Iz života našeg svagdašnjeg...
08.12.2009., utorak
SC, status studenta i stvarni realni svijet
|
Ovo je bila kap koja je prelila čašu... To što smo studenti i što imamo „privilegij“ jesti malo jeftinije ne znači da nam se može servirati napoj i smeće (čitaj: SMEĆE) to ne znači da moramo biti zahvalni na subvenciji ministarstva jer jedina menza gdje dobiješ obrok dostojan čovjeka je menza na Horvatovcu. Danas sam bila u SC s kolegicama na ručku. Ništa posebno, samo ista bezokusna jela kao i uvijek. Ali ipak je nešto učinilo današnji dan drukčijim. Uzela sam tanjur s pireom, nekim komadićem mesa i umakom s mahunama ili tako nešto. Prva dva zalogaja sam preživjela no kod trećeg koji je bio kombinacija pirea i umaka osjetila sam nešto tvrdo, teško za prožvakati pa sam to nešto ispljunula... U rukama sam imala plastiku oblika čačkalice, malo kraća, prozirna tvrda... samo sam je odložila na tacnu i osjetila poriv da se ispovraćam na sred menze, no poriv sam suspregnula i otčala odnijeti tacnu tamo gdje je inače predamo kad finimo s obrokom. U grču sam se vratila za stol dok su me kolegice čudno promatrale i primila se cuclati ono mlijeko iz tetrapaka ne bi li maknula misli s tog komada PLASTIKE i povraćanja. Ostatak dana ništa nisam jela jer mi je bilo slabo pomisli. Odvratno... automatski Vam se u misli vrati onaj osjećaj dok to pokušavate prožvakati, scena dok to vadite i onaj osjećaj mučnine dok to gledate. Odurno. Žao mi je što nisam ništa napravila, mogla sam barem kakvu scenu napraviti jer možda bi mi se pridružili svi oni koji kao ni ja u tom trenu nisu imali hrabrosti, a to im nije ni bilo na pameti jer su se suzdržavali od bilo kakve sramotne reakcije. Ovo nije prvi put da sam naletjela na takvo nešto. Jednom sam na brzoj ,ali prije nego što sam počela jesti u salati našla komad najlona pa sam ga maknula... no da sam ga prožvakala valjda bi osjećaj bio poprilično isti kao i danas. Odvratno. Ma kakvo besplatno obrazovanje, očito nemamo ni status vrijedan čovjeka kad se u menzama tako postupaju. Na brzoj je redovito porcija pomfrija tolika da krumpiriće možeš nabrojati na prste obje ruke... Jednom dok sam čekala da mi „ljubazna “ teta da moj tanjur s pomfrijem vidjela sam kako uzima već pripremljene porcije i pola vraća u zdjelu... WTF? Ljubaznost? Medo već tri godine svaki put kad dođe u SC tetama koje nas „uslužuju“ govori: Dobar dan! Znate li koliko su mu puta uzvratile pozdrav? NIJEDNOM. Zar nikome ne smeta način na koji se ponašaju prema nama... Tko uopće upravlja SC-om? kome se ja mogu žaliti? NIKOME! Zato jer su prava potrošaća u našoj državi prava kojima možete guzicu obrisati, a posebno prava studenata. Neki dan sam u Avenue Mall-u kupila sendvič u prizemlju (tamo gdje ih prodaju), i ugodno se iznenadila kada sam umjesto kulena u svom sendviču pronašla čajnu kobasicu ili još gore zimsku... A platila sam kulen 15 kn. Jebemu sve pa ako sam platila za nešto onda to i želim dobiti. To je kao da kupujete parfen, a prodavačica Vam uporno daje rum... To što sam kupac me očito stvalja u situaciju da sam kreten kojem možeš prodat govno ako hoćeš i ja tu ništa ne mogu. Mislim, tako stvari stoje... Sama sam si kriva jer ne ulazim u konflikt s tim ljudima možda zato što znam da nema koristi jer iz prakse i iskustva očito kupac nikad nije u pravu. A jebeni balkanski mentalitet našeg naroda je taj : Ja sam najpametniji i najbolji. Nitko ne zna bolje od mene. Nema veze što imam dva razreda osnovne od mene nema boljeg. Konstruktivna kritika, što je to? Ajd, samo probaj probost ću te nožem. Što me briga? itd... Danas čekam dragog ispred faksa i pokraj je neki dućan s cipelama koji je fancy šmency i koštaju obična obuvala za noge 2000 kn. Radno vrijeme od 10 h (tad je bilo 11.30). I pojavljuje se očito prodavačica sa očitim zakašnjenjem od skoro pa dva sata i ležerno otvara dućan. Da je vlasnica ne bi radila ko prodavačica, ali kako si ljudi mogu uzimati slobodu da dolaze na posao sa zakašnjenjem vrijednim psihološkog vještačenja. WTF. Nije ni to prvi put da vidim takve stvari. Bar 5 puta sam ujutro krenula isplanirano izvršavati obveze znajući što i tko od kad radi pa sam poljubila vrata jer se uglađeni zaposlenici nisu probudili na vrijeme. Pa daj otkaz na burzi sigurno ima ljudi koji će taj posao raditi savjesnije i predanije. I bolje da nas ne uzimaju u EU jer ovo je tako lijena nacija: OBVEZE, što je to? NE HVALA! Baš me iznerviraju (neodgovorni ljudi koji kasne) . Ako ja ikad ikome budem bila šef moji će zaposlenici odmah biti upoznati s pravilima koji će uključivati redovite dolaske na vrijeme (dopuštene su nepredvidive životne situacije), kvalitetno obavljanje rada, izvršavanje obaveza u roku... Sve to daje uspješniju firmu, a to kod mene šefa izaziva sreću ,a za radnike nekakve povlastice i zdravu atmosferu. Samo kad bi svatko radio svoj posao. Ali kako je život poprilično pun ironije vjerojatno ću ja imati šefa koji će ševiti tajnicu redovito i često, svoj posao neće obavljati, sve će pasti na naša leđa što će kasnije rezultirati propašću firme, njegovim odlaskom na Havaje zajedno s tajnicom i novcem koji je trebao bit |
