljenju umiruće mačke… cijelo vrijeme… A dok smo svi posjedali na svoja mjesta pronašla se i koja zalutala budala s izjavom: Ja bi sjeo pokraj neke crnke, ima li koja crnka?... Hvala nebesima da nisam crnka… Predivne li panorame ovaj put sam i vizualno zapamtila gdje je Vrbovsko. Prvo što me obradovalo u Rijeci bila je Rječina… e pa to je prava dinamična rijeka, a ne Sava. Doduše ova ipak ima geografsku prednost, ali nema veze bila je žuta… Grad je zakrčila gužva koja nam je priuštila još 10 min vožnje. Po mene je došao šogor… nije mi nekako djelovao oduševljeno ni sretno, al ajde neću krenuti s negativnim emocijama. Ipak ne želim da me i u ovom gradu sve živcira. Doma me dočekala moja mamica i Luce i Luka, mali slatkiš je spavao podnevnu. Pa sam se bacila na raspakiravanje stvari. Mamica mi je i sobu počistila pa me dočekala moja lijepa sobica… s novom crvenom posteljinom… ma raj za snove… Otišla sam u donji dom i L&L instalirala novu igricu na kompjuter (nova stara) Plants vs. Zombies… koju sam ja već odigrala pa sam ih provela kroz male zabavne prve nivoe ove jako zanimljive igre. Ništa bolje od organske pucačine. Zatim je uslijedila šetnja sa zvjerkom Kirkom i Vajrom koja je mini mini mini verzija psa aka pinč. Jako smješno dok ova grdosija progoni pinčicu i zjebava ju kao da joj je igračka, a ni ne zna da je Vajra gosp. u godinama… susjed me pitao što je to gusto na krošnjama jednog drveta, a ja sam baš bila sretna kad sam ko iz topa odgovorila: To je parazitska biljka… i to bijaše točno jer smo to učili iz nečega, valjda iz fiziologije bilja. Trenutno sjedim u golubinjaku i pijuckam bambus sa Slimom i pralelno oboje nešto čačkamo po laptopima. Sad ću ga nagovorit da isprobamo jel radi office na linux-u i ako radi ovaj xp-eić će biti zamjenjem. Do skoro… U međuvremenu ubila sam još jedan bambusić dok se Slim natezao s Acerićem i nakon puno utrošenog truda i vremena uspješno instalirao linux umjesto windovsa xp... naime morao je na memoriji sticku snimiti linuxe da bude u nekom posebnom formatu za koji sam zaboravila kako se zove. Na prvi pogled mi se linux svidio zbog precool efekata i šminke kojeja ne mogu imati jer mi je grafička kartica srednja žalost, ali nema veze. Kompić se podigne u roku od 2 sekunde, isto tako se i brzo gasi, ne treba mu zaštita jer su linuxi virusproof... ah a sutra još slijedi ušminkavanje. Sviđa mi se ovako, jako je brz i ima hrpicu korisnih programčića za koje ne znam čemu služe... ah to divno prijateljstvo. naučit ću usput. Jedino me zanima kako ću se spajat na internet na faksu??? I tako... u subotu vodim donji dom u kino gledati avatara 3d... upravo sam rezervirala 5 karata... Najbolja stvar u svemu je to što trenutno sjedim u svojoj sobi i dovršavam ovaj post. Kako je to moguće? Kad ja u Rijeci nemam internet. ha ha... Ima Slim wi-fi... i očito funkcioniše i na udaljenosti od 15 m ... kroz zidove i hladan zrak... ja sam ipak povezana sa svijetom. Kako je to lijepo. Čekam Dragog da me nazove... radio je do maloprije i onda je otišao na pivu s prijateljem... Nisam ja ništa bolja... pijuckala bambus i gledala kako mali slatkiš trči u odjelcu spider mana... mogla bi koju fotkicu staviti, probat ću sutra kad se upoznamo linuxić i ja... |
21.12.2009., ponedjeljak
nekontrolirani i krajnje iritirajući...
|
Dakle, Uvijek imam tu sreću da sjednem u računalnoj pokraj nekoga tko proizvodi neke neartikulirane zvukove koji nalikuju na kojekakve uzdahe. Takvo konstantno grgljanje i prokašljavanje postaje iritantno nakon kratkog vremena pa je jedino o čemu razmišljate kada i hoće li uopće ta osoba prestati s tim. još je bolje kad ti ljudi nabiju mp3 na uši i pojačaju do kraja pa tako ni sami nemaju uvid o tome koliko su glasni njihovi neartikulirani uzdasi i onda scimavaju ljude oko sebe na svaki glasni, iznendani i neartikulirani prizvuk. U subotu smo nas par biologa išli u Varaždin u posjetu muzeju u čijoj se postavi nalazi možemo reći i jedna od najvrijednijih entomoloških zbirki u Europi, ako ne i šire. Skidam kapu prekrasno je i divljenja vrijedno. Smatram da to svaki biolog ,a i običan laik mora ići vidjeti. Svako dijete u Hrvatskoj bi trebalo čuti tu priču da dobije uvid u to što zapravo znači raditi ono što volite. I u međuvremenu EVO još jedan stenjajući uzdah!!! I u Varaždin smo ni više ni manje išli kroz mećavu i to 30 km/h pa nam je do tamo trebalo 3 sata. I da se nadovežem na temu zbog koje je ovaj post ovdje, sva tri sata sam sjedila pokraj žene koja je ta cijela tri je... sata čistila jezikom zube i proizvodila čudne piskutave zvukove (Evo još jedan uzdah koji zvuči kranje čudno)... Strašno... Nakon nekog vremena to je postalo tako iritantno da sam samo nabila slušalice od ipod-a (i još jedan) u uši i preslušavala onih bjednih 30 pjesama koje imam na ipod-u, od kojih sam 27 izbjegavala jer su mi dosadile. Užas. Ali moram samo reći da su pahuljice snjega u Varaždinu puno ljepše nego ove u Zagrebu. Osim što smo posjetili muzej, posjetili smo i menzu za studente u Varaždinu. Nekakav restorančić "RAJ" koji zapravo nema neku basnoslovnu ponudu no ipak je maštovitija i bolja i jestivija i finija nego ono u SC-u. Najviše me oduševila salata (zelje) koje je bilo tako lijepo i fino začinjeno da je jednostvano bilo savršeno. Osim toga pureći odrezak im je bio tako fin i žvakljiv... a tek porcija krem juhe... velika je kao tri porcije u SC-u, tako da sam se od same juhe najela. I tete su tamo bile puno susretljivije i simpatičnije nego ove u Zg. Nakon što smo se mi biologinjice napapale prije polaska busa nam je ostalo još vremena za kavu pa smo se bacile na potregu za nekim bircićem. I našle smo jednog no čim sam ušla DEJA VU... Ovdje sam već bila... Da Da ... poznata mi je unutrašnjost birca. Ovdje sam došla kad smo 2004. bili na natjecanju iz GLOBE-a... Tako slatko tu sam prije 5 godina pijuckala jeger-fantice... Imaju jako razumne cijene za kave i još ponude za studente, a kad sam ipak naručila toplu čokoladu konobar me onako pogledao kao da mi se ispričava i rekao: Ali to vam je 18 kn... I tako... Trenutno gubim vrijeme u računalnoj jer praktikum je tek u 18 h pa slušam kako susjedi uzdišu i proizvode te male čudne iritantne zvukove... Samo da spomenem: Hvala Dragi i hvala Medo... što ste po ovoj hladnoći iako ste već krenuli doma meni donijeli obrok (iz one tvornice fine i nezdrave hrane) na moj zahtjev... To... Da... Jače... ajd još malo... K vragu što volim te gluposti koje ljudi proizvode... sustav je stvarno iritantan... katkad se pitam kako je uopće suživot moguć kad izvjesne skupine ni ne znaju što je bon ton , a ne govorim sad samo o ovim dragim milozvučnim zvukovima... No o tome nekom drugom prilikom... |
08.12.2009., utorak
SC, status studenta i stvarni realni svijet
|
Ovo je bila kap koja je prelila čašu... To što smo studenti i što imamo „privilegij“ jesti malo jeftinije ne znači da nam se može servirati napoj i smeće (čitaj: SMEĆE) to ne znači da moramo biti zahvalni na subvenciji ministarstva jer jedina menza gdje dobiješ obrok dostojan čovjeka je menza na Horvatovcu. Danas sam bila u SC s kolegicama na ručku. Ništa posebno, samo ista bezokusna jela kao i uvijek. Ali ipak je nešto učinilo današnji dan drukčijim. Uzela sam tanjur s pireom, nekim komadićem mesa i umakom s mahunama ili tako nešto. Prva dva zalogaja sam preživjela no kod trećeg koji je bio kombinacija pirea i umaka osjetila sam nešto tvrdo, teško za prožvakati pa sam to nešto ispljunula... U rukama sam imala plastiku oblika čačkalice, malo kraća, prozirna tvrda... samo sam je odložila na tacnu i osjetila poriv da se ispovraćam na sred menze, no poriv sam suspregnula i otčala odnijeti tacnu tamo gdje je inače predamo kad finimo s obrokom. U grču sam se vratila za stol dok su me kolegice čudno promatrale i primila se cuclati ono mlijeko iz tetrapaka ne bi li maknula misli s tog komada PLASTIKE i povraćanja. Ostatak dana ništa nisam jela jer mi je bilo slabo pomisli. Odvratno... automatski Vam se u misli vrati onaj osjećaj dok to pokušavate prožvakati, scena dok to vadite i onaj osjećaj mučnine dok to gledate. Odurno. Žao mi je što nisam ništa napravila, mogla sam barem kakvu scenu napraviti jer možda bi mi se pridružili svi oni koji kao ni ja u tom trenu nisu imali hrabrosti, a to im nije ni bilo na pameti jer su se suzdržavali od bilo kakve sramotne reakcije. Ovo nije prvi put da sam naletjela na takvo nešto. Jednom sam na brzoj ,ali prije nego što sam počela jesti u salati našla komad najlona pa sam ga maknula... no da sam ga prožvakala valjda bi osjećaj bio poprilično isti kao i danas. Odvratno. Ma kakvo besplatno obrazovanje, očito nemamo ni status vrijedan čovjeka kad se u menzama tako postupaju. Na brzoj je redovito porcija pomfrija tolika da krumpiriće možeš nabrojati na prste obje ruke... Jednom dok sam čekala da mi „ljubazna “ teta da moj tanjur s pomfrijem vidjela sam kako uzima već pripremljene porcije i pola vraća u zdjelu... WTF? Ljubaznost? Medo već tri godine svaki put kad dođe u SC tetama koje nas „uslužuju“ govori: Dobar dan! Znate li koliko su mu puta uzvratile pozdrav? NIJEDNOM. Zar nikome ne smeta način na koji se ponašaju prema nama... Tko uopće upravlja SC-om? kome se ja mogu žaliti? NIKOME! Zato jer su prava potrošaća u našoj državi prava kojima možete guzicu obrisati, a posebno prava studenata. Neki dan sam u Avenue Mall-u kupila sendvič u prizemlju (tamo gdje ih prodaju), i ugodno se iznenadila kada sam umjesto kulena u svom sendviču pronašla čajnu kobasicu ili još gore zimsku... A platila sam kulen 15 kn. Jebemu sve pa ako sam platila za nešto onda to i želim dobiti. To je kao da kupujete parfen, a prodavačica Vam uporno daje rum... To što sam kupac me očito stvalja u situaciju da sam kreten kojem možeš prodat govno ako hoćeš i ja tu ništa ne mogu. Mislim, tako stvari stoje... Sama sam si kriva jer ne ulazim u konflikt s tim ljudima možda zato što znam da nema koristi jer iz prakse i iskustva očito kupac nikad nije u pravu. A jebeni balkanski mentalitet našeg naroda je taj : Ja sam najpametniji i najbolji. Nitko ne zna bolje od mene. Nema veze što imam dva razreda osnovne od mene nema boljeg. Konstruktivna kritika, što je to? Ajd, samo probaj probost ću te nožem. Što me briga? itd... Danas čekam dragog ispred faksa i pokraj je neki dućan s cipelama koji je fancy šmency i koštaju obična obuvala za noge 2000 kn. Radno vrijeme od 10 h (tad je bilo 11.30). I pojavljuje se očito prodavačica sa očitim zakašnjenjem od skoro pa dva sata i ležerno otvara dućan. Da je vlasnica ne bi radila ko prodavačica, ali kako si ljudi mogu uzimati slobodu da dolaze na posao sa zakašnjenjem vrijednim psihološkog vještačenja. WTF. Nije ni to prvi put da vidim takve stvari. Bar 5 puta sam ujutro krenula isplanirano izvršavati obveze znajući što i tko od kad radi pa sam poljubila vrata jer se uglađeni zaposlenici nisu probudili na vrijeme. Pa daj otkaz na burzi sigurno ima ljudi koji će taj posao raditi savjesnije i predanije. I bolje da nas ne uzimaju u EU jer ovo je tako lijena nacija: OBVEZE, što je to? NE HVALA! Baš me iznerviraju (neodgovorni ljudi koji kasne) . Ako ja ikad ikome budem bila šef moji će zaposlenici odmah biti upoznati s pravilima koji će uključivati redovite dolaske na vrijeme (dopuštene su nepredvidive životne situacije), kvalitetno obavljanje rada, izvršavanje obaveza u roku... Sve to daje uspješniju firmu, a to kod mene šefa izaziva sreću ,a za radnike nekakve povlastice i zdravu atmosferu. Samo kad bi svatko radio svoj posao. Ali kako je život poprilično pun ironije vjerojatno ću ja imati šefa koji će ševiti tajnicu redovito i često, svoj posao neće obavljati, sve će pasti na naša leđa što će kasnije rezultirati propašću firme, njegovim odlaskom na Havaje zajedno s tajnicom i novcem koji je trebao bit |
Kokoše
|
Fascinantno je kako nekoliko ljudi (nekoliko žena) može proizvesti buku glasniju od mase koja trenutno šeta Jelačić placom... kako uspjevaju biti iritantnije od prometnice koja se proteže posred vašeg dvorišta... kako Vas uspjevaju isprovocirati čim počnu sa svojim ritualnim kokodakanjem... Jučer me nije ovoliko isprovocirao plač djeteta u trajanju od 3 sata (od ponoći do 3 ujutro) koliko me ovaj žamor može ubiti u pojam. Ako ailieni i postoje vjerujem da smo im preiritantni pa im se jednostavno ne da upuštati u poznavanje nečega što je gore od fucking muhe... Strašno...One se deru... pa ja bi ih iz faksa izbacila... pa nek kokodaču na ulici... ahhajkčhačifh gvč |
